Postoji li uopće gej zajednica? Ako je odgovor pozitivan, trebamo li se identificirati s tom zajednicom? Proizlaze li mnoge frustracije upravo iz pokušaja da sami sebe uvjerimo u ispravnost ideje o gej zajednici? Proizlaze li mnoga razočaranja iz shvaćanja da se ne možemo identificirati s gej zajednicom, koliko god se pokušavali uvjeriti da bismo trebali biti u stanju to napraviti?

Nedavno sam, zahvaljujući kolegi Gordanu Duhačeku, došao u priliku pročitati odličan članak. Tu sam priliku i iskoristio čitajući "Together Alone". Poprilično dugačak tekst, pogotovo uzevši u obzir današnje navike čitanja, ali vjerujem da je vrijedan pažnje. Premda iznosi konkretne podatke iz istraživanja koja nemaju veze s Hrvatskom, vjerujem da se mnogi hrvatski peder može naći u mnogim stvarima izrečenim u tekstu. Zbog toga se isplati malo zasukati rukave, očistiti naočale, staviti nove leće i vježbati čitanje nečeg duljeg od popisa poštenih HDZ-ovaca.

Na spomenuti tekst uslijedio je i zanimljiv odgovor pod naslovom "Gay Loneliness Is Real—but 'Bitchy, Toxic' Culture Isn’t the Full Story". Dva suprotstavljena pogleda, ali oba imaju jednu zajedničku točku. A to je neprestano spominjanje gej zajednice.

To me podsjetilo da već dugo razmišljam o gej zajednici. I postavljam si pitanje: "Postoji li uopće gej zajednica?". Ako i postoji, trebamo li se identificirati s tom zajednicom? Proizlaze li mnoge frustracije upravo iz pokušaja da sami sebe uvjerimo u ispravnost ideje o gej zajednici? Proizlaze li mnoga razočaranja iz shvaćanja da se ne možemo identificirati s gej zajednicom, koliko god se pokušavali uvjeriti da bismo trebali biti u stanju to napraviti?

Mogu li se ljudi identificirati s nečim što ih svodi na samo jednu dimenziju?

U redu, koristeći najprimitivniju definiciju zajednice kao grupe ljudi koja ima nešto zajedničko, lako je odgovoriti da gej zajednica doista i postoji. Što nas povezuje? Jedino to da nam se diže na isti spol. Već kod toga volimo li ga primiti u dupe ili ne dolazi do razlika. Ako ćemo šire, o LGBTIQ* zajednici, povezuje nas da smo svi koji pripadamo u neko od ovih slova ili zvjezdicu "oni drugi" u odnosu na "one prve".

Mogu li se ljudi identificirati s nečim što ih svodi na samo jednu dimenziju? Koliko je identificiranje sa studentskom, radničkom, ljevičarskom, desničarskom, ateističkom, vjerskom zajednicom drugačije od identificiranja s pederskom zajednicom?

Identificiranje na razini nacije ljevica odbija upravo argumentacijom da to nije odraz našeg izbora, nego puke slučajnosti. A pederluk? Je li pederluk drugačiji? Isto nije stvar vlastitog odabira

Mogao bi netko argumentirati na način da je sve ovo nabrojano nešto što je podložno izboru. Seksualna orijentacija je nešto što ne možemo birati te je naš identitet obilježen time. A bez identiteta nemamo identiteta, rekli bi mudri. Je li doista tako? Uzet ću kao primjer jedan pojam na spomen kojeg se svaki ljevičar naježi, uključujući mene. Pojam koji je direktno u sukobu s ljevicom. Pojam nacije. Zašto ovdje ističem ljevičare?

Zato što su ipak, nažalost, ljevičari pederi najbrojniji među onima koji imaju dovoljno muda da pred sobom i svijetom priznaju da su i pederi. I oni koji su imali i imaju dovoljno muda da pokušavaju, prvenstveno sebi pa onda i drugima, omogućiti da što lagodnije uživaju u svom pederluku. Pojam nacije je nešto što izaziva gađenje kao umjetna tvorevina, izmišljena da bi ljude omeđene određenim granicama pokušala uvjeriti u zajedništvo njihovih interesa. I da bi se njima moglo manipulirati kako bi se ti interesi štitili. Od nekih drugih ljudi koji su isto tako povjerovali u zajedništvo svojih interesa.

Je li pederluk drugačiji?

Identificiranje na razini nacije ljevica odbija upravo argumentacijom da to nije odraz našeg izbora, nego puke slučajnosti. I da je, naravno, suludo identificirati se sa svima ostalima samo zato što su bili žrtve iste slučajnosti. I biti neprijatelj onima koji su bili žrtve neke druge slučajnosti. A pederluk? Je li pederluk drugačiji? Isto nije stvar vlastitog odabira. Zašto bi to bila razina na kojoj bismo se svi mogli povezati i identificirati se jedni s drugima?

