Nakon gotovo 15 godina LGBT aktivizma u Hrvatskoj, i dalje ne postoji nikakva udruga kao što je PFLAG (Roditelji i prijatelji lezbijki i gejeva), a tijekom godina su svijetli primjeri javnog roditeljskog angažmana za prava svoje LGBT djece – kakav su pokazale, primjerice, Mirjana Mikić Zeitoun i Eleonora Katić – nažalost i dalje usamljeni izuzeci koji potvrđuju pravilo o tome da su hrvatski roditelji LGBT djece u mnogim aspektima potpuno zakazali kao roditelji.

Druga epizoda treće sezone izvrsne australske serije Please Like Me kreatora i glavnog glumca Josha Thomasa završava istovremeno duhovitom i vrlo emocionalnom scenom autanja. U pitanju nije pravo autanje, jer Arnold (Keegan Joyce) svoju seksualnu orijentaciju obznanjuje krugu ljudi koji odavno znaju da je gej i s time nemaju nikakvih problema, no riječ je zapravo o probi za autanje Arnoldovim roditeljima, za koje on misli da imaju homofobne stavove.

Stoga Josh nagovara svog oca da glumi Arnoldovog, kako bi njegov dečko imao priliku napraviti generalnu probu i tako zadobiti samopouzdanje za potencijalnu neugodnu situaciju koja slijedi. Josh savjetuje svojeg oca da prvo namrgođeno i razočarano gleda Arnolda, dok ovaj pjeva Sijin Chandelier ("suprotstavljajući se tradicionalnim rodnim ulogama svojim tetkastim pjevanjem", ironično objašnjava Josh svojem ocu), da bi tijekom pjesme promijenio stav.

Arnold počinje pjevati i njegov lijepi glas i posvemašnja uživljenost doista dirnu Joshova oca, te se cijela scena iz početne namještene situacije pretvara u nešto emocionalno i autentično. Arnold završava s pjevanjem i izjavljuje da ga žene seksualno ne privlače, Joshov otac ustaje i prilazi mu, te kaže kako nije važno što je gej, nego je važno da je dobra osoba. Lažni otac i sin se zagrle, obojica očigledno dirnuti i puni emocija, te sve zajedno predstavlja neku vrstu savršenog autanja, kakvu mnogi LGBT ljudi priželjkuju i zamišljaju, baš zato što znaju da nešto tako u realnosti ne mogu očekivati.

"Logika" u kojoj je roditelj zakazao ako mu je dijete gej

Please Like Me je, naravno, fikcija, ali koja ovom scenom istinito svjedoči o tome koliko je važno autanje roditeljima, ali i koliko je to u mnogo slučajeva potpuno traumatično iskustvo, zbog normalne potrebe svakog djeteta za roditeljskim odobravanjem i podrškom, kao i zbog prečestog izostanka baš toga kada roditelji saznaju da je njihovo dijete gej. Josh iz Please Like Me utoliko pripada manjini onih gej ljudi kojima je autanje roditeljima prošlo manje-više dobro, što u Hrvatskoj većinom nije slučaj.

No, treba otići još korak dalje, jer - ako ćemo biti iskreni - hrvatski roditelji LGBT djece su i dalje jedno veliko roditeljsko razočaranje, što potvrđuje i manjina izuzetaka koji pozitivno i s podrškom reagiraju na autanje svoje djece.

Nakon skoro 15 godina LGBT aktivizma u Hrvatskoj i dalje ne postoji nikakva udruga kao što je PFLAG (Parents and Friends of Lesbians and Gays, odnosno Roditelji i prijatelji lezbijki i gejeva), a tijekom godina su svijetli primjeri javnog roditeljskog angažmana za prava svoje LGBT djece – kakav su pokazale, primjerice, Mirjana Mikić Zeitoun i Eleonora Katić – nažalost i dalje usamljeni izuzeci koji potvrđuju pravilo o tome da su hrvatski roditelji LGBT djece u mnogim aspektima potpuno zakazali kao roditelji.

uas
Suosnivačica PFLAG-a Jeanne Manford s kolegicama i kolegama 1972.

Sve to se, između ostaloga, temelji i na poremećenoj inverziji logike u kojoj je roditelj zakazao ako mu je dijete gej, a nije zakazao ako svoje gej dijete psihički zlostavlja, izbacuje iz kuće ili odbija bilo kakav angažman za poboljšanje LGBT prava i smanjenje homofobije u društvu. Poražavajuća je činjenica da su sva prava i poboljšanje položaja LGBT ljudi u hrvatskom društvu izborili većinom mladi LGBT ljudi, uz pomoć svojih heteroseksualnih prijatelja i za na prste dvije ruke nabrojati roditelja LGBT građana RH, dok su roditelji u većini pustili vlastitu djecu da se sami suočavaju s najgorim oblicima nasilja i homofobije, ponekad i sami pridonoseći svemu onome što život njihove djece zagorčava, otežava a u nekim slučajevima i uništava.

