Ivica Šola kojeg hrvatska Wikipedija opisuje kao “hrvatskog teologa, komunikologa i novinara, kolumnista Glasa Slavonije i profesora na Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku” prošli je tjedan u Slobodnoj Dalmaciji objavio tekst pod naslovom "Kaštelani štite homoseksualce od pedera". U njemu se osvrće na spaljivanje transparenta koji je simbolizirao slikovnicu “Moja dugina obitelj” na dječjem karnevalu u Kaštelima.

U par kartica teksta Šola objedinjuje logičke pogreške, zamjene teza, navođenje citata bez konkretnih izbora, proturječnosti u odnosu na vlastitu tezu, terminološki kaos, klerikalni mentalitet, loše prikrivene antigej sentimente, manipulacije i ispodprosječni stil. Sve poznato svakome tko je pročitao više od pet kolumni iz tipkačke radionice ovog autora.

Ima li uopće smisla pisati odgovor na kolumnu Ivice Šole, neizbježno je prvo pitanje s kojim se čovjek susreće kad shvati da se njegova zadaćnica iz Slobodne Dalmacije može prilično lagano demontirati i razotkriti kao skup (homofobnih) besmislica. Zbog samog Šole sigurno ne, jer bi bilo naivno očekivati kako ukazivanje na manjkavosti njegova razmišljanja može dotičnog dovesti do prosvjetljenja. No, ima smisla ukazati na argumentacijsku slabost i nekoherentnost Šolina teksta zbog onih na koje se odnosi i onih koji Šolu čitaju, kao i zbog onih koji mu daju redoviti prostor u jednom dnevnom listu srednje struje.

Susramlje u pobijanju Šolinih teza

Ključna teza Šolina teksta veže se uz terminološku diferencijaciju pojmova "homoseksualac" i "peder", a u igri je i pojam "gay", ali Šola ne zna točno kako bi ga definirao te ga većinom koristi kao sinonim pojmu "homoseksualac". U skladu sa stupidnom pučkom doskočicom iz 20. stoljeća kako je "homoseksualac spolna orijentacija, a peder karakterna osobina", Šola objašnjava da su pederi "agresivni, netolerantni, ideološki zagriženi i licemjerni", dok homoseksualci – ako dijele njegove političke stavove – mogu biti podnošljivi, čak i OK.

Ali, Šola u vlastitom tekstu ne uspijeva konzekventno provesti tu distinkciju, pa odmah u drugom odlomku piše da je svima kaštelansko spaljivanje transparenata s natpisima "mama + mama" i "tata + tata" bilo neproblematično, te da su se "pobunili jedino homoseksualci" i "podnijeli kaznenu prijavu protiv Kaštelana". Prvo, Šola očito laže da je spaljivanje spomenutog "krnje" na dječjem karnevalu u Kaštelima zasmetalo jedino "homoseksualcima" i da su se samo "homoseksualci" pobunili. U javnosti se oko tog događaja oglasilo mnogo ljudi koji su heteroseksualni, oglasile su se i pravobraniteljice za djecu i ravnopravnost spolova, a i iznimno uspješna crowdfunding kampanja Duginih obitelji za tiskanje novih primjeraka slikovnice je očito izraz neslaganja sa spaljivanjem u Kaštelima. Čovjek pomalo osjeća susramlje kad mora u pobijanju Šolinih teza argumentirati očito, ali to je ipak potrebno jer su površnost, pašalizacije, manipulacije i falsificiranje činjenica standard njegova pisanja.

