I ovog je vikenda Željka Markić uspjela zaplijeniti pozornost na društvenim mrežama friškim statusom u kojem izražava mišljenje o pokušaju ubojstva predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, Saše Lekovića, kratko nakon pisanih prijetnji koje su proteklih dana primili novinari portala Forum.tm, Sandra Bartolović i Goran Borković te ravnateljica Hine Branka Gabriela Valentić.

Željka Markić piše: 'AKO JE NA SAŠU LEKOVIĆA IZVRŠEN ATENTAT, TO SIGURNO NIJE ZATO ŠTO POŠTENO I HRABRO OBAVLJA SVOJ POSAO' i nastavlja:

"Saša Leković, Slavica Lukić i ekipa iz vrha Hrvatskog novinarskog društva jučer su pažnju sa Hude jame - masovne grobnice u koju su partizani, nakon završetka rata, bacali tisuće ubijenih i živih civila i ratnih zarobljenike - preusmjerili na otpadanje šerafa sa Lekovićevog kotača. Pri čemu su brojni uzori novinarstva Lekovićevo viđenje situacije - odmah - bez ikakvih logičnih pitanja ili policijske istrage - proglasili točnim.

Možda je Markićku samo iziritirala odluka Novinarskog vijeća časti koje je odbacilo sve četiri prijave njezine udruge U ime obitelji podnesene protiv medija koji su o njoj "pisali negativno"?

Svi oni znaju da je automehaničar dobro procijenio da se radi o atentatu - i to je to. Takvi su oni, lakovjerni. Kad im se sviđa što netko tvrdi. A ovo im se sviđa. I nije to bilo samo otpadanja kotača Lekovićevog auta, bio je to, kažu oni, pokušaj da se skinu šerafi sa kotača svih njih, hrabrih, koji su proteklih godina, ne pokleknuvši, držali štangu Zoranu Milanoviću i njegovoj vlasti, korumpiranim ministrima kulture, poljoprivrede i šire. I pojurili su, ti visokoobrazovani, politički neovisni novinari, koji sami sebe u krug nagrađuju unutar HND-a - tu strašnu istinu o Hrvatskoj - odmah, bez provjera - javiti i međunarodnim novinarskim institucijama - tumačeći im kako svi oni imaju problema u Hrvatskoj, jer dobro obavljaju svoj posao".

I onda:

"Ne znam je li netko pokušao atentat na Sašu Lekovića, ali sigurno znam da ga nitko nije pokušao ubiti jer pošteno i hrabro obavlja svoj posao. Jer to, po mom sudu, ne čini. Ako ga je netko pokušao ubiti na ovako čudan način iz nekog drugog razloga - očekujem, za razliku od Lekovića, da policija otkrije krivce i kazni ih. Opet, ako se pokaže da ga nitko nije pokušao ubiti - zanima me tko će odgovarati za širenje laži o cijeloj Hrvatskoj u inozemstvu - jer, priča da se u Hrvatskoj ubija novinare koji hrabro obavljaju svoj posao - može imati loše posljedice za zemlju kojoj najveći dio BDP-a donosi turizam".

Poznati modus operandi Željke Markić

Željka Markić, očekivano, prešućuje činjenicu da Saša Leković nije samo aktualni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, nego i istraživački novinar te urednik crne kronike s višedesetljetnim iskustvom koji nema u svojoj karijeri repova neprofesionalnosti i neetičnosti te nema nijednog razloga da mu se ne vjeruje kad kaže da mu je dan kad je vozio s prepiljenim vijcima na kotaču automobila drugi rođendan.

Markić zapravo toliko voli Hrvatsku da nju zapravo brine što će biti s nama ako se pokaže da Lekovića zapravo nitko nije pokušao ubiti!. Plus, što, da je, prema njezinomu mišljenju (a ono je jedino ispravno!) "dobro obavljao posao", onda bi imalo smisla da ga je netko pokušao ubiti?

Pritužbe, kaznene prijave, plamteća želja za uređivanjem hrvatskoga medijskog krajobraza i kontinuirana prisutnost u istome, manipuliranje javnošću, negiranje znanstveno dokazanih činjenica, napadi na ženska reproduktivna prava žena, jedna i jedina ispravna slika hrvatske obitelji u koju se nikad ne mogu i ne smiju uklopiti lezbijke i pederi te slične teme ključne za opstanak države i kvalitetu života njezinih građanki i građana samo su neki od poduhvata kojima nas više-manje stalno bombardira još od 2013. godine, kad je Željka Markić najavom i realizacijom referenduma o braku krenula u krojenje Hrvatske po svojoj, i mjeri svojih moćnih saveznika.

"Ne davite nas više", "Zašto joj se daje prostor?", "Ma nju treba ignorirati", govorili su i pisali konzumenti/ce medijskih sadržaja, naših i tuđih. Takve se reakcije mogu razumjeti, ali ne i opravdati jer ako nekomu nije jasno – pisalo se ili ne pisalo, Markić i njezina svita će svejedno predano raditi na onome što su naumili.

Ljubav prema Hrvatskoj über alles

Markić zapravo toliko voli Hrvatsku da nju zapravo brine što će biti s nama ako se pokaže da Lekovića zapravo nitko nije pokušao ubiti!. Plus, što, da je, prema njezinomu mišljenju (a ono je jedino ispravno!) "dobro obavljao posao", onda bi imalo smisla da ga je netko pokušao ubiti?!

S druge strane, nimalo nije bila zabrinuta slikom Hrvatske kakvu je u svijet slao njezin suborac protiv LGBT obitelji, Zlatko Hasanbegović, ili "ultrasposoban" premijer kratkog vijeka, Tihomir Orešković, za kojeg je navijala na sav glas.

Nije ju brinuo ni loš sluh predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i tadašnjeg državnog vrha koji "nisu čuli" skandiranje "Za dom spremni" na utakmici Hrvatska-Izrael u Osijeku.

Nije se bunila ni kad je razularena rulja urlala isto to pod prozorom Agencije za elektroničke medije, uz podršku Ivana Tepeša koji je tad obnašao funkciju potpredsjednika Hrvatskog sabora... i tako dalje.

"Ne davite nas više", "Zašto joj se daje prostor?", "Ma nju treba ignorirati", govorili su i pisali konzumenti medijskih sadržaja, naših i tuđih. Takve se reakcije mogu razumjeti, ali ne i opravdati jer ako nekomu nije jasno – pisalo se ili ne, Markić i njezina svita će svejedno predano raditi na onome što su naumili

A možda ju je samo iziritirala odluka Novinarskog vijeća časti koje je odbacilo sve četiri prijave njezine udruge U ime obitelji podnesene protiv medija koji su o njoj "pisali negativno"?

Ukazivati na licemjerje Željke Markić odavno je posve suvišno jer, tko je shvatio – shvatio je. Pod krinkom "zabrinutosti" za ugled Republike Hrvatske, ona je jasno kazala što misli o pokušaju ubojstva predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (zbog čega bi se, usput budi rečeno, u civiliziranim zemljama na noge digli i sami građani, a ne bi se sve svelo na reakcije poneke nevladine udruge, pojedinaca ili strukovne organizacije te palamuđenja po društvenim mrežama, ali ovo je Hrvatska).

Tko se tom zaoštravanju retorike odjednom čudi, naprosto je naivan, kao i oni koji već tri godine glave zakapaju u pijesak misleći da će "sindrom Markić", ako se pravimo da ne postoji, sam od sebe nestati iz hrvatskog društva. A vrijeme u kojem će za čuđenje biti prekasno nije daleko.