Izlazak iz ormara proces je koji netko prolazi radi sebe i za sebe. Koliko god zvučalo paradoksalno, autanje je intiman proces koji nužno uključuje ljude oko nas. Intiman zato što nas nitko ne bi trebao tjerati na to i zato što to radimo prvenstveno radi sebe. Da to radimo zbog drugih, onih kojima se autamo, malo je vjerojatno. Možda više unatoč drugima.

Premda, dakle, iz ormara izlazimo radi sebe, ne treba niti zanemariti efekt koji to može izazvati kod drugih. Već svima poznata vidljivost. Vidljivost autani pederi najčešće navode kao motiv (i, istovremeno, rezultat) dolaska na Prajd. Vidljivost pedera kao pojedinca i pedera kao skupine.

Najblaži i najneosobniji oblik autanja koji netko može napraviti, a istovremeno pridonijeti vidljivosti pedera, jest upravo odlazak na Pride.

Gađaj ih petardom, postani retardom

Srećom, u Hrvatskoj više ne vrijedi zakon za prepoznavanje pedera: ako si viđen na Prajdu, nema nikakve sumnje da si peder! Taj zakon je postao nevažeći, ako me sjećanje dobro služi, 2011. godine. Tada je održan prvi Split Pride, te je, vrlo inovativno, uključivao mnoge društveno-kulturne aktivnosti i igre.

Primjerice, pljuvanje u dalj, bacanje desnice u vis, izbij zub bližnjem svom i kamena s ramena. Na kraju je održana i tombola pod sloganom "Gađaj ih petardom, postani retardom". Navodno je pokrenuta i inicijativa da se opisani popratni kulturni sadržaj uvrsti na UNESCO-ov popis Svjetske baštine. Odgovor se još uvijek nestrpljivo iščekuje.

Napravite taj korak. Sebi ćete olakšati, a ništa bitno o sebi nećete otkriti. Recite da niste peder, ali imate prijatelja pedera kojeg idete podržati. Ili ne morate ništa niti reći. Samo se pojavite

Dakle, baš te 2011. godine održan je prvi Split Pride. I baš ovi popratni događaji bili su prijelomni za zagrebački Pride. Vrlo pozitivno prijelomni. Bio je to prvi zagrebački Pride kojem su se ljudi masovno priključivali cijelom trasom povorke. Hetero parovi, obitelji s malom i malo većom djecom i svi oni koji su osjetili da je Pride i njihov događaj, premda ih ne opisuje niti jedno slovo u kratici LGBTIQ*.

Osjetili su potrebu pokazati solidarnost sa svojim sugrađanima i nesolidarnost s kretenizmom prikazanim u Splitu. I tako je zagrebački Pride efikasno izgubio ekskluzivitet (ili percepciju ekskluziviteta) za samo određeni dio građana te postao događaj i onih koji "samo" podržavaju prava LGBTIQ* osoba. I kojima je, očito, potpuno svejedno hoće li ih netko zbog toga smatrati pederima ili ne. Naravno, svejedno im je zato što znaju što jesu i potpuno im je svejedno što netko misli o onome što nisu.

Vidljivost i grupno autanje

Slično, pederi u ormaru isto znaju što jesu, ali im zato nije nimalo svejedno što netko misli o onome što nisu. Jedan od glavnih strahova koji ljude odvraća od autanja jest strah da će biti odbačeni. Da će ostati sami. Odbačeni od roditelja, odbačeni od prijatelja. Obično ostane samo na strahu. A taj se strah razvija zato što ne znaju kako bi roditelji i prijatelji reagirali kad bi im netko blizak "prijavio" da je peder.

Ne znaju, zato što roditelji i prijatelji nikad nisu vidjeli kako reagiraju na bliskog pedera. A nisu ih vidjeli zato što roditelji i prijatelji nisu imali priliku reagirati na bliskog pedera. Zašto? Zbog nedostatka vidljivosti. Premda, zapravo, imaju (barem) jednog bliskog pedera u svojoj blizini. Samo je nevidljiv.

Razumijem, zbog straha da vas se "otkrije", ne želite pružiti priliku da vas se ikako poveže s grupom kojoj pripadate. Da, možda će vas uloviti neki objektiv. Možda ćete se pojaviti na fotografiji, u gomili od nekoliko stotina ljudi. A netko bi vas mogao pronaći na toj fotografiji. Doduše, samo ako, s povećalom u ruci, provede nad njom nekoliko sati. I tako nad svakom fotografijom. Tražeći baš vas i samo vas!

