Smrt od posljedica nasilja svaki dan u Europskoj uniji bude kraj groznog života sedam žena. Svaka treća žena u EU žrtva je nekoga od oblika nasilja. U Hrvatskoj je svakih 15 minuta zlostavljana jedna žena, tek svaka peta skupi hrabrost to i prijaviti. Svaka treća djevojka iskusila je seksualno zlostavljanje u vezi... Brojke su, čak i kad ne pokušate zamisliti kroz kakva fizička i psihička mučenja prolaze te žene i djevojke, što, a najčešće to jest tako, gledaju njihova djeca, porazne... I samo su djelomično točne! Jer većina nasilja zapravo ostaje neregistrirana. Mi, koji smo kao susjedi, prolaznici, prijatelji, rođaci, često svjedoci nasilja i zlostavljanja - uglavnom okrećemo glavu i ne prijavljujemo ga.

Nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura, intelektualci i radnici, bogati i siromašni, političari, koji bi mehanizme koji štite zlostavljane trebali napraviti učinkovitijima. No, koji su zapravo korijeni zlostavljanja? Što tjera nekoga da nakon što je mjesecima bio zaljubljen, pažljiv i divan prema nekoj ženi, odjednom postane nasilnik koji uživa u njezinoj patnji? Događa li se to uopće odjednom? Je li za sve kriv odgoj? Obrazovanje? Sredina u kojoj smo odrasli? Društvo? Politika?

Vrlo jasno o svemu nam govori predsjednica Udruge B.a.B.e., Sanja Sarnavka.

"Na ovakve dane, kao što je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (25. studeni) svi su jako suosjećajni, svi sve jako razumiju, a onda se raziđemo i sve je opet po starom. No stvarno treba govoriti o korijenima, trebamo reći kako uopće dolazi do nasilja i zašto, usprkos svim zakonskim odredbama, zašto to nasilje ne prestaje! Ono ne raste, ali se i ne smanjuje. Kako sam prošle godine radila Kurikulum o rodnoj ravnopravnosti, pokušala sam pokazati da se ne trebamo čuditi što ima toliko nasilja, zbog toga jer i žene i muškarci, u patrijarhatu u kojem mi živimo, gledaju na neke stvari kao da su normalne, kao da se ništa nije promijenilo u proteklom stoljeću, od trenutka kad su se sufražetkinje izborile za pravo glasa. Kad se u Hrvatskoj 1901., prva žena, Milica Bogdanović uspijeva upisati na Sveučilište. Danas je činjenica da u Hrvatskoj više žena stječe diplomu, više je žena s magisterijem i doktoratom, a u našim se glavama malo toga promijenilo", kaže Sarnavka i nastavlja:

Sve kreće od malih nogu – dječaci nikad ne plaču, a djevojčice moraju biti dobre i pristojne

"Zapravo sve kreće od rođenja - mi insistiramo na razlici roza - plavo. Većini je žena nepojmljivo dječaku dati čak i roza dudu, eto do kojeg to apsurda ide. Obično na svojim predavanjima pokazujem sliku jedne slatke djevojčice, a to je zapravo Franklin Delano Roosevelt, jedan od najslavnijih, najmoćnijih i najznačajnijih predsjednika SAD-a, jer su početkom 20. stoljeća zbog pelena - nije još bilo Pampersa, i dječaci bili u haljecima. Osim toga , tada se tvrdilo da je roza boja za dječake, a plava za djevojčice, zato jer je roza nijansa na skali kad ideš do crvene, opet patrijarhalno objašnjenje, a crvena je boja vatre, snage, energije, plava je pasivna , pastelna , hladna boja, a takve su i žene, kao "ništa koristi od njih". Djevojčicama od početka kupujemo sve roza, pa i igračke... tu su i štednjaci roza... naravno, tu je i zrcalo, sve one poruke koje šaljemo ženi - da treba biti vrijedna i poslušna i dodatno, trebala bi biti i lijepa, ako hoće da je netko uopće želi.

Franklin Delano Roosevelt na fotografiji od 1. siječnja 1884.

Zatim - analiza bajki - koje poruke mi uopće dobivamo ili ih uopće nikad ne osvješćujemo, jer su nam divne Disneyeve bajke... ali kad ih analiziraš, vidiš da samo lijepe i dobre djevojke dolaze do princa, a to je glavni cilj. One koje su zle, uglavnom su jako ružne. Pepeljugine polusestre spremne su rezati prste da bi im noga ušla su cipelicu. "Mala sirena", bajka nad kojom sam ja strašno plakala, daje i svoj identitet, odriče se i repa i svoga glasa samo da bude u blizini princa koji je i dalje ne ženi, i ona vene, ali je učinila žrtvu, samo da bude u njegovoj blizini.

Ne pomažu ni žene koje me u zadnje vrijeme užasno nerviraju... vidim da to svjesno radi Milana Vuković Runjić , koja sustavno ističe "Kakve su to priče da treba podržavati žene u politici". Dakle, ona tvrdi da je glasovala za Kolindu Grabar-Kitarović, ne zato što je žena, nego zato što je prepoznala njezin program! Onda ja poludim... Te žene koje su postigle nešto u životu, koje imaju neku moć, koje dobro žive, misle da je to njihova zasluga! Da nije bilo ludih sufražetkinja koje su zatvarane, koje su štrajkale glađu pa su ih sondama hranili, da nije bilo luđakinja koje su insistirale da se na fakultete primaju žene... njih ne bi bilo. I onda takve žene pričaju da je spol - nebitan

Dakle, ustvari nije ni čudo što mi onda stasamo i same s toliko uvjerenja što je prirodno a što ne, i ako nismo dobili nekakve uzore i nekakve poruke u obitelji, teško ćemo biti vrlo osviještene, snažne žene koje će prvenstveno misliti na to da je bitno da ih drugi poštuju. Naravno da je uz to lijepo i ako te netko voli, ali ljubav i brak ne bi trebali biti glavnim ciljem niti ženama niti muškarcima.

Muškarcima, naravno, iz sasvim drugih pobuda, jer nakon majke, dolazi druga spremačica, peglačica i sve što ide u paketu....

U zadnje se vrijeme sve više obraćam ženama, jer mi se čini da je na njima golema odgovornost. Ako smo sad, ipak, sve osvijestili, ako danas imamo sve zakone, ako imamo sve nacionalne mehanizme, ako je ravnopravnost spolova jedna od najvećih vrednota u 3. čl Ustava, onda žene i te kao nose veliku odgovornost, a one, znamo to po svim istraživanjima, i dalje skrbe o djeci, nose veliku odgovornost za to što se ovi stereotipi i dalje nastavljaju i predstavljaju kao prirodni. Kad one kažu "Nemoj plakati jer si ti muško, muškarci ne plaču", to naravno nosi dugotrajne posljedice i za to muško i za žensko kojoj se kaže "Ti trebaš biti dobra, jer si curica, trebaš biti pristojna"'.

Mi nemamo ni jednu političku analitičarku, svi politički analitičari su - muškarci. Pojavljuju se žene, da. Kad se pojavi doktorica znanosti Smiljana Leinert Novosel, nju se više pita o komunikacijskim vještinama, je li koja kravata bila dobre boje, je li koji političar dobro gestikulirao i je li bio uvjerljiv. Ako ne budemo radili na tome da na drugi način počnemo odgajati djecu... ja stalno ponavljam, nisu se u skandinavskim zemljama ljudi rodili drugačiji zbog klime i zato prepoznali da nešto nije u redu u odnosima između muškaraca i žena, nego je netko svjesno provodio politike koje su dovele do promjena u načinu promišljanja".

Kako objasniti da netko godinama može biti žrtva nasilja i pristajati na to jer više cijeni lažnu sigurnost koju prihvaća društvo?

Pa, tko bi onda kod nas trebao dovesti do te promjene u načinu razmišljanja?
– To mora biti vlast u svakom slučaju! Prvenstveno Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta. Međutim moje iskustvo pokazuje da je to najnekooperativnija institucija, uvijek se tamo postavljaju neke osobe koje uopće nisu zainteresirane za neke velike reformske zahvate, i sad ćemo vidjeti kakav će biti uspjeh kurikularne reforme koju vodi Boris Jokić, koji je zaista kompetentan, ali i on također govori 'Mi smo sve napravili, sad sve ovisi o političkoj volji.'

Nije čudo što mi stasamo i same s toliko uvjerenja što je prirodno a što ne, i ako nismo dobili nekakve uzore i nekakve poruke u obitelji, teško ćemo biti vrlo osviještene, snažne žene koje će prvenstveno misliti na to da je bitno da ih drugi poštuju. Naravno da je uz to lijepo i ako te netko voli, ali ljubav i brak ne bi trebali biti glavnim ciljem niti ženama niti muškarcima

Svakako, ne pomažu ni žene koje me u zadnje vrijeme užasno nerviraju... vidim da to svjesno radi Milana Vuković Runjić , koja sustavno ističe "Kakve su to priče da treba podržavati žene u politici". Dakle, ona tvrdi da je glasovala za Kolindu Grabar-Kitarović, ne zato što je žena, nego zato što je prepoznala njezin program! Onda ja poludim... Te žene koje su postigle nešto u životu, koje imaju neku moć, koje dobro žive, misle da je to njihova zasluga! Da nije bilo ludih sufražetkinja koje su zatvarane, koje su štrajkale glađu pa su ih sondama hranili, da nije bilo luđakinja koje su insistirale da se na fakultete primaju žene... njih ne bi bilo. I onda takve žene pričaju da je spol - nebitan! Isto kao kad Vuković Runjić hvali Bećarac kao kulturno dobro... to volim, te žene koje su veći frajeri od frajera... jer one su tako uspješne i preziru tu priču o ravnopravnosti. Vratila bih je 100 godina unatrag, pa bismo vidjeli gdje bi bila i kako bi se njezina riječ uvažavala u javnom prostoru. Možda bi bila dobro udata, ali bi sigurno sjedila doma i ispijala kave s istim tim ženama koje prezire i ogovara, a ne bi bila kompetentna teoretičarka književnosti, spisateljica i izdavačica.

Ne trebamo se, dakle, čuditi da se ništa ne mijenja, ako se žene nastave ponašati na isti način. Kako će neko objasniti da netko može biti 26 godina žrtva nasilja, i pristajati na to , naprosto zato jer nema dovoljno snage i samosvijesti, jer više cijeni tu lažnu sigurnost, onu koju društvo prihvaća, nego se baciti u more koje je grozno, život koji je kompliciran i težak... i ne doživjeti to da vidi koliko zapravo ima kapaciteta!

U situacijama kad su žene prisiljene, ili zbog rata ili zbog neke tragedije ili zbog smrti, vidimo koliko zapravo žene imaju kapaciteta, što sve mogu, ali one će još uvijek, zbog svih poruka koje dobivaju putem, nesvjesno, uopće ih ne osvješćujući, pristajati na odnose koji ih guše...

Isto kao kad Vuković Runjić hvali Bećarac kao kulturno dobro... to volim, te žene koje su veći frajeri od frajera... jer one su tako uspješne i preziru tu priču o ravnopravnosti. Vratila bih je 100 godina unatrag, pa bismo vidjeli gdje bi bila i kako bi se njezina riječ uvažavala u javnom prostoru. Možda bi bila dobro udata, ali bi sigurno sjedila doma i ispijala kave s istim tim ženama koje prezire i ogovara, a ne bi bila kompetentna teoretičarka književnosti, spisateljica i izdavačica

Ključni je problem, čini se, sam proces prijave nasilja koji, zbog svoje duljine, u jednakoj mjeri procesuira i žrtvu i počinitelja. Tu je čak i tzv. "dvostruko kažnjavanje" u kojem, ukoliko je žrtva pružala otpor nasilniku, i sama biva optužena....
– Institucije su opet druga strana... Ravnatelj jedne škole u Slavoniji premlatio je suprugu. To su bile teške tjelesne ozljede. Državna odvjetnica, dakle, žena, s njim sklapa nagodbu i on nije čak ni prekršajno kažnjen, nikako nije kažnjen, nego je uplatio 3000 kuna humanitarne pomoći za Gunju i ostaje ravnateljem te srednje škole. I supruga je pristala na tu nagodbu! U maloj sredini... koja je to poruka mladim ljudima? Što vrijedi da u školi kažu da je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, kad je tim mladim ljudima apsurdno, jer znaju jako dobro da je njihov ravnatelj premlatio svoju ženu! I sad, bez obzira što je ta premlaćena ravnateljeva žena pristala na nagodbu, jer joj je on zaprijetio da neće dobiti novac, pa je ona mislila na djecu, kako će živjeti.... ma, kako se može uopće nekome takvom, u takvoj poziciji, ponuditi nagodba?!

To i jest stalna manipulacija zlostavljača koji iz fizičkog nasilja prelaze u ekonomsko nasilje... Nakon što plate kaznu, najčešće odbijaju partnerici dati novac za svakodnevne životne potrebe.
– Da, dobije kaznu da iz zajedničkog proračuna plati kaznu, u ovom slučaju u humanitarne svrhe. Znači, i premlaćena žena je također dala svoj novčani doprinos za to što je bila premlaćena. S druge strane, sve češće, jer je premalo policajaca, jer se sve na sudu odrađuje olako, da bi se procesi što prije završili, sve češće se kažnjava, kao što ste rekli, i ženu i muškarca, i zlostavljača i žrtvu. Oni zajedno dobiju kaznu za uznemiravanje i mlaćenje pred djecom, što je direktna poruka ženama da se ne smiju braniti! One bi, dakle, trebale mirno stajati, ništa ne govoriti, ne vrištati, da bi se prepoznalo da je, onaj koji je zlostavlja, nasilnik. I onda još dobiju jednaku kaznu.

Ravnatelj jedne škole u Slavoniji premlatio je suprugu. To su bile teške tjelesne ozljede. Državna odvjetnica, dakle, žena, s njim sklapa nagodbu i on nije čak ni prekršajno kažnjen, nikako nije kažnjen, nego je uplatio 3000 kuna humanitarne pomoći za Gunju i ostaje ravnateljem te srednje škole. I supruga je pristala na tu nagodbu! U maloj sredini... koja je to poruka mladim ljudima?

Da nema nas (B.a.B.e., Autonomna ženska kuća Zagreb,...) i sličnih organizacija ili časnih rijetkih iznimaka u institucijama, poruka ženama je - otrpi, odšuti, idi dalje... najčešće su prekršajne kazne, one su novčane, stradavaju svi i nema posljedica.

Broj žena na zbornim listama je zadovoljavanje forme, a Milanka Opačić i još dosta političarki nisu učinile apsolutno ništa

Imali smo slučajeva, negdje u okolici Bjelovara, gdje je zlostavljač osuđivan tri puta uvjetno, pa kako, ako si napravio prekršaj u uvjetnoj osudi, ponovno dobije uvjetno, pa i treći put dobije uvjetno!

Pogotovo u malim sredinama mi imamo umrežavanje, to su sve "mali moćnici" - sudac, sutkinja, policija, načelnik, ravnatelj škole... svi se znaju i oni su međusobno svi povezani, nitko nikoga neće ugroziti, svatko nekoga drži u šaci i zna nešto o onome drugome ili su zajedno prekršili zakon ili etičke standarde, i onda imamo katastrofalnu situaciju, posebno u tim malim sredinama.

Opet dolazimo do toga da smo se mi, kao ženske organizacije borile da bude više žena u politici, a one se nisu izborile za svoje kolegice i bolji status, nego opet imamo situaciju, uz časne iznimke, fantastične žene koje su puno napravile, da je puno žena na tim izbornim listama izabrano zato jer neće "talasati", neće propitivati, jer će biti jako slatke prema muškim političarima

 

I redovito, kad je nekoliko žena ubijenih u nizu, onda odmah Ministarstvo pravosuđa objavljuje izmjene Zakona o sprečavanju nasilja u obitelji, bez da o njima obavijesti Radnu skupinu za prijedlog tog zakona, a u objašnjenju donošenja izmjena stoji "za ovu izmjenu nije potrebno izdvojiti nikakva dodatna sredstva". Pa, kako, kad znamo da ima premalo policajaca, dovoljno sudaca, ali da se ništa nije uložilo u njihovu edukaciju ili se uložilo premalo. Taj Zakon ponovno ostaje mrtvo slovo na papiru. Zakonom će kao biti pojačana pomoć žrtvama! Pa, kako ćeš im pomoći ako ne zaposliš i ne osposobiš stručnjake, to sve stoji novca?

Posljedica je da je na čelu Ministarstva socijalne politike i mladih RH žena (Milanka Opačić, op.a.), a Hrvatska još nije ratificirala Istanbulsku konvenciju , jer ona nosi upravo te financijske obaveze financiranja skloništa , uspostavljanja dovoljnog broja skloništa i svih službi prema broju stanovnika.

Stalno govorimo o sprečavanju nasilja u obitelji, a onda vam se dogodi da mladić i djevojka ili netko tko je u izvanbračnoj zajednici, kaže - "pa to nije obitelj", ne postupa se prema tom zakonu, nego prema drugim zakonima, a u toj Konvenciji je prvi put navedeno da je to nasilje u obitelji ali i nasilje protiv žena. Znači da se mora ženu, bila ona i neudana i izvan bilo kakve partnerske veze, na isti način zaštiti kao da je žrtva nasilja u obitelji.

Tu, Istanbulsku,Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, Hrvatska je potpisala još u siječnju 2013. godine, a nije ju ratificirala jedina u regiji?
– Da, jedini mi, jer je u ladici drži Milanka Opačić! Ministarstvo vanjskih poslova RH je odradilo svoj dio posla i odredilo da je Ministarstvo socijalne politike ono koje treba dalje voditi proceduru, a gospođa Opačić kao potpredsjednica vlade koja se trebala baviti svim društvenim djelatnostima, ljudskim pravima... e tu je nismo vidjeli. Mislim da nijednom nije otišla vidjeti izbjeglice, migrante...što je nevjerojatno! A opet je nositeljica izborne liste!

Opet dolazimo do toga da smo se mi, kao ženske organizacije borile da bude više žena u politici, a one se nisu izborile za svoje kolegice i bolji status, nego opet imamo situaciju, uz časne iznimke, fantastične žene koje su puno napravile, da je puno žena na tim izbornim listama izabrano zato jer neće "talasati", neće propitivati, jer će biti jako slatke prema muškim političarima...

Zadovoljava se forma?
– Zadovoljava se forma, a one ništa, kao Milanka Opačić i još dosta političarki, nisu učinile, apsolutno ništa! A bila je na moćnoj političkoj funkciji i dalje ostaje u politici kao jedina žena, nositeljica liste.

Zlostavljanje je čak i odnos Zorana Milanovića prema predsjednici RH. Ja znam da ja nikad neću biti predsjednica, znam i zašto... ali da sam ja bila na mjestu predsjednice Grabar Kitarović, ja bih ga tako "podčkalila" ili bih ga "žvaznula" po cjevanici, nenasilno.... To je naprosto nešto nepojmljivo, da se netko prema nekome tako odnosi! Pa, ne slažem se ni ja s njom u pet tisuća stvari i mogu misliti o njoj što god hoću, ali znaju se osnovne norme ponašanja

Nije malen postotak zlostavljanih muškaraca, ima ih 22 % . Zašto se o njima puno manje govori? Zašto ovaj Međunarodni dan, nije dan svih zlostavljanih?
– Zato što je to strukturalna, rodna, spolna diskriminacija, a kad pogledamo tih 22%, jako mali dio tog postotka bile su zlostavljačice, žene. Mi imamo velik broj ubojstava muškaraca, on je veći i češći nego žena, ali to su međusobna ubojstva muškaraca.
Ovdje je definitivno jasno i zbog broja i kad se gleda na odnose, da se prepoznaje žena, i žene same sebe prepoznaju kao slabiji spol i odmah su na prvoj ili drugoj stubi uz djecu... i zato, uostalom i postoji Konvencija o pravima djeteta, jer je stvarno nedopustivo ono što se radi djeci.

Svi su nervozni zbog krize, ali ne ustaju protiv političara nego iskaljuju frustracije na najbližima

Često slušam kako je danas kriza, svi su nervozni zbog neimaštine i nezaposlenosti, ali zanimljivo, nitko ne ide pretući političara! Da se razumijemo, ne pozivam ja na to, ali postavljam pitanje: zašto ne odu pretući političara koji ih zastupa u Saboru, ima dobru plaću i ništa nije napravio za njih? Zašto ne odu pretući poslodavca koji im je dao otkaz, nego, naravno, idu na one za koje misle da na njima mogu iskaljivati svoje frustracije.

Posljednjih godina svjedočimo rastu nasilja na internetu, posebno među njegovim najčešćim korisnicima, mladima. Čini mi se da se uglavnom zanemaruje rodni aspekt tog nasilja čije su žrtve vrlo često žene. Koliko vrijeđanje, ponižavanje, dijeljenje privatnih fotografija, to sramoćenje koje djevojke i žene doživljavaju, posebno na društvenim mrežama, utječe na njihove živote. Koje su, zapravo, posljedice?
– To je još jedno područje koje u Hrvatskoj uopće nije dobro obrađeno, taj govor mržnje koji se pojavljuje na internetu. Portali se pravdaju da to ne mogu kontrolirati! Naravno da mogu. Izvolite platiti administratora koji će puštati samo pristojne i kulturne komentare. Možeš se ne slagati sa mnom, ali nikad u javnom prostoru nisam upotrijebila govor mržnje niti sam nekoga šikanirala na bilo koji način, nego sam pokušala argumentima odgovoriti na nekakvu kritiku.

Je li zlostavljanje i poruka savjetnika zagrebačkog gradonačelnika za kulturu, Zlatka Viteza, u kojoj se izruguje s epilepsijom od koje boluje Vitomira Lončar?
– Apsolutno! To jest to! Jučer sam potpisala peticiju za njegovu smjenu. Ali, to je čak i odnos Zorana Milanovića prema predsjednici RH. Ja znam da ja nikad neću biti predsjednica, znam i zašto... ali da sam ja bila na mjestu predsjednice Grabar Kitarović, ja bih ga tako "podčkalila" ili bih ga "žvaznula" po cjevanici, nenasilno.... To je naprosto nešto nepojmljivo, da se netko prema nekome tako odnosi! Pa, ne slažem se ni ja s njom u pet tisuća stvari i mogu misliti o njoj što god hoću, ali znaju se osnovne norme ponašanja.

Moja jako dobra znanica, ušla je u vezu sa ženom. Morala sam im reći da su veći patrijarhat nego što sam ja ikad bila u svom životu. One su točno prenijele model - jedna je bila šefica, jaka, macho, a druga je bila samozatajna domaćica koja je kuhala, plela, glačala... One nisu išle ni na Povorku ponosa, jer "to nije njihova priča". Njima je sasvim dovoljno da ih nitko ne dira i da žive u "svom svemiru". Bile su vrlo neemancipirane, u smislu prepoznavanja neravnopravnosti i potrebe da se situacija mijenja

Postoje li podaci o zlostavljanju u LGBT zajednici u Hrvatskoj?

– Ne, nema takvih podataka, a to svakako treba napraviti. Upravo sam dovršila predgovor za knjigu koju izdaje "Znanje". Jako dobra knjiga. Američki psihoterapeut Lundy Bancroft u njoj objavljuje rezultate svoga rada s nasilnicima. Knjiga me oduševljava jer nije od onih tipično američkih - 10 koraka iz nasilja, 5 koraka iz totalitarizma, oni njihovi stupidni recepti koje svi gutaju i koji su nerealni. Dr Bancroft stvarno opisuje konkretne ljude i navodi koji su sve oblici zlostavljanja prisutni i vrlo često pokazuje koliko je psihičko nasilje, na koje naša policija i Državno odvjetništvo neće uopće reagirati, nego će vam savjetovati da idete s privatnom tužbom u građansku parnicu, dakle, koliko je psihičko nasilje strašno, kako obično krene od benigne sitnice, a najčešće završava loše, fizičkim sukobom.

U toj je knjizi obrađeno i nasilje u gej vezama, jer vrlo često, prema mom iskustvu, to što je netko gej ne znači da je ta osoba osviještena i emancipirana! Recimo, moja jako dobra znanica, ušla je u vezu sa ženom. Morala sam im reći da su veći patrijarhat nego što sam ja ikad bila u svom životu. One su točno prenijele model - jedna je bila šefica, jaka, macho, a druga je bila samozatajna domaćica koja je kuhala, plela, glačala...One nisu išle ni na Povorku ponosa, jer "to nije njihova priča". Njima je sasvim dovoljno da ih nitko ne dira i da žive u "svom svemiru". Bile su vrlo neemancipirane, u smislu prepoznavanja neravnopravnosti i potrebe da se situacija mijenja.

Zašto nam je draža Gospa od Pipi Duge Čarape?

U nedavno objavljenom "Izvještaju o ravnopravnosti spolova" Svjetskog ekonomskog foruma za 2015. godinu, Hrvatska je, u odnosu na 2007. godinu, kad je zauzimala 16. mjesto među 145 analiziranih zemalja, sad pala na 59.
– Ono što je jako važno kod ovog istraživanja Svjetskog gospodarskog foruma je da ono u njemu uopće ne prati gospodarski rast i bogatstvo države, to nije bitno u ovom istraživanju. Po tome bismo mi bili...nigdje. Njih zanima određivanje mogućnosti žena unutar zadanih okolnosti, ma kakve one bile - znači pristup mjestima odlučivanja, politici, obrazovanju, zapošljavanju... Oni to ocjenjuju!

I tu se vraćamo na početak - zašto se Pipi Duga Čarapa, totalno otkačena djevojčica, mogla pojaviti samo u skandinavskim zemljama (Švedska, op.a)? S takvim modelom ti možeš nešto raditi, i slati neku drugu poruku! A ne onu - budi princeza i Gospa, a mi najviše volimo Gospu, jer je bezgrešno začela.

Island je na prvome mjestu. Island, država u kojoj dobivaš ime koje je na prvom mjestu, a nastavak je - kći oca... pa ide očevo ime ili sin oca... Dakle, jedna zemlja koja ni po čemu nije trebala biti na vrhu! Međutim, kao što su baš oni odbili EU, baš oni ostvarili fantastičan ekonomski rast nakon bankrota, jer su radili u participativnom, zajedničkom procesu sa svim građanka i građanima, pa su isto tako odlučili da nema potrebe da postoji neravnopravnost! Skandinavske zemlje odmah su iza Islanda...

Jasno se pokazalo i dokazalo - što je viša razina ravnopravnosti, to je ekonomski uspješnija zemlja, to je veći prosperitet te zemlje. A kod nas, evo, imamo sve institute, saborski Odbor za ravnopravnost spolova, Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, vladin Ured za ravnopravnost spolova, županijska Povjerenstva za ravnopravnost spolova, gradska Povjerenstva... a ne mičemo se s mjesta!

Ne da se ne mičemo, nego smo pali za 43 mjesta!
– Dvije tisućite, nakon kampanja Ženske mreže, 23 % žena ušlo je u Sabor. Nakon ovih izbora, samo ih je 14,5%. Bit će nešto više, jer će dečke staviti na ministarska mjesta, za predsjednike Uprava javnih i državnih poduzeća....

Pa će njihove zamjene, ženske zamjene, ući u Sabor kao zastupnice...
– ...utrčat će kao zamjene! Ali, ja jednako krivim i žene u političkim strankama koje su uspjele i koje su se popele na političkoj ljestvici, a nisu napravile put drugim ženama i koje nisu stalno slale poruke o važnosti žena u politici, i uopće, životu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.