Je li važnije što će selo reći ili sreća vlastitog djeteta?

Doslovno su između vlastite (LGBT) djece i homofoba svojom neutralnošću izabrali stranu homofoba, koji su u ogromnoj većini i neupitnoj poziciji moći u odnosu na LGBT zajednicu Hrvatske. Riječ je o velikom porazu i roditeljske ljubavi i osnovnog ljudskog morala, jer se roditelji LGBT djece u Hrvatskoj tako svrstavaju s jačima protiv slabijih, s agresorima protiv boraca za slobodu, s krvoločnim tuđincima umjesto s ugroženim najbližima.

Zašto smo tolike godine morali marširati u Povorkama ponosa bez roditeljske podrške? Zašto moramo u TV-emisijama raspravljati s homofobima umjesto da možemo računati i na to da će nas naši roditelji braniti? Zašto je tako mali broj roditelja LGBT ljudi u Hrvatskoj spreman javno reći "Nećete vi mojemu djetetu zagorčavati život, kako vas nije sramota!"? Je li važnije što će selo reći ili sreća vlastitog djeteta i ako se bira prvo, može li se za sebe misliti da si dobar roditelj?

Poražavajuća je činjenica da su sva prava i poboljšanje položaja LGBT ljudi u hrvatskom društvu izborili većinom mladi LGBT ljudi, uz pomoć svojih heteroseksualnih prijatelja i za na prste dvije ruke nabrojati roditelja LGBT građana RH, dok su roditelji u većini pustili vlastitu djecu da se sami suočavaju s najgorim oblicima nasilja i homofobije, ponekad i sami pridonoseći svemu onome što život njihove djece zagorčava, otežava a u nekim slučajevima i uništava

Jer, problem nisu samo zadrto homofobni roditelji koji zlostavljaju svoju gej djecu, problem su i roditelji nezainteresirani za prava svoje LGBT djece, nespremni angažirati se kako bi budućnost vlastite djece mogla biti ružičasta a ne crna. Naravno da je na autanje vlastitog djeteta poželjno reagirati s podrškom, ali je li to doista sve što jedan roditelj može i treba učiniti kako bi sam sebe tapšao po ramenu da je gay friendly, dobar i pun prihvaćanja? Zašto su kriteriji spušteni tako nisko?

Zašto smo kao LGBT građani RH u ogromnoj mjeri prepušteni sami sebi u borbi za naša prava, gdje su tu naši roditelji i zbog čega se ne angažiraju više? Kako to da se roditeljska briga iscrpljuje u upozorenju da se dijete se pazi kad ide na Prajd, umjesto da uključuje i to da se ide zajedno sa svojim djetetom? Gdje su stotine transparenata na kojima piše "Ponosna majka (ili otac) gej sina (ili kćeri)"? Zašto je u redu i kad smo koliko-toliko podržani i prihvaćeni od vlastitih roditelja i dalje prečesto crna ovca obitelji i tajna koju se susjedima ne spominje?

ihd

Pitanja na koja bi vrijedilo čuti odgovore roditelja hrvatskih LGBT građana

Naravno da postoje vjerodostojna sociopsihološka objašnjenja za takvu situaciju, ali to nimalo ne mijenja činjenicu da sve to jednostavno nije fer. Također, to je situacija na koju većina LGBT ljudi koji su aut pristaje, sretni zbog toga što kao reakciju na svoj seksualni identitet nisu dobili okrutno odbacivanje, te se ne postavlja pitanje nisu li i mogli i trebali roditelji LGBT djece učiniti mnogo više za sretniji život svojih potomaka. Gdje su naši roditelji bili kad nas se kamenovalo, gdje su bili kad nas se premlaćivalo, gdje su bili kad je organiziran referendum da nam se uskrati mogućnost sklapanja braka s osobom koju volimo?

Zašto je u redu i kad smo koliko-toliko podržani i prihvaćeni od vlastitih roditelja i dalje prečesto crna ovca obitelji i tajna koju se susjedima ne spominje?

Zašto nisu bili s nama nego su sve – čast izuzecima, ponavljam – gledali sa strane ili čak podržavali naše najgore neprijatelje, sve one koji nas smatraju bolesnicima i smećem? Zar se njih ništa od toga ne tiče? Jesu li to kriteriji dobrog roditeljstva u Hrvata?

Sve to su pitanja na koja bi vrijedilo čuti odgovore roditelja hrvatskih LGBT građana. To su pitanja koja im se trebaju početi postavljati. Kao i u svemu dosad, očito je da ih moraju početi postavljati njihova LGBT djeca, jer se ne čini kako se išta od toga pitaju roditelji sami. Zato naše roditelje moramo početi sve to pitati, jer drugog izbora nemamo.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+2 # MareMinci 2015-10-27 21:57
Odlično je da pišete o ovoj temi. Treba o tome više javne diskusije.
Odgovori | Report to administrator
apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.