Čisto sumnjam da se autani peder ljevičar koji slobodno živi taj dio sebe može identificirati s nekim tko se boji sebi, kamoli drugima, priznati da je peder. Čisto sumnjam da pedera koji je posljednjih dvadeset godina proveo nezaposlen i živi po prihvatilištima za beskućnike taj pederluk jako zbližava s pederom koji je posljednjih dvadeset godina proveo u menadžmentu međunarodne korporacije i živi po prihvatilištima za bogataše, poznatijima kao luksuzni stanovi.

Mislim da to da smo različiti treba prihvatiti i iskoristiti da bi se razbila floskula o postojanju zajednice s kojom bismo se trebali i trebali moći svi identificirati. To nije zajednica. To je, koliko god možda nepopularno zvučalo, interesna skupina

Kako je onda zamišljeno da bismo trebali imati toliko toga zajedničkog samo zato što smo iste seksualne orijentacije?

Istom logikom mogu reći da onda i svi heteroseksualni muškarci i žene pripadaju jednoj zajednici, dijeleći seksualnost kao sigurnu poveznicu, te da bi se na temelju nje svi oni trebali i trebali moći identificirati jedni s drugima. Naravno, zbog brojnosti ta ideja stvarno djeluje bizarno jer se podrazumijeva da je previše svih ostalih razlika da bi se mogli identificirati jedni s drugima na temelju poveznice slabašne kao što je seksualnost.

A zašto se čini da se od pedera očekuje tako nešto? I zašto se čini da oni sami očekuju da će im ta imaginarna zajednica omogućiti tako nešto? Nema logike. Vjerujem da će većina ljudi većinu ljudi oko sebe proglasiti idiotima. Ne znam za ostale, ali moje iskustvo je pokazalo da je taj postatak otprilike 80%. Postao sam blaži s godinama, izgleda, prije sam smatrao da je postotak bliže 90%. I sigurno ću 80% Hrvata proglasiti idiotima, premda pripadam istom tom narodu.

Nije zajednica, već interesna skupina

Kolege na poslu su, sasvim sigurno, idioti. Barem njih 80%. Idiotima ću proglasiti isti postotak ateista, premda pripadam ateistima. A pogotovo ću idiotima nazvati većinu vjernika. O desničarima da ne pričamo! A bome i 80% ljevičara su idioti, premda se i sâm smatram ljevičarem. Muškarci? Svakako, otprilike 80% su notorni idioti. Žene? Potpuno ravnopravno, takođe 80% su totalne idiotuše. A pederi? I oni su, dalo se već naslutiti kamo ovo vodi, apsolutni idioti u podjednakom postotku.

Vrlo vjerojatno će i otprilike 80% ljudi koji su ikada došli u kontakt sa mnom zaključiti da sam i ja potpuni idiot. Bit će u pravu. Isto kao što sam ja u pravu. Svatko za sebe i u skladu sa svojim kriterijima. A koliko idiota, toliko i kriterija. Vjerujem da većini, ipak, stvarni postupci nisu toliko grubi kao misli. Pa se to smatranje da smo uglavnom okruženi idiotima u praksi prevodi u djelovanje na način da se s vrlo malim brojem ljudi, u odnosu na one s kojima imamo neki kontakt, uspijemo zbližiti, povezati i razumjeti na ljudskoj razini.

Čisto sumnjam da pedera koji je posljednjih dvadeset godina proveo nezaposlen i živi po prihvatilištima za beskućnike taj pederluk jako zbližava s pederom koji je posljednjih dvadeset godina proveo u menadžmentu međunarodne korporacije i živi po prihvatilištima za bogataše, poznatijima kao luksuzni stanovi

A za to je obično potrebno puno više poveznica od spola, seksualne orijentacije, edukacije ili čega sve ne. Za one koji su nam bliski nećemo misliti da su idioti. Inače nam ne bi bili bliski.

Članak "Together alone" završava mišljenjem jednog od pedera: "Što se tiče gej ljudi, uvijek smo si govorili da ćemo biti dobro kad prođe epidemija AIDS-a. Onda je prošla, pa ćemo biti dobro kad se budemo mogli vjenčati. Sad možemo, ali bit ćemo dobro kad završi maltretiranje. Nastavljamo čekati trenutak kad ćemo osjećati da se ne razlikujemo od drugih ljudi. Ali činjenica jest da smo drukčiji. Vrijeme je da to prihvatimo".

Slažem se. Ali mislim da to da smo različiti treba prihvatiti i iskoristiti da bi se razbila floskula o postojanju zajednice s kojom bismo se trebali i trebali moći svi identificirati. To nije zajednica. To je, koliko god možda nepopularno zvučalo, interesna skupina. Mislim da u tome nema ništa loše i da se toga ne treba sramiti.

