"Jesmo li mi – svi mi koji izlazak na izbore doživljavamo jednako kao i obavezu davanja žmigavca pri skretanju, ili čekanja na svoj red u ambulanti i pošti – svojim glasovima, ovakvim ili onakvim, sasvim je svejedno, ikako naštetili toj krmeljivoj praščadi što se valjala po kauču, livadi ili plićaku na izbornu nedjelju? Jesmo li im, ponovit ću, ikako naštetili?", pita se Renato Baretić u komentaru na prijateljskom portalu Tris, a prenosimo ga u cijelosti.

Ako samo 52,5 posto ljudi s pravom glasa iziđe na izbore i tako žrtvuje tih desetak minutica svojih sprđenih životića u rasprđenoj Republici Hrvatskoj, jesu li oni donijeli boljitak ili dodatnu priprđenost za onih 47,5 posto koji na izbore uopće nisu izišli, sigurni u to da se njihov prdež ionako ne bi osjetio? Jesmo li mi – svi mi koji izlazak na izbore doživljavamo jednako kao i obavezu davanja žmigavca pri skretanju, ili čekanja na svoj red u ambulanti i pošti – svojim glasovima, ovakvim ili onakvim, sasvim je svejedno, ikako naštetili toj krmeljivoj praščadi što se valjala po kauču, livadi ili plićaku na izbornu nedjelju? Jesmo li im, ponovit ću, ikako naštetili?

Imaju li oni ikakva razloga i prava nas, koji u nedjelju jesmo otišli dati glas Matanu ili Štefeku, rokćući kriviti bilo za koju nevolju koja ih zadesi prije sljedećih izbora? Imaju li, s druge strane, ikakva razloga i prava biti zadovoljni, i osjećati se zaslužnim građanima, ako im država, za koju ih očito baš svrbi prkno, prije sljedećih izbora usput isprdne i štogod za njih korisno?

Četvrt stoljeća robije za vaše pravo koje vam se ne da konzumirati jer ste "siti svega"

Nemaju, dame i gospodo, te dame i gospoda (čuj mene “dame”; čuj mene: “gospoda”!!!) ni razloga niti prava, nikakvoga, da se i najtišim roktajčićem ikako oglase protiv Hasanbegovića ili Zmajlovića, za Reinera ili Ostojića! Nemaju, jer su i razlog i pravo sami sebi oduzeli, odričući se mogućnosti da utječu barem na odokativni smjer u kojem će sljedeće četiri godine ići oni, njihova djeca, njihovi susjedi, njihova firma, njihova fucking Država! Država za kakvu su – ajde da se malo uozbiljimo – robijali onoliki brojni ljudi, i ustaše i partizani, i katolici i ateisti.

Zar zbilja mislite da je fora baš u tome da na nekoj od društvenih mreža objavite kako ste, umjesto deset minuta na biralištu, proveli cijeli dan uz beskrajni zalazak sunca ili uz prefinu ribicu od dvaes deka, ili se s pesekom prošetali do Medvedgrada?

Bio sam 1990., kao reporter, na osnivačkoj skupštini Hrvatskog društva političkih zatvorenika i, premda s 99 posto govornika nisam dijelio niti jedan politički stav, osjetio sam beskrajno poštovanje prema njihovoj patnji i patnjama njihovih obitelji. I još ga osjećam. Pazite, samo da vam spomenem tek dvojicu već zaboravljenih: Marko Veselica i Đuro Perica odgulili su, u zbroju, jedanaest plus četrnaest, 25 godina u Gradiški i Lepoglavi, na pravdi boga, ni zbog kakvoga kriminala krivi, samo zato što su javno pomislili i rekli da bi svi, svi stanovnici Hrvatske trebali ići na slobodne višestranačke izbore koji se tiču svih građana te Hrvatske.

Četvrt stoljeća su, dakle, samo ta dva čovjeka odrobijali među ubojicama, silovateljima i pljačkašima, samo zato da biste vi, stoko lijena, danas imali pravo koje vam se, eto, nekako, baš ne da konzumirati jer ste, jadni, siti svega. Ma nemoj!

Koliko je samo ljudi ljuštilo Goli otok za vaše posrano pravo?

Koliko je časnih i razumnih ljudi ljuštilo Goli otok za to vaše pravo, koliko ih je bilo bezuvjetno desetljećima osakaćeno za ikakvu mogućnost javnoga istupanja, opet – samo za to vaše posrano pravo?

To pravo, koje bi vam u glavi, ako je imate, trebalo biti i obaveza, to pravo kojim biste mogli dati taj svoj jedini jedincati doprinoščić svima nama oko sebe, nama koji vam zahvalno mahnemo kad nas propustite u prezakrčenoj ulici, nama koji smo vam pozvali hitnu pomoć ili policiju kad je zatrebalo, nama koji vas propustimo u redu pred blagajnom supermarketa jer ste trudni ili sa štakom, nama koji vam ćaskamo s djetetom ispred vrtića jer ste vi morali ostati petnaest minuta duže na poslu pa očajni kasnite, na kraju krajeva – upravo nama, kojima plaćate doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje!

