Razveselila me nedavna izjava Pere Ćorića, samoraspuštenog saborskog zastupnika i glavnog tajnika Hrvatske stranke prava Ante Starčević. "Ne vidim nikakvog razloga da u poljskom parlamentu, u državi koja ima u postotku isti broj katolika kao Hrvatska, stoji križ od dva metra, a da u Hrvatskoj ne bude od tri metra. To je nekakav san i cilj".

Prije toga je istaknuo još jedan cilj, a to je zaustavljanje povratka bivše nesposobne antihrvatske i antikršćanske vlasti Zorana Milanovića. Nikako, naravno, nije cilj "da se Pero Ćorić ili klub zastupnika vrate u Sabor."

Zahvalan sam za ove izjave jer je njima, vjerojatno nesvjesno, potpuno ogoljeno prikazano kako većina političara u Hrvatskoj doživljava bavljenje politikom. A to bavljenje politikom ima dva glavna obilježja: manjak bilo kakvog smislenog programa i višak populizma. Oba obilježja imaju samo jedan zajednički cilj kod onih koji njeguju takav pristup: zadovoljiti jedino i isključivo vlastiti ego kroz poziciju moći.

Trometarski križ je cilj i san

Analizirat ću izjave malog Perice, za slučaj da nekome nije jasno na što mislim.

Kako to, nema nikakvog smislenog političkog programa? Dakle, cilj je spriječiti Zorana Milanovića da opet postane premijer. Trometarski križ u Saboru je isto cilj. Osim što je cilj, trometarski križ je i san.

Mnoge dosadašnje vlade imale su više ili manje uspjeha. Vjerojatno ćemo se za sve njih složiti da nisu bile dovoljno uspješne. Prijepor nastaje tek u raspravi koliko su zapravo bile neuspješne. Koliko god one bile neuspješne, većina njih je imala poprilično ambiciozne ciljeve i snove. A neki od tih snova i ciljeva su, zamislite, čak i ostvareni.

Zahvalan sam za ove izjave jer je njima, vjerojatno nesvjesno, potpuno ogoljeno prikazano kako većina političara u Hrvatskoj doživljava bavljenje politikom. A to bavljenje politikom ima dva glavna obilježja: manjak bilo kakvog smislenog programa i višak populizma

Sanjala se neovisnost Hrvatske, ostvarena je već četvrt stoljeća. Stoljetni san se pretvorio u četvrstoljetni cilj, nije loše. Sanjao se ulazak u NATO, pa se to i ostvarilo. Sanjao se ulazak u EU, ostvareno je i to. Sanjalo se da se autoputom može do Rijeke i do Splita, bome se može već neko vrijeme. Obećavalo se, ciljalo i sanjalo povećanje zaposlenosti, kontroliranje inflacije, porast izvoza, porast plaća, bolja turistička sezona, svakakve ludorije.

Potpuno blesave stvari su obećavali ti ludi politički sanjari. I što je najluđe, ponešto se i ostvarilo. Možda prekratko za sve nas, ali je bilo.

Toliko je tih ludosti koje su mnogi obećavali želeći se dočepati vlasti, a mali Perica nam je obećao križ. Logičan nastavak prethodno obećane doline suza.

I s crnim vragom za boljitak domovine

Druga ambicija jest zaustaviti Zorana Milanovića u osvajanju pozicije s koje će moći sastaviti Vladu. Naravno, da bi se to napravilo, Pero und Jaranen moraju na toj poziciji biti umjesto Zoke Pronalazača. Nevjerojatna je razina žrtve na koju su spremni! Tolika ljubav prema Hrvatskoj, da su spremni čak i vladati, samo da se fotelja ne dočepa antihrvatska i antikršćanska vlast.

Ima li u povijesti hrvatske politike očitijeg priznanja da je isključivi cilj dočepati se vlasti? Da sâm sebi odgovorim, ima. Upravo danas je Milan Bandić povukao tužbu protiv Zorana Milanovića. A na pitanje o suradnji s Milanovićem o slaganju buduće Vlade odgovara da bi i s crnim vragom za boljitak domovine.

Vratimo se malom Perici. U njegovom antuntunastom shvaćanju, sredstvo je postalo cilj. Dolazak na vlast više nije sredstvo kojim bi se trebalo utjecati na dobrobit građana, dolazak na vlast je postao cilj. A što nakon toga? Nije niti bitno. I mali Perica je dokazao da ništa nakon toga nije bitno, obećavajući nam upravo to, ništa. Dobro, lažljivo sam đubre i heretik. Obećao je križ.

Pokazalo se da stranke, a takva je većina, koje dolazak na vlast baziraju na nepostojanju programa i populizmu, više neće moći vladati u Hrvatskoj. Ili barem to neće moći lako

Kad sam opet kod križa, dolazim i do populizma, drugog glavnog obilježja politike u Hrvatskoj. Smatram da križu nije mjesto u Saboru. Također, ne bi mi smetalo čak i da nađe svoje mjesto tamo. Prije svega zato što ga nikad u životu ne bih niti vidio. Kao niti većina građana, koja nema želju ni zakoračiti u Sabor niti će to kada napraviti. Kako nazvati ono kada takvu inicijativu ponudiš kao jedini politički cilj?

Inicijativu radi koje se maše simbolom katoličke vjere u predizborne svrhe, nadajući se stopostotnoj podršci 86,26 posto katolika u Hrvatskoj. Obećavajući im nešto od čega nitko od njih, niti preostalih 13,74 posto ljudi u Hrvatskoj neće imati apsolutno nikakve koristi. Neki bi rekli da se to ne može nazvati nikako osim maloumnošću. Ja to ne bih rekao i neću to reći. Samo ću se složiti s tim nekima.

Zar se stvarno malom Perici katoličanstvo svodi na to čiji je veći?

Ovo je samo jedan od luđih primjera. Naravno, nije teško sjetiti se dalje i bliže prošlosti, a bome i sadašnjosti. Onih supijanih valjanja po hrvatskim zastavama, busanja u prsa tko je veći Hrvat, a tko manji Srbin. Prozivanje sebe domoljubima, a nedomoljubi postanu svi oni koji se ne slažu s domoljubima. Usporedba veličine vrijednosti koje nisu niti mjerljive, a nisu niti vrijednosti.

Naravno, osim križa, on je mjerljiv. Tri metra. Zar se stvarno malom Perici katoličanstvo svodi na to čiji je veći? Paradno mahanje simbolima, kao što urokani barjaktar maše svadbenim barjakom. A dobro je poznato da se za barjaktare u svatovima, u pravilu, izabiru najveće budale. Odnosno, oni koji su najtalentiraniji u tome da se našikaju i da prave haos. Našim političkim barjaktarima s obje strane političkog spektra to ide jako dobro.

Ako doista "Hrvatska zaslužuje bolje" i ne želimo da nam na vlasti budu idioti, onda mi za početak trebamo prestati biti idioti. I prestati birati politikantske idiote bez programa. Inače nam nema spasa od HSP AS-a

Najgori saziv Sabora i najgora Vlada u povijesti Hrvatske nedavno su se samoukinuli. To je dobro samo po sebi. Samoukidanje je, čini mi se, potvrdilo nešto što je prve znakove pokazalo na posljednjim izborima. A nadam se da će još više pokazati na sljedećim. Pokazalo se da stranke, a takva je većina, koje dolazak na vlast baziraju na nepostojanju programa i populizmu, više neće moći vladati u Hrvatskoj. Ili barem to neće moći lako. A nadam se da će sa svakim izborima to biti sve teže.

Pokazalo se da su u pat-poziciji dva glavna bloka koji oko sebe vide unutarnje i vanjske neprijatelje. Oni koji idu okolo i dijele sve na orjunaše, udbaše, ustaše, četnike. Oni kojima je to politički program. Oni kojima je cilj ukazati na to koliko su drugi lošiji od njih, umjesto da time koliko su dobri ukažu na to koliko su svi ostali lošiji.

Ako "Hrvatska zaslužuje bolje", onda mi za početak trebamo prestati biti idioti

Bi li normalan čovjek u svojoj blizini trpio nekoga tko sebe u očima drugih uzvisuje isključivo umanjivanjem vrijednosti svih ljudi oko sebe? Takve bismo kraće trpjeli u društvu nego što smo na ministarskoj poziciji podnosili Crnoju. A mi ih još i nagradimo mjestom u Saboru ili u Vladi.

Mislim da su prethodni izbori pokazali da to više neće ići tako jednostavno. Da, možda nisu još svi dovoljno siti mlaćenja prazne slame. Ali, broj tih ljudi raste i za sad ih je taman dovoljno da ne mogu samostalno formirati Vladu. I da ne mogu dalje slobodno nastaviti sa svojom zamišljenom politikom neodgovornosti na odgovornim pozicijama. Trenutačno je Most taj koji je privukao dovoljan broj ljudi koji žele nešto drugačije. Ne zato što je predizborni program bio čudesno revolucionaran i predlagao mjere kojih se nitko nije sjetio. Nego zato što su barem uspjeli kod ljudi stvoriti uvjerenje da se žele baviti i da će se baviti konkretnim stvarima.

Pokazalo se da su u pat-poziciji dva glavna bloka koji oko sebe vide unutarnje i vanjske neprijatelje. Oni koji idu okolo i dijele sve na orjunaše, udbaše, ustaše, četnike. Oni kojima je to politički program. Oni kojima je cilj ukazati na to koliko su drugi lošiji od njih, umjesto da time koliko su dobri ukažu na to koliko su svi ostali lošiji

Danas su to oni, a nadam se da će se na sljedećim izborima iskristalizirati još nekoliko remetilačkih faktora. Koji će polako gurati u smjeru potpune promjene paradigme osvajanja i zadržavanja vlasti Sada su se, nadam se, i dva glavna politička bloka uvjerila da više pristupom "k..... u čelo" ne mogu niti doći na vlast. Ako nekako i uspiju, održat se sigurno neće. Barem ne onoliko koliko žele. I to je dobro.

Nadam se da je njihova želja za vlašću tolika da su spremni čak i na promjenu paradigme. Nadam se da toliko žele biti na vlasti da će početi pričati o konkretnim stvarima, koje doista jesu bitne za sve nas. Nadam se da će im se vlast toliko omilili da će čak i raditi konkretne stvari, koje doista jesu bitne za sve nas. Ma sve, samo da ostanu na vlasti.

Ako doista "Hrvatska zaslužuje bolje" i ne želimo da nam na vlasti budu idioti, onda mi za početak trebamo prestati biti idioti. I prestati birati politikantske idiote bez programa. Inače nam nema hSP AS-a.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.