Znakovito je da Šola stavljanje jedne slikovnice u isti rang s "političarima, sucima i svećenicima" pokušava opravdati konstatacijom da je "Moja dugina obitelj" primjer "homoseksualne propagande", ali se opet ne trudi objasniti po čemu je slikovnica koja se bavi realnom i prisutnom pojavom u (hrvatskom) društvu automatski propaganda

Drugo, čak i da su se protiv spaljivanja pobunili "jedino homoseksualci", nisu li to zapravo, po Šolinoj terminologiji, "pederi"? Zašto je svim homoseksualcima isporučio odgovornost za kaznenu prijavu koju su, kako je objavljeno u medijima i lako dostupno za saznati, s konkretnom argumentacijom podnijele konkretne udruge (Zagreb Pride, LORI, Dugine obitelji i RODA – Roditelji u akciji)? Šola kasnije u svom tekstu naglašava da aktivističke udruge i homoseksualni "pederi" ne predstavljaju sve gej ljude (no shit, Sherlock!), a sam napravi isto ono što zamjera "pederima". Dapače, u svojim manipulativnim generalizacijama Šola piše da je kaznena prijava podnesena "protiv Kaštelana", a ona je podnesena protiv organizatora dječjeg karnevala – udruga Poklade, njezin¸a predsjednika Nikše Radića i suučesnika – nikako protiv svih stanovnika Kaštela, među kojima, nota bene, ima i dosta onih koji su sami osudili spaljivanje, a također nisu homoseksualci. Sve to Šola ignorira i prešućuje jer mu se ne uklapa u uobičajenu antigej filipiku.

Šola se onda lažno iščuđava kako se na karnevalima može "kao krnje spaljivati političare, suce, svećenike, možete spaljivati sve osim – homoseksualne propagande". Da je imao interesa biti intelektualno pošten u svom tekstu, Šola je mogao pokušati argumentirati protiv objašnjenja koje su u medije uputili podnositelji kaznene prijave, a u kojem se baš ističe da "nije riječ o uobičajenoj društvenoj kritici političara ili drugih nedodirljivih elita, već se paljenjem slikovnice s istospolnim roditeljima i roditeljicama poziva na mržnju prema manjinskoj, diskriminiranoj i obespravljenoj skupini u društvu". Ne, Šola zauzima stav da je slikovnica o duginim obiteljima po poziciji društvene i političke moći jednaka "političarima, sucima i svećenicima", što je još jedna očita falsifikacija. Ni slikovnica, ni same dugine obitelji koje postoje u Hrvatskoj nikoga ne mogu osuditi na zatvor, ne mogu odlučivati o raspodjeli javnog novca itd., što znači da smo opet ušli u područje pobijanja Šolinih tvrdnja koje su očite gluposti.

Šolini paradni primjeri modela homoseksualca

Znakovito je da Šola stavljanje jedne slikovnice u isti rang s "političarima, sucima i svećenicima" pokušava opravdati konstatacijom da je "Moja dugina obitelj" primjer "homoseksualne propagande", ali se opet ne trudi objasniti po čemu je slikovnica koja se bavi realnom i prisutnom pojavom u (hrvatskom) društvu automatski propaganda. U Hrvatskoj su objavljene tisuće slikovnica i sad imamo jednu koja se bavi duginim obiteljima, odnosno odrastanjem djece u istospolnim obiteljima.

Dugine obitelji same nikad ne bi mogle tako maestralno izreklamirati svoju slikovnicu kako za njih posao odradili iz kaštelanske udruge Poklade (a prethodno iz Vigilarea i ostalih iz Šolina svjetonazorskog kruga), histeričnom kampanjom i spaljivanjem polučivši doista vrhunsku "homoseksualnu propagandu" i značajno potaknuvši uspjeh kasnije crowdfunding kampanje

Nije jasno smatra li Šola da bi svaka slikovnica koja se bavi tom temom automatski bila "homoseksualna propaganda". On kroz diskvalifikaciju "Moje dugine obitelji" kao "homoseksualne propagande" implicira da istospolne obitelji ne zaslužuju jednak pristup i tretman u javnosti i društvu, da je njihova sama vidljivost automatski propaganda, čime otkriva svoje karte. Šola smatra da LGBT ljudi ne trebaju biti ravnopravni u društvu i pravima. On smatra da postoje institucije ili pojave prvog reda, poput braka i obitelji, koje smiju konzumirati i kojima smiju pripadati samo heteroseksualni ljudi, dok gej ljudi u najboljem slučaju mogu imati neke svoje segregirane institucije, ali nikako i jednak pristup onima "prvog reda". Dapače, obitelj s dva roditelja istog spola je za Šolu nešto "nerazumno, licemjerno, protuprirodno", kako navodi pišući pohvalno o homoseksualcima koji s ultrakonzervativnih i (auto)homofobnih pozicija kritiziraju konzervativno politiku kakvu de facto predstavlja zalaganje za istospolni brak.