Samo da vam spomenem tek dvojicu već zaboravljenih: Marko Veselica i Đuro Perica odgulili su, u zbroju, jedanaest plus četrnaest, 25 godina u Gradiški i Lepoglavi, na pravdi boga, ni zbog kakvoga kriminala krivi, samo zato što su javno pomislili i rekli da bi svi, svi stanovnici Hrvatske trebali ići na slobodne višestranačke izbore koji se tiču svih građana te Hrvatske

Zašto niste u nedjelju izišli na izbore? Zar zato što mislite da će sve ionako ostati isto ili postati još gore, da se ništa ne može promijeniti na bolje? Pa zašto se onda, dovraga, još niste ubili? Boli me briga biste li bili za Čorića ili Grčića, Petrova ili Sinčića; zanima me jedino za koju gospu blaženu vi, tako samosvojni i ponosni, dopuštate da mi, inferiorna nakupina koja redovito izlazi na birališta i glasa, određuje vašu sudbinu?

Zar zbilja mislite da je fora baš u tome da na nekoj od društvenih mreža objavite kako ste, umjesto deset minuta na biralištu, proveli cijeli dan uz beskrajni zalazak sunca ili uz prefinu ribicu od dvaes deka, ili se s pesekom prošetali do Medvedgrada? Alo?!

Vama su izbori tek poligon glumatanje plemstvene superiornosti i prezir spram naše, plebstvene, neizlječive naivnosti

Pa jesu li zbilja za to, i za svoju djecu koju podižete na svoj način, toliki ljudi robijali (uključimo tu i Mesića i Tuđmana i Gotovca i Budišu, da spomenem samo najistaknutije), prenosili kamenje po Golom, bauljali lepoglavskim ćelijama ili pak, poput Savke i Tripala, prisilno šutjeli u kućnom pritvoru dvadeset godina? Nisu li oni ipak patili za to, jeli govna za to, da biste vi, baš vi, imali mogućnost da svakih par godina pokušate (pre)usmjeriti svoju budućnost! Barem da pokušate!

Vi, dame i gospodo, da ne duljim dalje, ne kenjate u školjku, nego u vodokotlić. I to je meni skroz okej, svak' ima svoje veselje, nema frke ako vi baš tako volite, kajn problem, ali – zašto baš u moj?!

Pa što ako ne uspijete ovaj put? Demokracija zapadnoga kruga dopušta mogućnost da bolju varijantu odaberete za najviše četiri godine. Jednom u četiri godine, ej, vama se ne da potrošiti deset minuta svojega kreditima okovanoga života da odaberete seronju koji će tim životom i tim kreditima upravljati sljedeće četiri godine?!?

Nema tih izbora i tih referenduma, od ’90. naovamo, na koje nisam izišao, trudeći se da svojim glasom poduprem ono što mi se čini suvislim. Niti jednom nisam post festum ni likovao niti očajavao: "napravio sam najviše što mogu", to je uvijek jedini moj komentar nakon proglašenja rezultata. Imam tu privilegiju da se, zahvaljujući činjenici da već više od pola svoga vijeka radim javne poslove, javno vidljive i svakome procjenjive, mogu oglašavati i mimo izbora.

Jesu li zbilja za to, i za svoju djecu koju podižete na svoj način, toliki ljudi robijali, prenosili kamenje po Golom, bauljali lepoglavskim ćelijama ili pak, poput Savke i Tripala, prisilno šutjeli u kućnom pritvoru dvadeset godina? Nisu li oni ipak patili za to, jeli govna za to, da biste vi, baš vi, imali mogućnost da svakih par godina pokušate (pre)usmjeriti svoju budućnost?

Zahvaljujući toj privilegiji, mogu javno ispravljati greške svojega krivog izbora, mogu javno, svojim imenom i prezimenom, napadati one koji su me iznevjerili ili hvaliti one od kojih isprva ništa dobro nisam očekivao. Vi tu privilegiju nemate, vama su poklonili "društvene mreže" i mogućnost lažnog predstavljanja bez kazne, vama su izbori i referendumi (jedina šansa da uistinu politički djelujete!) tek poligon za sprdnju, za glumatanje plemstvene superiornosti i prezir spram naše, plebstvene, neizlječive naivnosti.

Vi, dame i gospodo, da ne duljim dalje, ne kenjate u školjku, nego u vodokotlić. I to je meni skroz okej, svak' ima svoje veselje, nema frke ako vi baš tako volite, kajn problem, ali – zašto baš u moj?!