Bilo bi lijepo da oni koji čeznu za prihvaćanjem to i dobiju, ali to se neće dogoditi

To je interesna skupina svih onih koji su dovoljno hrabri da se ne boje priznati sebi niti drugima da su pederi. I kojima je u insteresu sebi omogućiti da vlastitu seksualnost, kao samo jednu od karakteristika koja ih obilježava, mogu živjeti potpuno ravnopravno drugima. Zbog toga i interesna skupina!

A to svakako nije interesna skupina onih koji su u ormaru. Jer ne mogu biti i jedno i drugo istovremeno. Nemoguće je biti u ormaru i istovremeno se smatrati dijelom nekakve nepostojeće zajednice čiji je jedan od glavnih ciljeva upravo ne biti u ormaru.

Većina to shvati tek naknadno, jer se klince pogrešno uči da je rješenje u pripadanju i prihvaćanju, da tome treba težiti. I redovito kod većine vodi razočaranju. Takva identifikacija, takvo pripadanje i takvo prihvaćanje obično zahtijeva od osobe da se svede isključivo na jednu dimenziju

Jasnim naglašavanjem toga prestalo bi održavanje nade i očekivanja mnogih da smo svi jednaki i prihvaćeni. Nismo, niti trebamo biti! Očekivanja da bi ova interesna skupina trebala pružiti viši stupanj identifikacije od bilo koje druge interesne skupine. Očekivanja da će prihvaćanje vlastite seksualnosti omogućiti osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti, razumijevanja i mogućnosti apsolutne identifikacije.

Razumijem zašto je kod mnogih ta iluzija potencirana. Dobar dio je doista odbačen od heteroseksualnog svijeta, osjeća se prezreno i nada se da će "među svojima" naći nešto što nisu dobili od drugih. U većini slučajeva neće to dobiti, to je iluzija. Full review of the betathome uk: Check the company profile, news, contacts and all other important details about this site. Znam da bi bilo lijepo da oni koji čeznu za prihvaćanjem, to i dobiju. Žao mi je, ali to se neće dogoditi. Nije li čak i licemjerno očekivati tako nešto?

Biti od hetero svijeta odbačen isključivo temeljem seksualne orijentacije i zbog toga ih opravdano smatrati površnim idiotima, a istovremeno očekivati da će te pederi prihvatiti isključivo temeljem seksualne orijentacije i zboga toga ih ne smatrati površnim idiotima? Ne drži vodu. Prihvaćanje i razumijevanje ne pruža nečija seksualna orijentacija, nego osoba.

Klince se pogrešno uči da je rješenje u pripadanju i prihvaćanju

Razumijem i da je kod mnogih ta iluzija o identificiranju s nepostojećom zajednicom potencirana otkrivanjem i priznavanjem vlastite seksualnosti. U tim trenucima euforije i nevjerojatnom osjećaju oslobođenja, sve pada u drugi plan. U tim trenucima praktički postaješ vlastita seksualna orijentacija, niti jedan dio tebe nije više bitan. Nakon dugog gušenja, želiš konačno svoju seksualnost živjeti slobodno, želiš je potencirati, želiš je pustiti da raste.

Nakon određenog vremena euforija splasne. Srećom, još uvijek imam dovoljno pozitivan dojam o ljudima, pa smatram da se većina niti može niti želi svesti na samo jednu dimenziju. Pored seksualnosti, većina ima još nebrojeno čežnji, želja, strasti, područja na kojima želi rasti i realizirati se. I da im seksualnost sasvim sigurno nije dovoljna poveznica s drugim ljudima.

Nemoguće je biti u ormaru i istovremeno se smatrati dijelom nekakve nepostojeće zajednice čiji je jedan od glavnih ciljeva upravo ne biti u ormaru

Većina to shvati tek naknadno, jer se klince pogrešno uči da je rješenje u pripadanju i prihvaćanju, da tome treba težiti. I redovito kod većine vodi razočaranju. Takva identifikacija, takvo pripadanje i takvo prihvaćanje obično zahtijeva od osobe da se svede isključivo na jednu dimenziju. I unatoč pogrešnom učenju, većina ipak dođe do shvaćanja da tako nešto nije moguće. I ne osjećaju to kao ispravno, čak i kad bi bilo moguće.

Tad uslijedi razočaranje, kakvo samo razbijanje iluzije može proizvesti. Trebalo bi klince učiti onome što moj imaginarni prijatelj Miljenko Jergović kaže, a to je da ne pripada nikomu i ničemu. Mnoge bi poštedilo frustracija i razočaranja. A možda je tako nešto nemoguće naučiti i razumski shvatiti, prenijeti drugome, bez osobnog iskustva razbijanja iluzija. Bez razočaranja. I doživljene sreće zbog razočaranja.

Možda je tako i ljepše. U svakom slučaju, jedan idiot manje. Pitanje samo na kojoj strani.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.