Kao argumente svojoj tezi Šola navodi primjer modnih dizajnera Dolcea i Gabbane, koji su, piše Šola, "izazvali neviđenu agresiju gay lobija svojim izjavama kad su stali u obranu tradicionalne obitelji protiv dva tate i dvije mame". U svom tekstu Šola čak šest puta spominje agresiju i agresivno ponašanje koje pripisuje "gay lobiju" i "pederima", pa treba detaljnije razmotriti što on to opisuje kao agresivno. Ne pratim baš modu, ali koliko znam Domenico Dolce i Stefano Gabbana su i danas živi, njihova modna kuća je i dalje profitabilna, izbacuju se nove kolekcije, oni su i dalje bogataši, nitko ih nije pretukao ili ih izbacio da žive na ulici. Od te navodno "neviđene agresije gay lobija" kojoj su kao bili izloženi nije im se dogodilo baš ništa niti su ikako bili ugroženi. Da, zbog svojih javno izrečenih izjava neko su neko bili vrijeme izloženi žestokim kritikama, ali su i dobili izraze podrške od raznih šola, dakle cijela priča je bila uobičajena pojava u demokratskom društvu s pluralizmom mišljenja, a nikako "neviđena agresija".

Šola zauzima stav da je slikovnica o duginim obiteljima po poziciji društvene i političke moći jednaka "političarima, sucima i svećenicima". Ni slikovnica, ni same dugine obitelji koje postoje u Hrvatskoj nikoga ne mogu osuditi na zatvor, ne mogu odlučivati o raspodjeli javnog novca i slično, što znači da smo opet ušli u područje pobijanja Šolinih tvrdnja koje su očite gluposti

Nasuprot tome, kad su ljudi koji se javno deklariraju kao "Hrvati katolici", a to je i skupina u koju se rado i često ubraja sam Šola, u Hrvatskoj provodili konkretnu "neviđenu agresiju" prema LGBT ljudima i strejt saveznicima na Povorkama ponosa, Šola se o tome nije pretjerano oglašavao. Tip već dvadesetak godina tipka svoje sastavke po raznim medijima, ali nikad ga tema pokušaja linčeva sudionika zagrebačkog i splitskog Prajda nije dovoljno zagolicala da se o njoj detaljnije oglasi i osudi nasilje. Možda mu bacanje kamenja, staklenih boca, pepeljara, suzavca i sličnoga na ljude koji mirno prosvjeduju nije primjer "neviđene agresije", jer je to itekako – viđena agresija. Agresija nakon koje su ljudi zbog ozljeda završavali u bolnici, ali Šola je izgleda ipak nije vidio, niti osjetio ljudsku i kršćansku solidarnost pa se tome glasno usprotivio. Valjda jer su napadnuti bili pederi, a ne "fina gospoda" poput Dolcea, Gabbane i Dražena Ilinčića, Šolina paradnog primjera modela homoseksualca čiju egzistenciju neće demonizirati.

Kako širiti paniku i prezir

Još luđe je kad Šola napiše da "pederi… agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće". Da bi totalni besmisao te konstatacije postao bjelodan, ponovit ću je još jednom u velikim slovima: "AGRESIVNO NASRĆU DANAS SLIKOVNICAMA I NA VRTIĆE". Pokušajmo na trenutak zamisliti što je Šola tu ustvari napisao, kako bi nešto tako izgledalo u realnosti. Agresivni nasrtaj slikovnicom na vrtić bio bi, recimo, kada bi aktivisti Duginih obitelji iznenada razbili ulazna vrata nekog vrtića (slikovnicama?), upali unutra, pod prijetnjom oružja naredili prisutnoj djeci da slušaju dok im se čita iz "Moje dugine obitelji" inače će im ubiti (spaliti?) roditelje, dok bi sa strane odgajateljice tisućama malih papirnih rezova mučili dok ne priznaju svoje zločine. Agresivni nasrtaj slikovnicom na vrtić bio bi i kada bi aktivisti Duginih obitelji u stilu legendarnog akcijskog filma Johna Carpentera "Napad na policijsku stanicu 13" okružili neki vrtić i bacanjem tisuća slikovnica na njega držali u opsadi unutra zatočene.