Ovime opet dolazimo do vidljivosti kao glavnog argumenta postojanja Prajda. Vidljivost ovdje ne uključuje samo puko ukazivanje na postojanje LGBTIQ* populacije, nego i na njezinu brojnost. Kao i brojnost onih koji podržavaju našu želju za društvenom i zakonskom ravnopravnošću. Nazvao bih to grupnim autanjem. Autanje u kojem nije svatko od nas, kao pojedinac, vidljiv.

Obično je ljudima svoje stavove i sebe lakše izraziti kroz grupu, kolektivnu svijest. Puno je lakše biti "mi", nego "ja", zahtijeva manje truda i hrabrosti. U tom slučaju je puno lakše u grupi nego potpuno sâm bacati kamenje na nekoga, osobna odgovornost se rasprši na sve članove grupe. Kao što je i puno lakše u grupi biti (možda) pederom, podsjećajući na potrebu za ravnopravnošću. U tom slučaju se i vlastiti, vrlo osobni, pederluk rasprši na sve članove grupe.

Zašto LGBTIQ* populacija u ormaru ne bi došla podržati sama sebe, makar maskirana u strejtere?

Kao što sam ranije već naveo, čak je pomalo nevjerojatno, danas uvriježeno, razmišljanje da sudjelovanje na Prajdu ne znači nužno i pederluk. Niti a priori, a pogotovo ne a posteriori. Premda neki još uvijek misle da je pederluk bolest, čak i oni se slažu da nije zarazna bolest.

Jednako kao što strejteri dolaze podržati LGBTIQ* populaciju, ne vidim zašto ne bi i LGBTIQ* populacija u ormaru došla podržati samu sebe. Pa makar to značilo i da se maskiraju u strejtere.

Prvi Split Pride je, vrlo inovativno, uključivao mnoge društveno-kulturne aktivnosti i igre. Primjerice, pljuvanje u dalj, bacanje desnice u vis, izbij zub bližnjem svom i kamena s ramena. Na kraju je održana i tombola pod sloganom "Gađaj ih petardom, postani retardom". Navodno je pokrenuta i inicijativa da se opisani popratni kulturni sadržaj uvrsti na UNESCO-ov popis Svjetske baštine

Razumijem, zbog straha da vas se "otkrije", ne želite pružiti priliku da vas se ikako poveže s grupom kojoj pripadate. Da, možda će vas uloviti neki objektiv. Možda ćete se pojaviti na fotografiji, u gomili od nekoliko stotina ljudi. A netko bi vas mogao pronaći na toj fotografiji. Doduše, samo ako, s povećalom u ruci, provede nad njom nekoliko sati. I tako nad svakom fotografijom. Tražeći baš vas i samo vas! Istina, postoji mogućnost i da uletite u krupni kadar. Moguće je i da prođete kroz kadar baš dok neki aktivist daje izjavu za Dnevnik.

Ali, razmislite malo. Koji je standardni obrambeni ljudski mehanizam kad se nešto o sebi želi sakriti? Naravno, pretjerano naglašavanje suprotnog i/ili upiranje prstom u nekog drugog.

Zašto se za brojne homofobe na kraju ispostavi da su najobičniji pederi? Ukazivanjem na tuđi pederluk i pretjerano naglašenim (reklo bi se, isforsiranim) ispoljavanjem mržnje prema njemu, skreće se pozornost s vlastitog pederluka. Jer, ne može biti peder onaj koji pedere toliko mrzi. Takav zaključak je logičan. Osim kad nije.

Zašto brojni pederi svoj pederluk skrivaju paravanom heteroseksualnih veza? Normalno, ne može peder biti onaj koji ima curu. Logično. Osim kad nije. Zašto mnogi pederi otvoreno govore da se ne slažu s Prideom i da ga treba ukinuti? Razloga je nekoliko, ali jedan od brojnih jest da sakriju svoj pederluk od tuđih očiju. Jer, prirodno je, ne može peder biti onaj koji se protivi pederskoj paradi. Klasično bacanje pijeska u oči.

Kad ste već navikli lagati, zašto ne biste lagali pametnije?

Koliko god pokušavali sebe i druge uvjeriti u suprotno, znate da ste peder i da vam je paravan sve rasklimaniji. Kad ste već navikli lagati, zašto ne biste lagali pametnije? A istovremeno ćete sebi pomoći u tome da konačno odbacite potrebu za bilo kakvom laži. Najbolja laž nije ona kojom skrivamo grčevito istinu. Nego ona kojom otkrivamo djelić istine kako bismo većinu, ono najbitnije, sakrili. Znate da vas muči to što ste nevidljivi. A vi ste nevidljivi zbog toga što i mnogi drugi nisu vidljivi. A oni su nevidljivi zašto neki drugi "mnogi drugi", kojima i vi pripadate, nisu vidljivi. I tako u krug.

Bitno je da krenete i zatvorite krug. Dobra prilika za to onima iz Zagreba pruža se ove subote. Netko će vam jednom sigurno biti zahvalan

Ne morate nikome govoriti da ste peder. Ne morate reći svojim roditeljima, ne morate reći niti svojim prijateljima. Sve to ne znači da ne možete doći na Pride. Ne trebate se grčevito braniti od bilo kakvog stavljanja u istu rečenicu s LGBTIQ* populacijom. Otkrijte dio istine kojim ne otkrivate baš ništa, bit će vam lakše. Recite, ako vas netko pita, da idete na Pride. Recite da podržavate ravnopravnost LGBTIQ* populacije. Prešutite da ste i vi pripadnik te iste populacije.

Već sâm prestanak forsiranog naglašavanja laži da ne podržavate ono što jeste donosi veliko olakšanje. Napravite taj korak. Sebi ćete olakšati, a ništa bitno o sebi nećete otkriti. Recite da niste peder, ali imate prijatelja pedera kojeg idete podržati. Ili ne morate ništa niti reći. Samo se pojavite, dođite skriveni od saznanja bilo koga vama bliskog. A ako vas netko, nakon sati provedenih s povećalom u ruci nad fotografijom s Pridea, stvarno i prepozna kao sudionika povorke, uvijek možete imati prijatelja pedera kojeg ste išli podržati. Zamislite sebe kao tog prijatelja.

Ostanite u ormaru individualno, ali dođite se autati grupno. Doprinesite vidljivosti LGBTIQ* populacije i svih ostalih koji njihovu ravnopravnost podržavaju. Slobodno se pojavite i u obliku tih ostalih. I takvi podržite pedere, vaše "ja" iz budućnosti bit će vam vrlo zahvalno!

Nije bitno od čega ćete krenuti, bitno je da krenete

Ono "ja" iz budućnosti koje će se sjetiti da se nekad grupno autalo. Da je baš on i još nekoliko tisuća takvih značilo razliku između 4000 i 8000 prajdizana. Razlika koja je njegovom prijatelju pomogla izbrisati osjećaj straha zbog malobrojnosti. I dalje je u manjini, ali ga je brojnost onih koji ga podržavaju ohrabrila da izađe iz ormara. Razliku koja je i njegove roditelje dovela do razmišljanja da ipak tih pedera i onih koji se s njima slažu ima sve više.

A ako ih sve više ljudi podržava, valjda to i nije toliko strašno. I još su se više uvjerili da to nije strašno kad su saznali da je i najbolji prijatelj njihovog sina, dečko kojeg znaju od malih nogu, peder. On im je kao sin. Možda ima svakakvih bolesnih pedera, ali on je duša od djeteta za kojeg bi dali sve. Ako diskriminiraju pedere, diskriminiraju i njega. Ako ih tuku, tuku i njega. Ako im ne dopuštaju bračnu ravnopravnost, to ne dopuštaju niti njemu.

A što je s njihovim rođenim sinom? On će znati da se više neće morati bojati za to kako bi njegovi roditelji reagirali kad bi se suočili s bliskim pojedinim pederom. Zna kako bi reagirali, jer ih je vidio. A vidio ih je zato što su dobili priliku reagirati. I shvatit će da je, nakon grupnog autanja, došlo vrijeme i za individualno autanje. A sve samo zato što je prije nekoliko godina lagao da na Pride ide podržati prijatelja, a ne sebe.

Grupna vidljivost vodi individualnoj vidljivosti. I individualna vidljivost vodi grupnoj vidljivosti. Nije bitno od čega ćete krenuti. Bitno je da krenete i zatvorite krug. Dobra prilika za to onima iz Zagreba pruža se u subotu, 11. lipnja, na Rooseveltovom trgu. Netko će vam jednom sigurno biti zahvalan.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.