O prvom dokumentarnom filmu "Prajd za sve nas" koji za temu ima 15-godišnju tradiciju Povorke ponosa razgovarali smo s njegovim tvorcima, redateljskim dvojcem Markom Jurčićem i Jelenom Poštić, te montažerom i snimateljem Noom Pintarićem.

Film, koji se još uvijek nalazi u procesu montaže, bit će premijerno prikazan 2. lipnja u kinu Europa, u 20.00 sati, kao uvod u Tjedan ponosa.

Za početak smo ih upitali kako su došli na hvalevrijednu ideju da se u dokumentarnom filmu zabilježi respektabilna povijest zagrebačke Povorke ponosa.

"Već prije godinu dana iskristalizirala nam se ideja o tome da bi bilo dobro napraviti film kao rezultat razgovora s ljudima koji su do sada sudjelovali u organizacijama Povorki i onih iz organizacijskog odbora koji su već prošle godine istaknuli da ne postoji na filmu zabilježena memorija LGBT pokreta. Također smo htjeli i da svi koji dođu u Pride znaju da su dio nekih širih pokreta poput mirovnog i feminističkog iz kojih smo proistekli i koji su omogućili da se i mi počnemo zalagati za svoja prava.

Povorke ponosa kao indikatori pulsa društva

U konačnici, htjeli smo naznačiti i to na kojim temeljenim vrijednostima počiva Pride, što smo sve postigli i koliko se društvo promijenilo, koje smo sve prostore zauzeli, kako smo se za neke stvari izborili, ali i da ukažemo što nam sve još u budućnosti predstoji za učiniti", ističe Poštić motivaciju za rad na ovom filmu.

Veliku važnost u filmu upravo nose njihove snimke koje potječu iz godine od 2005. do 2010. Tada su Prideovi rasli u vidljivosti i snazi

Marko Jurčić daje nam primjer prošlogodišnjeg Pridea, kad je tema bila antifašizam.

"Tad je jedan broj ljudi povezan s nama postavljao pitanje zašto antifašizam i Pride u istoj priči. U filmu ćemo vidjeti da je Pride, između ostalog, i direktna posljedica desetogodišnjih borbi za povratak imena Trga žrtava fašizma, a bio je i sam sve ove godine izložen fašizmu. Važno mi je da ljudi znaju da je antifašizam dio naše platforme, ali i naših temeljenih vrijednosti", kaže Jurčić koji se slaže da se prema reakcijama koje je Povorka ponosa za svog postojanja dobivala mogao pratiti i puls društva, njegova zastranjenja, ali i progrese."

Trenutak dolaska povorke na središnji zagrebački trg na prvom Prideu, godine 2002.

Ovogodišnji, petnaesti Pride, bio je, tvrdi Poštić, najbolja prilika da se prihvate projekta snimanja i rada na filmu.

"Shvatili smo da je dobar trenutak da objedinimo arhivu i materijale vezane za povijest Pridea. Najprije smo morali prokopati i saznati što uopće u toj arhivi postoji, s čim raspolažemo. Tu smo se malo iznenadili jer smo očekivali da će snimke prvih godina biti teže naći, a ove posljednje lakše, ali ispostavilo se suprotno. Izgleda da ljudi pažljivo čuvaju fotografije i snimke tih prvih Povorki."

"Očito je na to utjecala određena normalizacija Pridea koja je došla s godinama, ljudi su se već navikli na to da su Povorke vesele, brojne i da uglavnom prolaze bez većih problema", dodaje Noa.

Bogata arhiva

Jurčić i Poštić, te njihov montažerski dvojac Noa Pintarić i Zvonka Barbir već tjednima pročešljavaju bogatu arhivu zagrebačkih Povorki ponosa.

"Prve snimke s VHS kaseta sive su i stroge, a ovi najnoviji Prideovi su snimani mobitelima s tehnički boljim kamerama. U filmu vidimo i taj razvoj tehnologije unatrag posljednjih 15 godina, ali i modu koja se mijenjala, pa čak i naše kilaže, frizure, brade", šali se Marko.

Pitamo ih i o tome što su sami sebi postavili kao cilj radeći na filmu "Prajd za sve nas".

Masa je na Zrinjevcu tijekom prvog Pridea 2002. urlala "Ubi pedera!"

"Na početku nam je bilo važno da se u filmu pojavi mnogo ljudi koji su važni za Pride, da ne postoji narator/ica koji pričati o povijesnom tijeku Povorke, nego da se zaista vidi da je kroz Zagreb Pride prošlo mnogo različitih ljudi. Svatko u filmu nastupa i govori iz vlastite perspektive, govori o onome što je njemu ili njoj bitno, što je obilježilo njegovo 'prajdovsko iskustvo'.

Shvatili smo da je dobar trenutak da objedinimo arhivu i materijale vezane za povijest Pridea. Najprije smo morali prokopati i saznati što uopće u toj arhivi postoji, s čim raspolažemo

S obzirom da su Poštić i Pintarić tu od samih početaka, mislim da smo više-manje pokrili sve važne faze, ekipe, mijene. Sada treba posložiti priču da ona ima početak i kraj, i tu se svo troje usuglašavamo. Meni se čini da je najizazovnije bilo sve te ljude staviti u zajednički kontekst, a da ne napravimo predugačku cjelinu koja onda ide u serijama ili traje satima. U konačnici, 45 minuta trajanja filma činilo nam se kao optimalno vrijeme u kojemu možemo ispričati našu priču i prenijeti osnovnu emociju filma", pojašnjava Jurčić.

Upečatljivi emotivni trenuci

"Razmišljajući o izazovu snimanja ovog filma, i meni je bilo jasno da trebamo na pravi način izabrati koga i što snimati. Kroz Zagreb Pride i njegov organizacijski odbor je u zadnjih 15 godina prošlo sigurno dvjestotinjak ljudi. Bilo je važno da se pokaže brojnost različitih glasova ljudi koji su se sreli oko zajedničke ideje – Povorke ponosa i političkih poruka koje ona šalje", tumači Poštić.

Jurčić se nadovezuje i kaže kako se u filmu ne pojavljuju samo članovi organizacijskog odbora Pridea, već i neki koji su za Povorku bili ključni u određenim trenucima. "Primjerice, jedan od njih je Tomislav Medak iz Mame, organizacije koja je od početaka uz nas kao saveznik", dodaje.

Posebno za potrebe filma intervjuirano je 13 ljudi, no kroz film se pojavljuje još njih toliko, kažu njegovi tvorci.

Detalj s Trga bana Jelačića, Zagreb Pride 2014.

"Sreli smo se s ljudima koji su organizirali prve Prideove i s kojima se ni mi sami nismo vidjeli godinama. Razgovor koji smo vodili s Dorinom Manzinom bio je za sve nas jako emotivan. Razne trenutke smo ponovno proživljavali zajedno, pa se može reći da je rad na ovom filmu za nas definitivno i izrazito emocionalno iskustvo".

"Htjeli smo, i mislim da smo uspjeli, za vrijeme tih intervjua ljude vratiti u prošlost, u emotivna stanja i događaje u kojima su tada aktivno sudjelovali. U ovom filmu to je i najupečatljivije. Zanimljiv je i odnos koji sugovornici/ice uspostavljaju prema tim događajima, zauzimaju drugačiji, novi stav prema stvarima koje su se dogodile u prošlosti. Također, primijetio sam i da je većini ljudi koji se u filmu pojavljuju posebno sjećanje na njihov prvi Pride", ističe Jurčić.

Pride pripada svima

Zanimalo nas je i jesu li u filmu korištene snimke nekih domaćih televizijskih kuća i kakav je bio njihov odaziv na suradnju s ekipom filma.

"Svi su bili susretljivi, RTL nam je među prvima izašao u susret, Nova TV i Jabuka također, samo HTV nam je poslao svoj cjenik, a budući da film praktički radimo bez proračuna, na te cijene nismo mogli pristati."

Pride širi prostore slobode za sve ljude u ovom društvu, ne samo za LGBTIQ populaciju

"U vrijeme prvog Pridea i nije bilo mnogo komercijalnih televizija, tako da smo za to razdoblje koristili uglavnom 'sirove' materijale, od snimaka kuće Fade In, snimaka udruge Kontra. Snimljeni materijal su nam ustupile i neke od snimateljica i aktivistica poput Dane Budisavljević i Ane Opalić koje su vlastitim kamerama zabilježile neke od centralnih Povorki. Veliku važnost u filmu upravo nose njihove snimke koje potječu iz godine od 2005. do 2010. Tada su Prideovi rasli u vidljivosti i snazi, te snimke pokazuju drugačiju atmosferu i transformacijski potencijal koji negdje od 2007. prati Povorku."

Marko Jurčić iznio je i vlastito viđenje naslova filma.

"'Prajd za sve nas' je derivacija jednog od Prideovih popularnih slogana pod kojim je išla povorka 2013. godine. Ovim filmom želimo pokazati da Pride ne čine samo ljudi koji su dugo u njemu ili su u njegovoj pripremi sudjelovali, već svi oni koji na njega dolaze i koji su na razne načine omogućili da se on dogodi. Pride naprosto pripada svima, odatle i naslov koji smo odabrali."

"Pride širi prostore slobode za sve ljude u ovom društvu, ne samo za LGBTIQ populaciju", zaključuje Poštić.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.