13

Dugine obitelji nisu učinile ništa od toga, nego su kreirali i objavili slikovnicu, onda je javno ponudili dostaviti ljudima i vrtićima koji su za nju zainteresirani. Da bi "Moja dugina obitelj" završila u nekom vrtiću ili nekom stanu ili nekoj kući u Hrvatskoj potrebno je da netko iz tog vrtića/stana/kuće kontaktira Dugine obitelji i zatraži primjerak slikovnice kao što su mnogo puta ponovili i naglasili. Sve u svemu, Šolina kvalifikacija o "agresivnom nasrtaju slikovnicama i na vrtiće", kao i svako njegovo korištenje riječi "agresija" i "agresivno" u tekstu "Kaštelani štite homoseksualce od pedera" je laž i manipulacija, hiperbola s ciljem širenja panike i prezira prema drugačijima. Nadam se da tankoćutni Šola neće zacviljeti kako je i ovaj tekst "agresivni nasrtaj gay lobija na Ivicu Šolu, a time i sve Hrvate i katolike u Hrvatskoj i svijetu".

Na ovom mjestu moram čitatelje i čitateljice upozoriti kako smo otprilike na pola teksta o glupostima koje je u mnogo kraćem tekstu od ovoga ispisao Ivica Šola, te im se ispričavam što sam se odlučio pozabaviti skoro svakom od Šolinih provala. Potpuno razumijem one kojima je dosta Šole i koje će sada odustati od čitanja, ako već nisu.

Šola kroz diskvalifikaciju "Moje dugine obitelji" kao "homoseksualne propagande" implicira da istospolne obitelji ne zaslužuju jednak pristup i tretman u javnosti i društvu, da je njihova sama vidljivost automatski propaganda, čime otkriva svoje karte. On smatra da LGBT ljudi ne trebaju biti ravnopravni u društvu i pravima

Inače, Šola izgleda ne kuži najveću ironiju cijele priče oko spaljivanja u Kaštelima. Naime, kaštelanska djeca u velikoj većini pojma nisu imali da postoji slikovnica "Moja dugina obitelj" niti da postoje obitelji u kojima su roditelji istog spola. Toga u Kaštelima baš i nema. Njih su o činjenici postojanja slikovnice i duginih obitelji kroz spaljivanje krnje i medijsku frku koja je uslijedila o tome informirali upravo spaljivači duginih obitelji. Prije nego su se na dječjem karnevalu nosili transparenti u duginim bojama na kojima u crvenim srcima piše "mama + mama" i "tata + tata" kaštelanska djeca najvjerojatnije pojma nisu imala da su dugine boje simbol LGBT pokreta i da postoje obitelji u kojima se dvije mame i dvojica tata vole te zajedno odgajaju svoju djecu. Odnosno, ako je išta u svemu tome bilo agresivno, onda je to spaljivanje transparenata koji simboliziraju istospolne obitelji, ako je išta bilo nametanje ideologije djeci, onda isto to.

Primitivna lomača je prvenstveno postigla to da se u Hrvatskoj brojni ljudi javno solidariziraju s duginim obiteljima

Dugine obitelji same nikad ne bi mogle tako maestralno izreklamirati svoju slikovnicu kako za njih posao odradili iz kaštelanske udruge Poklade (a prethodno iz Vigilarea i ostalih iz Šolina svjetonazorskog kruga), histeričnom kampanjom i spaljivanjem polučivši doista vrhunsku "homoseksualnu propagandu" i značajno potaknuvši uspjeh kasnije crowdfunding kampanje za drugo izdanje slikovnice u još većem tiražu. Pitanje je bi li "Moja dugina obitelj" bez kaštelanske lomače bila npr. vijest na BBC-u i na Xinhui, službenoj kineskoj informativnoj agenciji prenose mediji sa sveukupno milijardu čitatelja. Primitivna lomača je prvenstveno postigla to da se u Hrvatskoj brojni ljudi javno solidariziraju s duginim obiteljima, te izraze svoj zazor od onih koji sve to smatraju problematičnim i protuprirodnim, poput Šole, dok je u svijetu spaljivanje preneseno kao kuriozitet, ponašanje zatucanih ljudi. Takva "homoseksualna propaganda" ne može se platiti, za nju su potrebni lumeni poput udruge Poklade, Batarela i Šole.

U svakom slučaju, Šola poslije talijanskih modnih dizajnera navodi i primjere još dvojice homoseksualaca koji su na njegovoj ideološkoj liniji, pa su stoga i uzorni primjeri, a to su Francuz Jean-Pier Delaume-Myard i već spomenuti Ilinčić. Delaume-Myarda opisuje ovako: "On je homoseksualac, aktivist koji se kao gay bori za pravo svakog djeteta da ima oca i majku." Čini se da u ovoj rečenici Šola sugerira da prepoznaje terminološku razliku između pojmova "homoseksualac" i "gay", ali kao toliko toga u njegovim tekstovima i ovo ostaje visjeti u zraku bez objašnjenja, kao n-ti primjer smušenosti i lošeg stila.

Šola je taj koji određuje koji su homoseksualci prihvatljivi, koji nisu, kolika bi trebala biti razina prava LGBT ljudi, a što im se ne smije nikad dozvoliti. On paternalistički objašnjava kako se čovjek koji je gej treba ponašati i što treba govoriti, a ako ne ispunjava te uvjete onda ga etiketira kao "licemjernog, agresivnog, ideološki zadojenog pedera"

Ilinčića pak – potpuno očekivano – izdašno hvali, pišući da je "jedan od ponajboljih novinara u kulturi", " prije svega dobar čovjek, iznimno duhovit i tolerantan, vrstan novinar i pisac", te konstatira: "I, da, on je gay. I što s tim?" Šolin odgovor na to pitanje u praksi glasi navoditi Ilinčićeve stavove kao malj kojim se udara po ostatku LGBT zajednice u kojoj, šoka li i nevjerice, svi nemaju istovjetne stavove o svemu. Činjenicu da je Ilinčić "gay" baš Šola koristi kao relevantan argument u svom tekstu, a onda prijetvorno pita "i što s tim". Ilinčić je Šolin "privatni Srbin", on je iskorišten kao što rasisti uobičajeno naglašavaju da imaju prijatelje crnce pa zato nisu rasisti.

Ipak, vrhunac bedastoće je sljedeća Šolina rečenica: "Draženovoj kolegici Hloverki Novak-Srzić često sam znao reći da je Dražen za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder",

Prezabavno je što Šola to smatra komplimentom, što se time hvasta. Hajdemo opet pokušati u životnu realnost prevesti ovu smiješnu rečenicu. Pričaju tako Novak-Srzić i Šola i potonji odjednom ispali "Dražen Ilinčić je za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder". Hloverka se, najvjerojatnije, složi s tim. Ali, nije to Šola rekao samo jednom-dvaput, on je u brojnim razgovorima koje je vodio s Hloverkom "često znao reći" što je za njega Dražen Ilinčić. To u suštini podrazumijeva da su Hloverka i Šola ili stalno tračali Ilinčića ili da je Šola razvio bizarnu kompulziju da usred razgovora s Hloverkom, kao da pati od Touretteova sindroma, nepozvano ispali: "Dražen Ilinčić je za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder". Usput, iritantan je taj malograđanski name dropping; koga je briga osim Šole i sličnih što je on redovito laprdao s Hloverkom?.

Kako su homoseksualci postali pederi

Nakon što je završio s Dolceom, Gabbanom, Delaume-Myardom i Ilinčićem, Šola u svom tekstu konačno dolazi do svoje piece de resistance teze – kako su homoseksualci postali pederi. Prvo spominje nešto što naziva "pokret Stonewall" – nešto je načuo oko pobune u njujorškom Stonewall Innu ali mu sve to nije do kraja jasno, jer "pokret Stonewall" jednostavno ne postoji – a onda konačno nudi objašnjenje u egzemplarno besmislenoj rečenici: "Dakle, homoseksualci su postali licemjerni, agresivni i ideološki zadojeni pederi kada su, prezirući moral (heteroseksualne) većine, u zadnje vrijeme sami počeli tražiti da postanu dio njega, pa žele brak, tu "bolesnu instituciju", kako rekoše, usvajanje djece, pa onda agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće".

Pokušat ću raspetljati ovu glupariju. Šola sada tvrdi da je "fini gospodin homoseksualac" Ilinčić sa svojim negativnim stavovima o braku i posvajanju djece primjer izraza "prezira morala (heteroseksualne) većine", te da bi homoseksualci, kako ne bi bili pederi, trebali prezirati moral (heteroseksualne) većine? Po Šolinoj logici, činjenica što ga Ilinčić prezire ključna je njegova kvaliteta koja kod Šole izaziva poštovanje prema Ilinčiću. Da Ilinčić želi biti roditelj i u braku, kao Šola, onda bi bio peder a ne "fini gospodin homoseksualac", no ako Ilinčić prezire Šoline vrijednosti – jer naravno da Šola sebe vidi kao lučonošu "morala (heteroseksualne) većine" – onda je to OK, pače poželjno?

Primitivna lomača je prvenstveno postigla to da se u Hrvatskoj brojni ljudi javno solidariziraju s duginim obiteljima, te izraze svoj zazor od onih koji sve to smatraju problematičnim i protuprirodnim, poput Šole, dok je u svijetu spaljivanje preneseno kao kuriozitet, ponašanje zatucanih ljudi

Ili pak Šola tvrdi da su homoseksualci postali "licemjerni, agresivni i ideološki pederi" ako traže pravo na brak i posvajanje djece, odnosno ako više ne izražavaju prezir prema "moralu (heteroseksualne) većine"?

Ispada da je za Šolu peder svaki homoseksualac koji prezire moral (heteroseksualne) većine i odbacuje instituciju braka, ali i svaki homoseksualac koji želi stupiti u brak i posvojiti djecu. Odnosno, svaki je homoseksualac za Šolu "licemjeran, agresivan i ideološki zadojen peder" jer je Šola očito vrišteći homofob, tip koji ne vjeruje u jednakost prava gej i strejt ljudi. Pritom Šola, izgleda, nije u stanju dokučiti kako je i stav da homoseksualci ne bi smjeli stupiti u brak savršen primjer "ideološke zadojenosti" tj. da je Šola po kriteriju Šole ništa drugo doli peder.

Vidim i da Šoli i njemu omiljenim homoseksualcima izmiče razumijevanje o tome koju mogućnost imaju gej ljudi koji se ne žele vjenčati i ne žele posvajati djecu, niti to podržavaju. Oni se jednostavno ne moraju vjenčati niti imati djecu. Nitko ih ne sili da išta od toga učine. Dapače, postoje i milijuni strejt ljudi koji nisu u braku i koji nemaju djecu ili su u braku ali nemaju djecu. Nema razloga, ako se vjeruje u ravnopravnost različitih ljudi u društvu, da gej ljudi, kao i strejt ljudi, nemaju pravo na brak i posvajanje, kao i pravo da ta prava ne konzumiraju. Dolce, Gabbana i Ilinčić ne moraju stupiti u brak ako neće, ne moraju imati djecu ako neće. Problem je što oni ta prava i te mogućnosti, kao i naravno Šola, dovode u pitanje za gej ljude koji to žele.

Srećom, svi LGBT ljudi nisu "fina gospoda homoseksualci"

Cijeli je Šolin tekst obilježen stavom heteropatrijarhalne privilegiranosti, uvjerenosti u superiornost "morala (heteroseksualne) većine", čega ili nije svjestan ili jest i u njoj uživa ali to ne bi htio priznati. On je taj koji određuje koji su homoseksualci prihvatljivi, koji nisu, kolika bi trebala biti razina prava LGBT ljudi, a što im se ne smije nikad dozvoliti. On paternalistički objašnjava kako se čovjek koji je gej treba ponašati i što treba govoriti, a ako ne ispunjava te uvjete onda ga etiketira kao "licemjernog, agresivnog, ideološki zadojenog pedera". Rado ističe i hvali one homoseksualce koji mogu figurirati kao njegov Uncle Tom, neprijeteće maskote za akomodiranje s ugnjetavačkim heteropatrijarhalnim poretkom.

Srećom, svi LGBT ljudi nisu "fina gospoda homoseksualci", nego su i ovakvi i onakvi, pa naravno i karakterno manjkavi, ali po čemu je to relevantan kriterij za jednakost u društvu i pravima? Nitko od heteroseksualaca ne traži da budu jako plemeniti da bi stupili u brak. Šola hoće istovremeno nametnuti neke strože kriterije gej ljudima kad je riječ o pravima i jednakosti, ali i onemogućiti da i takve nejednake kriterije uspiju ispuniti jer ako sebe vide kao vrijedne jednakih prava kao heteroseksualnu većinu, onda su "licemjerni, agresivni, ideološki zadojeni pederi". To je Kvaka 22 osmišljena da LGBT ljude drži u vječnoj poziciji građana drugog reda u odnosu na privilegiranu, Šolinu.

Agresivni nasrtaj slikovnicom na vrtić bio bi, recimo, kada bi aktivisti Duginih obitelji iznenada razbili ulazna vrata nekog vrtića (slikovnicama?), upali unutra, pod prijetnjom oružja naredili prisutnoj djeci da slušaju dok im se čita iz "Moje dugine obitelji" inače će im ubiti roditelje

Iz toga uostalom proizlazi i njegovo definiranje pojmova "homoseksualac" i "peder". Prvi može biti podnošljiv ili naoko vrijednosno neutralan jer izvire iz medicinske patologizacije istospolne žudnje i ljubavi, jer predstavlja bivšu dijagnozu zbog koje se nekad po "moralu (heteroseksualne) većine" završavalo na elektrošokovima, u zatvoru, u konc-logoru. "Peder" je pak prethodno pogrdan i homofoban izraz, koji Šola lukavo želi prenamijeniti u opis lošeg karaktera, još jednom pokušavajući prakticirati svoju heteropatrijaralnu hegemoniju nad LGBT ljudima, određujući značenja i korištenje pojedinih riječi.

Riječi, hvala Bogu, mogu mijenjati značenje i ono što je nekad bilo pogrdno može postatii pozitivno, nadahnuti izraz političkog otpora. Kao što su "queer" i "schwul" spašeni od toga da budu homofobna pogrda, tako se i u Hrvatskoj već više od desetljeća bori za naše ljudsko i pedersko pravo da riječ "peder" oslobodimo od Šole i šolića. Odnosno, ako se prepoznaješ u onome što Šola osuđuje kao "licemjernog, agresivnog, ideološki zadojenog pedera", onda skoro pa automatski znaš da radiš nešto dobro u borbi za ravnopravnost hrvatskih LGBT građanki i građana. Znači da vjeruješ u ponos i ravnopravnost, u vlastitu jednaku vrijednost, a ne da si u najboljem slučaju dobro tretirana pudlica dežurnih homofobnih moralizatora, "fini gospodin homoseksualac".

Isto tako, i riječ "šola" može promijeniti značenje u hrvatskom jeziku. Primjerice, mogla bi se početi koristiti za prijevod američkog neologizma "santorum".

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam