U četvrtak je u kinoteci Zlatna vrata u Splitu prikazan film "Protuudar na pravo na pobačaj u Europi" koji će zagrebačka publika imati prilike vidjeti u petak u Kinu Europa. Film razotkriva čuveni dokument fundamentalista "Povratak naravnog poretka: agenda za Europu“, pokazujući koliko je ekstremna desnica dobro organizirana i financirana te nedvosmisleno pozivajući sve pobornike prava na pobačaj i ljudskih prava uopće na oprez i djelovanje.

Na samom početku filma upoznajemo obitelj mlade Valentine, Talijanke koja je jako željela dijete, no u četvrtom mjesecu trudnoća joj se zakomplicirala i hitno je primljena u bolnicu. Jedini spas za Valentinu bio je pobačaj. Liječnik je uložio priziv savjesti. Valentina je umrla.

Ova potresna priča pokazuje koliko je žensko tijelo ugroženo pred ekstremistima kojima vrhunac nije ni propaganda ni psihološke manipulacije – oni se, očigledno, ne libe ni žrtvovanja života žena.

Film sabire najznačajnije događaje koji su doveli do jačanja ultrakonzervatizma u svijetu i prokazuje koliko su radikali umreženi. Priča započinje u Portugalu koji je 2015. godine pokušao ograničiti pravo žene na pobačaj, no nije uspio, pri čemu je veoma znakovita činjenica kako Portugal tada u Parlamentu nije imao nijednu ekstremno desnu stranku, već su inicijative dolazile od umjerenih, sistemskih konzervativnih stranaka, nečeg poput našeg HDZ-a u kojem se slične tendencije zasigurno također mogu nazreti.

Porukama bombardiraju na ekranima i na ulicama

U Španjolskoj se također nekoliko godina prije nego u Portugalu pobačaj namjeravalo dopustiti samo u slučajevima silovanja i kad je život majke ugrožen, no Parlament je od toga ipak odustao. Ali odustao nije i Ignacio Arsuaga, španjolski pro-life aktivist osobito vičan online aktivizmu, koji je borbu protiv reproduktivnih prava podigao na razinu Europske unije.

Europska unija tada nije imala jasnih zakona o pobačaju, ali je financirala pobačaje u zemljama slabijeg ekonomskog stanja. Arsuaga je, stoga, iskoristio činjenicu što od 2013. bilo koji građanin EU-a može predložiti zakon ako skupi više od milijun potpisa podrške i pokrenuo kampanju One of Us koja je tražila zabranu financiranja pobačaja zemljama izvan Europske unije. One of Us skupila je i više od milijun potpisa i ubrzo je dobila na vidljivosti – dano im je saslušanje u Europskom parlamentu, sastanak u Europskoj komisiji.

Jedna je od njihovih predstavnica i Sofia Kuby iz ADF-a, kršćanske lobističke udruge. No, stručnjaci su vrlo brzo otkrili da je One of Us samo vidljivi dio organizacije koja ima skrivene namjere. Organizacije iz 30 – 40 europskih država tajno su se sastajale i stvorile agendu za Europu, tajni, skandalozni plan kojim ekstremna desnica želi iz Europe iskorijeniti osim očitih meta kao što su homoseksualnost i pobačaj, i druga prava kao što su razvod, kontracepcija, surogat majčinstvo. Smatraju da ljudska prava vode decivilizaciji Europe i da će europska civilizacija u ovakvim uvjetima za 10 – 20 godina nestati.

Američki novac u Europu stiže preko udruge Europski centar za zakon i pravdu koju vodi Grégor Puppinck. Ta udruga predstavlja se kao samostalna nevladina organizacija, no zapravo je samo podružnica Američkog centra za zakon i pravdu, organizacije od koje dobiva milijunske iznose. Vođa je američkog ogranka Jay Sekulow, preobraćeni evangelist i odvjetnik Donalda Trumpa, koji vodi vlastitu emisiju i, među ostalim, zagovara ukidanje ureda za planiranje roditeljstva.

Svojim porukama bombardiraju na ekranima i na ulicama. Iz tog je razloga pokrenut Hod za život koji je u Francuskoj okupio više od 10 000 prosvjednika. Iza njega stoji još jedan online aktivist s nevjerojatno bezočno manufakturiranom pričom o pobačaju. Emile Duport stavio je mlade na čelo organizacije Hoda za život. Sa smiješkom pokazuje transparente na kojima izvrće feminističke slogane.

Pokrenuo je grupu imena Preživjeli i plasirao narativ o tome kako su sva djeca rođena nakon 1975., kad je u Francuskoj legaliziran pobačaj, sretna što su preživjela jer su im šanse za to bile 1:5. Duport bezočno iz narativa izostavlja činjenicu da je upravo jednak broj pobačaja u Francuskoj obavljan i prije nego što je pobačaj postao legalan.

restoringthenaruralorder

Radikalni desničari zapravo nemaju argumenata

Prisjećamo se tad priče Portugalke Manuele koja je pobacila 1972., kad je pobačaj u Portugalu bio ilegalan. Pobacila je bez anestezije, noseći na licu masku s eterom, zavezana za stol. Pro-life aktivisti nisu svjesni da zabranom broj pobačaja neće pasti, već će samo uvjeti u kojima se obavlja ponovno postati jednako opasni kao što su bili prije 40 godina.

Naprotiv, oni svoju propagandu šire plakatima u metroima, što je u filmu prigodno nazvano "agitpropom“ na tragu pojma korištenog za komunističku propagandu. Propaganda je – propaganda i koliko se god ultradesničari zgražali nad komunizmom, koriste se apsolutno identičnim sredstvima.

Perfidni Duport također se koristi internetom kao sredstvom propagande. Pokrenuo je internetsku stranicu za mlade koja izgleda kao forum gdje mogu saznati korisne podatke o seksu, no zapravo širi propagandu protiv abortusa i laži o njemu. Tako korisnici stranice vjeruju da abortus uzrokuje sterilnost, depresiju i da će im uništiti život, o čemu snimaju militantna YouTube videa. Pomažu im i mladi intelektualci poput Francuskinje Eugénie Bastié.

EmileDuport

Osobito fascinira koliko radikalni desničari zapravo nemaju argumenata kad ih novinari počnu ispitivati. Na pitanje je li žena koja pobaci kriminalka, Bastié ne želi odgovoriti da. Ona se izvlači, tvrdeći da ne želi na taj način gledati na to pitanje, već samo nazvati stvari svojim imenom. Pritom valja primijetiti koliko su agilniji i agresivniji francuski novinari, za razliku od hrvatskih koji samo puštaju ovakve ličnosti da raspredaju svoje manipulativne, neistinite priče.

Bastié se poziva na koncept integralne ekologije koji je plasirao papa Franjo, što priču odvodi u susjedstvo. Italija, dakako, spada u zemlje u kojima je pobačaj zbog snažnog utjecaja Crkve osobito ugrožen. Iako je u toj zemlji pobačaj legaliziran još 1978., 70% liječnika ulaže priziv savjesti i izuzetno je teško pobaciti. Potvrđuju to tri veoma loše priče. Lisa Canitaro ginekologinja je koja kao vanjska liječnica dolazi u bolnice održavati konzultacije o roditeljstvu jer rijetko koji liječnik o pobačaju želi i govoriti.

Ekshumacija embrija

Objašnjava da je Crkva preuzela zdravstvo stavljanjem kršćanskih liječnika za upravitelje bolnica, čime se stvorila mreža konzervativnih liječnika koji ne žele izvršavati pobačaje.

To je na svojoj koži iskusila i Valentina. Kad je imala 23 godine, zatrudnjela je i željela pobaciti jer je studirala i ni ona ni njezin dečko nisu imali novca za dijete. Kad je došla u bolnicu sa snažnim bolovima u trbuhu, nisu je pitali što joj je, već su je prisiljavali da odustane od pobačaja. Kad je napokon uspjela naći termin u jednoj bolnici, zakazan je tek za šest mjeseci, na što im je zajedljivo odgovorila da će na pobačaj dovesti i svog nerođenog sina koji će baš tad položiti vozački. Valentina upozorava da se radi o javnim bolnicama koje imaju obvezu provoditi pobačaje. Umjesto toga, bolnice otimaju ženama tijelo i donose odluke o njemu umjesto njih.

Papa Franjo je 2016. dao oprost svim ženama koje su pobacile, no od doktrine nije odstupio. Ne čudi, stoga, što je u Lombardiji nastalo groblje embrija. Naime, udruga Brani život s Marijom sklopila je ugovor s bolnicama koji im dopušta da skupljaju abortirane embrije i pokapaju ih na javnim grobljima. Tvrde da su roditelji s tim upoznati, no slučaj Marzije Tiburgo pokazuje drugačije.

Organizacije iz 30 – 40 europskih država tajno su se sastajale i stvorile agendu za Europu, tajni, skandalozni plan kojim ekstremna desnica želi iz Europe iskorijeniti osim očitih meta kao što su homoseksualnost i pobačaj, i druga prava kao što su razvod, kontracepcija, surogat majčinstvo. Smatraju da ljudska prava vode decivilizaciji Europe

Ona je iznenada primila poziv kojim je obaviještena da je zatražena ekshumacija jednog člana njezine obitelji i ostala je zapanjena činjenicom da se radi o embriju koji je pobacila prije više godina. Na grobovima djece, osim prezimena roditelja, često piše i samo Celeste, što znači božanski. Time se, dakako, želi u majkama izazvati sram i zgađenost nad vlastitim činom.

I na istoku Europe stanje je porazno. U katoličkoj Poljskoj pobačaj je gotovo nemoguć, a Mađarska je već 2011. kad je u Ustav pokušala uvesti odredbu prema kojoj se ljudski život treba štititi od začetka, trebala napraviti korak prema zabrani pobačaja. Ipak, Viktor Orban koji je tad imao dvotrećinsku većinu potrebnu za izglasavanje te stavke, nije je izglasao jer 70% Mađara nije željelo promjenu. No, zato je u škole uveden predmet Učenje o obiteljskom životu, koji djeci prenosi pro-life vrijednosti. U istočnoj Europi snažan je narativ o tome kako abortus utječe na niski prirodni prirast, što je potpuno netočno.

Američki novac u Europu stiže preko udruge Europski centar za zakon i pravdu

Danas se pilula za dan poslije u Mađarskoj dobiva na recept, a pobačaj se ne može izvršiti bez konzultacija s psihologom. Mađarica Kata priča o tome kako ju je psihologinja gotovo uspjela slomiti da odustane od abortusa, no na kraju joj je lagala da joj dopusti pobaciti – izjavila je, naime, da joj je dečko alkoholičar.

SSSR je bila prva država koja je legalizirala abortus, već 1920., a Rusija je i danas zemlja s najviše pobačaja. To se, dakako, ne sviđa Pravoslavnoj Crkvi. U tom je okruženju ponikao Konstantin Malofejev, ruski oligarh optužen za financiranje ukrajinskog separatizma, koji smatra da je Zapad Rusiji učinio uslugu kad je prije 30 godina iz nje istjerao komunizam, a sad je red na njima da prijateljima vrate dug tako što će sa Zapada istjerati liberalizam.

Ekstremna desnica, koliko je god članovi HDZ-a nastojali prikazati kao marginalnu pojavu kako ne bi morali nedvosmisleno reći da se radi o fašizmu, sve je manje margina i ulazi u mainstream

Upravo se ovdje priča počinje komplicirati. Otkriveni su dokumenti koji pokazuju da je spomenuti španjolski aktivist Arsuaga od Malofejeva tražio 100 000 eura za CitizenGo kampanju. Obje strane niječu da je novac uplaćen. No, nedugo se nakon toga u upravnom odboru CitizenGoa pojavio Aleksej Komov, Malofejevljeva desna ruka. Tako je, uostalom, i predviđeno dokumentom – Malofejev financira kampanju, a zauzvrat Komov postane član odbora. No, Arsuaga se i dalje brani od optužbi tvrdeći da novinari ne bi smjeli koristiti informacije koje su od CitizenGoa ukradene.

Povezanost tu ne prestaje. Osim što, dakle, na svojoj strani imaju ruske oligarhe i Crkvu, pro-life pokrete financira i Amerika. Očito je da je dolaskom Donalda Trumpa na vlast Amerika skrenula u konzervativizam; njezin potpredsjednik Mike Pence otvoreno je izjavio da želi ukinuti pobačaj. Trump je dokaz i da ekstremna desnica više nije na političkim marginama, već postaje mainstream i treba je dobro držati na oku.

Američki novac u Europu stiže preko udruge Europski centar za zakon i pravdu koju vodi Grégor Puppinck. Ta udruga predstavlja se kao samostalna nevladina organizacija, no zapravo je samo podružnica Američkog centra za zakon i pravdu, organizacije od koje dobiva milijunske iznose. Vođa je američkog ogranka Jay Sekulow, preobraćeni evangelist i odvjetnik Donalda Trumpa, koji vodi vlastitu emisiju i, među ostalim, zagovara ukidanje ureda za planiranje roditeljstva.

Cilj je stvaranje zatvorenog društva

Kulminacija je svega Svjetski kongres obitelji, koalicija najmoćnijih pro-life aktivista Europe i svijeta, na kojima se mogu susresti lica iz filma poput Arsuage, Orbana i Željke Markić. Njihova je težnja, film zaključuje, stvoriti zatvoreno društvo u kojem bi vlasti donosile odluke koje pripadaju građanima.

U svojih 50-ak minuta "Protuudar na pravo na pobačaj u Europi" izuzetno je potentan film koji šalje nekoliko jasnih poruka koje vrijede i na našim prostorima.

Ekstremna desnica, koliko je god članovi HDZ-a nastojali prikazati kao marginalnu pojavu kako ne bi morali nedvosmisleno reći da se radi o fašizmu, sve je manje margina i ulazi u mainstream. Kao što je u Portugalu desnica pokrenula borbu protiv pobačaja, tako se i na hrvatskoj desnici javlja sve očitija frakcija koja zagovara daleko konzervativnije stavove nego što priliči jednoj pro-europskoj demokršćanskoj stranci.

Otkriveni su dokumenti koji pokazuju da je spomenuti španjolski aktivist Arsuaga od Malofejeva tražio 100 000 eura za CitizenGo kampanju. Obje strane niječu da je novac uplaćen. No, nedugo se nakon toga u upravnom odboru CitizenGoa pojavio Aleksej Komov, Malofejevljeva desna ruka. Tako je, uostalom, i predviđeno dokumentom – Malofejev financira kampanju, a zauzvrat Komov postane član odbora

Dokumentarac još jednom upozorava koliko je mašinerija desničara snažna. Iako ni na desnici svi aktivisti nisu ideološki jedinstveni, te se razlike lako zanemare kad je potrebno intervenirati protiv slobode, a time gubitka vlastitih privilegija. Kad se zapitamo otkud prosvjednicima protiv Istanbulske konvencije novac za izlete autobusom i šoping u Ikei, sjetimo se da ih zajedničkim snagama financiraju tobožnji ljuti protivnici – Crkva, Rusi i Amerikanci.

A što ljevica za to vrijeme radi? Ljevica plasira prazne fraze o tome kako ovaj ili onaj član Vlade treba odstupiti i kako je potrebno sazvati nove izbore. Koliko je uvjerena u vlastitu pobjedu na mogućim izborima govori i oprez s kojim govori o Živom zidu, potpuno destruktivnoj stranci, što ljevicu nikako ne bi spriječilo da s njima koalira samo kako bi se dokopala vlasti, kao što je, uostalom, učinio i HNS.

Žene i LGBT osobe služe samo kao zgodan privjesak koji se natakne pred izbore

No, osobitu i najžešću kritiku dužni smo uputiti sami sebi. Kao manjina, nikad se nismo imali luksuz osloniti na većinu da nas štiti, a potpuno je očito da to ne možemo ni danas. Žene i LGBT osobe služe samo kao zgodan privjesak koji se natakne pred izbore da se pokaže nečiji civilizacijski doseg, dok stvarnog djelovanja na dobrobit ovih skupina nema. I zato smo, kao i uvijek, prepušteni sami sebi. A sami smo sebi često najgori neprijatelji.

Prečesto se aktivizam svodi tek na samopromociju ili rafalne paljbe međusobne mržnje. Dok desničari nalijevaju jedni drugima džepove novcem za zatiranje naših prava, mi smo spremni pregaziti jedni druge za dvije lipe od ovog ili onog ministarstva, iz ovog ili onog fonda Europske unije. Umjesto da u kritičnom trenutku kad se zatire svaki oblik aktivizma nastupamo ujedinjeno, kao klaster istomišljenika, feministkinja bi ugušila feministkinju na spavanju jer je pronašla sponzora više nego ona.

Kulminacija je svega Svjetski kongres obitelji, koalicija najmoćnijih pro-life aktivista Europe i svijeta, na kojima se mogu susresti lica iz filma poput Arsuage, Orbana i Željke Markić. Njihova je težnja, film zaključuje, stvoriti zatvoreno društvo u kojem bi vlasti donosile odluke koje pripadaju građanima

Umjesto da budemo pravi primjer jedinstva u različitosti, mi podapinjemo noge jedni drugima. U trenutku kad najveće svjetske sile obilato financiraju kampanje protiv nas, potpuno je irelevantno priklanja li se netko ovoj ili onoj struji feminizma, čita li Cixous, Pagliju, McRobbie ili Butler, piše li flektivne oblike za rod kao išao, išao/la, išao_la ili išaola. Ono što je važno jest da svi djelujemo za isti cilj, a protiv istog neprijatelja – patrijarhalnih, ekstremno desnih moćnika koji će nas, ako se nastavimo međusobno prepucavati, vrlo brzo izbrisati.

Zato je krajnje vrijeme da naučimo, u duhu te inkluzivnosti kojom se toliko hvastamo i koju od drugih tražimo, prihvatiti međusobne razlike i zajednički spriječiti povratak na abortiranje pletaćim iglama i korištenje ženskih tijela kao inkubatora za proizvodnju etnički podobne državne demografske statistike.

Aktivisti svih udruga i portala – ujedinimo se!

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam