Godine aktivističkog staža, što aktivnog, s transparentima i plahtama konfisciranim iz bakinog ormara, što onog logističkog, ćelijskog, u stilu "nećete-nas-j… - razbojnici", nisu me mogle pripremiti na osjećaj koji je eksplodirao negdje u nutrini kad smo se jučer približili Trgu bana Jelačića u hrvatskom glavnom gradu, koji se nakratko stvarno mogao s ponosom nazvati metropolom.

Tisuće i tisuće ljudi, odraslih, djece, beba u kolicima, gospođa i gospodina u godinama, osoba s poteškoćama u kretanju, punkera, hipstera, ozbiljnjaka u odijelima… preplavilo je Trg. Legendarni prosvjed za Stojedinicu konačno je dobio dostojnog nasljednika. Ekipi koja ga je organizirala skidam kapu do poda, jer je sve savršeno funkcioniralo. A od prizora prepunog trga koji pozdravlja na znakovnom jeziku doslovno sam se naježila, jer TO je moja, naša Hrvatska, TO je ono što znam da postoji u građanima ove zemlje, unatoč svim markićkama, ilčićima, tepešima i karamarcima.

Ključni pokretač bio je bunt

Kurikularna reforma uspjela je u onome što se ne tako davno činilo utopijom - ujediniti sindikate, poslodavce i niz udruga različitih profila. Boris Jokić, kao lider skupine koja je radila na cjelovitoj kurikularnoj reformi, svojim odbijanjem da pristane biti marioneta političara, koji će na toj reformi skupljati jeftine političke poene i pritom učiniti sve da zatru ono dobro što bi se njome (u njenoj trenutnoj formi) moglo konačno učiniti u našem okoštalom obrazovnom sustavu, potpuno nekonkurentnom i nepripremljenom na 21. stoljeće, pokrenuo je bunt koji je okupio, kako se danas vidi, onu tihu masu, nesklonu izlasku na ulice i glasnom artikuliranju nezadovoljstva.

A ta je masa jučer pokazala, jasno pokazala da joj je dosta, dapače, pljusnula je vladajuće u lice uskliknuvši iz tisuća grla - Hrvatska može i mora bolje! Na pozornici su se redali oni koji o postojećem kurikulumu doista znaju najviše iz prve ruke – učenici i profesori, a ne oni koji o tome lamentiraju iz svojih ministarskih fotelja.

Dosad su naime na ulice u većem broju izlazili samo desno-konzervativni likovi, šatoraši, oni koji bi htjeli vratiti nas u srednji vijek, ukinuti prava žena da raspolažu svojim tijelom, određivati odraslim ljudima s kim će stupiti u BRAK (namjerno velikim slovima!)

Ono ključno što je sve njih pokrenulo bio je bunt – e, nećete! Nećete uzeti budućnost našoj djeci! I to je onaj trenutak u kojem valjda svatko kome je stvarno stalo, imao doista djecu ili ne, ide preko granica svoje komocije i izlazi na ulicu. A što je ovoj zemlji već odavno bilo nasušno potrebno.

Dosad su naime na ulice u većem broju izlazili samo desno-konzervativni likovi, šatoraši, oni koji bi htjeli vratiti nas u srednji vijek, ukinuti prava žena da raspolažu svojim tijelom, određivati odraslim ljudima s kim će stupiti u BRAK (namjerno velikim slovima!), ukratko – oni čija razmišljanja i htijenja pripadaju nekom drugom vremenu od onog u kojem trenutačno živimo.

A što je rekao vrh Vlade?

Koliko je prosvjed uznemirio vrh vlasti, vidi se i u očajničkim pokušajima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović (koja si je kći, da malo offtopičarim, upisala u školu čiji se program uopće ne bazira na hrvatskom kurikulumu, ali ipak ističe kako je njoj kao majci stalo do kurikularne reforme) da u zadnji čas izgladi stvari, upućujući predsjednička obraćanja urbi et orbi te posredujući između resornog ministra i Jokića u wannabe pokušaju mirenja.

Nekako osjećam, kao što sam osjećala jučer približavajući se Trgu, da zdravo srce ovog društva konačno počinje brže kucati

S druge pak strane, vrh Vlade uredno je odšutio golemo okupljanje naroda u srcu glavnoga grada. Bit će da su ipak previše zauzeti vlastitim aferama i putovanjima po francuskama i austrijama, gdje premijer konačno može u miru govoriti engleskim jezikom i svi ga razumiju. Što mu je u Vladi vjerojatno malčice problem. Hrvatske građevine ovog su puta pokazale da imaju zdrave temelje, koliko god neki katovi bili truli.

Koliko će se i što promijeniti nakon ovog prosvjeda, tek trebamo vidjeti. Uskoro će i Povorka ponosa, koja se često pokazala lakmus papirom promjena u društvu, ali nekako osjećam, kao što sam osjećala jučer približavajući se Trgu, da zdravo srce ovog društva konačno počinje brže kucati. Jer Hrvatska MOŽE BOLJE. Stvarno može!