Zanimljiva su razmišljanja vladajuće garniture (ili nekoliko njezinih perjanica) o odgovornosti. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović već se proslavila prepiskom s Miloradom Pupovcem. U kojoj je ustvrdila da među onima kojima se prijeti postoji i nekoliko njih koji svojim djelovanjem godinama provociraju i iritiraju najveći dio hrvatske javnosti. Također, ona jest za slobodu govora i umjetničku slobodu. Ali da to znači i odgovornost, te da se ne smije preći granica nakon koje javna riječ postaje sredstvom uvrede drugoga.

Da budem ciničan, pomalo podsjeća na Pervanov skeč ("Ime ruže", ako se ne varam) i izjavu: "Mi jesmo za demokratiju, ali ne da sva'ko priča šta hoće!". Poanta jest da Predsjednica, kao institucija i kao osoba, nije niti malo odgovorna za porast netrpeljivosti i nasilja prema manjinama u Hrvatskoj.

Nismo mi, oni su!

Sličnim stilom proslavilo se i Ministarstvo kulture pozivanjem na odgovornost za svaku javno izgovorenu i/ili pisanu riječ. Ministar Zlatko Hasanbegović je, komentirajući tri komemoracije u Jasenovcu, izjavio da ne osjeća nikakvu osobnu odgovornost za to. I da su odgovorni oni koji bojkotiraju službenu državnu komemoraciju. Poanta je, opet, da Vlada, pa niti ministar osobno, nisu niti malo odgovorni za to što je do bojkota došlo.

Željko Reiner, predsjednik Hrvatskog sabora, istim povodom je prozvao "drugo-" i "trećekolonaše" da na kostima jasenovačkih žrtava rade podjele. Te dodaje da je to podjela koju nije uzrokovao ni HDZ ni Vlada. Poanta je, još jednom i opet, da Vlada, pa niti predsjednik Sabora osobno, nisu niti malo odgovorni za to što je do bojkota došlo.

Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik Vlade, prozvao je "drugo" i "trećekolonaše" da preko pijeteta prema žrtvama unose nove podjele među hrvatskim građanima. Također, da je bojkot zapravo nepoštovanje prema žrtvama, te jeftino politikanstvo. Poanta je, još jednom, opet i nanovo, da Vlada, pa niti prvi potpredsjenik Vlade osobno, nisu niti malo odgovorni za to što je do bojkota došlo.

Kao što niti Vlada RH nije niti malo odgovorna za tri komemoracije, budući da smatra kako razlozi bojkota nisu razmjerni značaju odsustva pojedinih udruga.

Pomalo je neobično da se za tako visoke i, nominalno, odgovorne političke funkcije smatra da je njihovo obilježje nedostatak bilo kakve odgovornosti. Ili se odgovornost sastoji samo od odgovornosti za pozivanje drugih na odgovornost?

Odgovornost koju bi neodgovorni na odgovornim funkcijama željeli izbjeći

Jedan mladić, mnogo pametniji od mene, ime mu je Thomas Hobbes, zapisao je 1651. ponešto i na tu temu u "Levijatanu". Pod bilješkom "Prešutno odobravanje od strane vladara ublažava krivicu", zapisao je sljedeće:

"Djela koja zakon izričito zabranjuje, a zakonodavac ih prešutno odobrava nekim drugim očiglednim znacima svoje volje, u manjoj su mjeri prijestupi od djela koja osuđuju i zakon i zakonodavac. Naime, kako je volja zakonodavca zakon, u tom se slučaju javljaju dva proturječna zakona koja bi potpuno opravdavala kad bi ljudi bili obavezni uzimati na znanje vladarevo odobravanje prema nekim drugim dokazima osim onima koji su izraženi njegovom naredbom. Međutim, kako kazne slijede ne samo za kršenje zakona, nego također i za njegovo poštivanje, sâm vladar je djelomice uzrok prijestupa, i zbog toga ne može pravično pripisati cijeli prijestup samo prijestupniku. Na primjer: zakon zabranjuje dvoboje, kazna za to je smrtna.

Pomalo je neobično da se za tako visoke i, nominalno, odgovorne političke funkcije smatra da je njihovo obilježje nedostatak bilo kakve odgovornosti. Ili se odgovornost sastoji samo od odgovornosti za pozivanje drugih na odgovornost?

No, s druge strane, onaj tko odbije dvoboj, izložen je preziru i ruglu, bez lijeka, a ponekad ga i sam vladar ne smatra vrijednim bilo kakve dužnosti ili povlastice u ratu. Zato, ako taj prihvati dvoboj uvažavajući to što svi ljudi zakonito teže tome da steknu dobro mišljenje od onih koji nose vrhovnu vlast, nije razumno da bude strogo kažnjen, budući da se dio krivice može ublažiti prenošenjem na samog kažnjavatelja. To ne kažem zato što bih zagovarao slobodu na privatnu osvetu ili bilo koju vrstu neposlušnosti, već oprez upravljača da ne odobrava neizravno ništa što izravno zabranjuje. Primjer vladara u očima onih koji ga motre ima i imao je uvijek više utjecaja na upravljanje njihovim djelovanjem nego sami zakoni." (Hobbes, Th.(1651./2013.) Levijatan ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, prev. B. Mikulić, II. izdanje, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk)

Posljednje dvije rečenice ukazuju upravo na onu odgovornost koju bi neodgovorni na odgovornim funkcijama željeli izbjeći. Bili oni dio zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti.

Zašto ne bismo napravili da manjina doista počne terorizirati većinu?

Da, vlast je izravno odgovorna za svakog tko bude premlaćen zbog toga što je Srbin ili pripadnik bilo koje druge nacionalne manjine.

Da, vlast je izravno odgovorna za postojanje tri komemoracije u Jasenovcu. Nekažnjavanjem onih koji viču "Za dom spremni!" na utakmicama, prosvjedima, koncertima. Dvostrukim mjerilima, koji govore da, što je odgovornija funkcija, to je potrebna manja odgovornost prema izjavama i djelima. Ispada da riječ "ludog šeširdžije" iz Splita narodu znači više nego riječ onih koji su dobili većinu u Saboru. Naravno, to se savršeno uklapa u onu standardnu mantru o tome kako manjina terorizira većinu.

A kad smo već kod te mantre, zašto ne bismo napravili da manjina doista počne terorizirati većinu? Tko god bio na vlasti! Ako su predstavnici vlasti odabir većine, onda teroriziranjem njihovih odabranika doista možemo i terorizirati većinu. Tko god bio na vlasti, potpuno nebitno!

Ispada da riječ "ludog šeširdžije" iz Splita narodu znači više nego riječ onih koji su dobili većinu u Saboru. Naravno, to se savršeno uklapa u onu standardnu mantru o tome kako manjina terorizira većinu

Jer, vlast je svojim (ne)djelovanjem, također, izravno odgovorna za svaki homofobni napad, za svakog premlaćenog člana LGBTIQ* zajednice. Izravno je odgovorna za svaki otkaz koji netko dobije zbog svoje seksualne orijentacije.

Za sve to je izravno odgovorna jer relativiziranjem nasilja, nekažnjavanjem napadača, ignoriranjem govora mržnje i obeshrabrivanjem prijavljivanja takvih napada svojim nedjelovanjem odobrava ono što zakonom zabranjuje.

Odgovorni smo i svi mi. Jer su se vremena promijenila, a pristup LGBTIQ* aktivizmu nije. Vjerujem da će se s vremenom morati dogoditi dvije bitne promjene.

Riješiti se orijentiranosti isključivo na problematiku LGBTIQ* populacije. Problemi raznih dijelova civilnog društva već se sad u Hrvatskoj drastično isprepliću. Problemi radnika, kulturnih djelatnika, prosvjetara, LGBTIQ* populacije, žena... da malo karikiram, ista ekipa se okuplja na Prideu, prosvjedima protiv zabrane cenzure i satire, te raznim performansima s političkom porukom. Očito određen broj ljudi (optimist sam, pa vjerujem da je to puno veći broj nego se čini) ima zajednička uvjerenja, koja se poklapaju neovisno o seksualnoj orijentaciji, spolu, struci ili polju djelovanja.

Zakoni reguliraju diskriminaciju, govor mržnje i zločin iz mržnje, ali što imamo u praksi?

Nije više dovoljno reagirati samo kada se dogodi neki, možebitno homofobni, incident ili izjava. Premda možda nekim udrugama to nije "u opisu posla", mislim da je prečesta šutnja kada se događaju stvari za osudu. Nije valjda da LGBTIQ* populacija ne smije ni o čemu drugome imati mišljenje? Najave Vlade o produljenju radnog vremena (ili ukidanju plaćene pauze) i radnog vijeka, nesigurnost oko provođenja kurikularne reforme, kaos oko komemoracije u Jasenovcu, pokušaj "suradnje" FFZG-a i KBF-a ili kad se na stadionu viče "Ubi Srbina!" (tzv. nepostojano "jot"), to jednostavno zove na reakciju. Sudeći po situaciji, prilike za to će biti svaki dan. I savršena prilika da "manjina terorizira većinu".

Problemi raznih dijelova civilnog društva već se sad u Hrvatskoj drastično isprepliću. Problemi radnika, kulturnih djelatnika, prosvjetara, LGBTIQ* populacije, žena... da malo karikiram, ista ekipa se okuplja na Prideu, prosvjedima protiv zabrane cenzure i satire, te raznim performansima s političkom porukom

To ide u paru s drugom promjenom, a to je shvaćanje da uvođenjem određenih zakona posao nije završen, nego tek počinje. Kao što vidimo, zakonom se reguliraju diskriminacija, govor mržnje i zločin iz mržnje po različitim osnovama, pa što imamo od tog zakona u praksi? Gotovo ništa. Zakon regulira istospolno partnerstvo, a ljudi se i dalje boje držati za ruke u javnosti. A odgovornost nije samo na njima, nego i na onima koji uzrokuju nepovjerenje da ih sustav i zakon mogu zaštititi od budala.

A netko ih treba podsjećati na to. To, naravno, ne znači da nema još dosta posla "samo" oko toga da se zakonski, na papiru, LGBTIQ* zajednica izjednači s "većinom koju terorizira". Ali, sa svakom novom zakonskom pobjedom, trebat će se pobrinuti da se ti zakoni doista i provode. I jahati po tome svakodnevno, dosadno i uporno.

Odgovornost nije samo na onima koji se boje, nego i na onima koji uzrokuju nepovjerenje da ih sustav i zakon mogu zaštititi od budala

To će upravo biti aktivizam koji će se voditi podsjećanjem na Hobbesovo načelo da se ne odobrava neizravno nešto što se izravno zabranjuje. I obrnuto, naravno. Inzistiranje ne toliko na donošenju, koliko na provođenju zakona i omogućavanju atmosfere za njegovo provođenje. Inzistiranje na tome da "vladari budu primjer u očima onih koji ih motre" kao nečega što je puno bitnije od postojanja zakona kojeg nitko ne provodi.

Aktivizam istinskog "terora manjine nad većinom". Manjine koja nije zaboravila da je "odgovornost prema riječima" gotovo jedina odgovornost koju (izabrana) većina ima i da je, izgleda, ne želi. Trebalo bi ih podsjetiti da bez nje nema niti njih. Odgovornost bez odgovornosti? Neće moći.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.