Budući da prijedlog Zakona o udomiteljstvu izostavlja životne partnere kao moguće udomitelje, Večernji list donio je tri priče istospolnih parova koji žele udomiti djecu, ali ih zakonodavac u tome onemogućuje.

Iako čak 500 djece godišnje čeka na posvojenje ili udomljenje tek ih 20-ak na kraju dodijele nekoj od heteroseksualnih obitelji čime se Hrvatska ubraja među europske države s najriogoroznijim sustavom posvajanja/udomiteljstva. Broj onih koji žele posvojiti ili udomiti djecu raste iz godine u godinu.

Večernji list donosi ispovijest psihologinje iz Zagreba Marine Milković (30) koja živi s partnericom Petrom Gluščić Puljek, koja završava studij i radi.

"Već nekoliko godina razmišljam o tome kako pomiriti želju za brigom o djeci i činjenicu da sam lezbijka. Tu je odigrala moja profesionalna vezanost sa sustavom socijalne skrbi pa sam udomiteljstvo prepoznala kao najbolju opciju. Mislim da ima dovoljno djece koja svoja djetinjstva žive sada, a ovo društvo im za to ne osigurava uvjete. To su djeca koja žive na rubu siromaštva, djeca izbjeglica čiji je život na čekanju dok se netko ne sjeti organizirati kvalitetnu integraciju, djeca s nekim oblikom invaliditeta bez pravovremene i adekvatne zdravstvene skrbi, a tu su i djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ono što o sebi danas znam jest da želim pružiti siguran dom i obiteljsko okruženje za jedno ili dvoje djece, neovisno o njihovoj dobi, koja žive izvan biološke obitelji", jasna je Marina.

Od čega se to štiti djecu koja odrastaju u domovima?

Kaže da joj nije važno hoće li je se zvati “mama” ili “Marina” ili nekako drukčije, nije joj bitno hoće li netko imati oči ili karakter na nju, niti hoće li imati njezino prezime.

"Dapače, bila bih sretna da ima redovite i kvalitetne kontakte s roditeljima jer znam da je to u njegovu interesu. Vjerujem da Petra i ja imamo dovoljno mogućnosti, kapaciteta, odgajateljskih vještina, ljubavi i topline da naša obitelj postane udomiteljska. Petra i ja spadamo među osobe 'mlađe dobi i više razine obrazovanja', kakve su poželjne kao udomitelji, a sve ih je manje. Ali ne možemo biti udomiteljice jer smo obje žene! Istovremeno, da nisam u sretnoj vezi, ja bih sama mogla biti udomiteljica. Nije li to apsurdno?" pita se Marina.

Društvu je, primjećuje, dobra kad treba plaćati poreze i doprinose, imati sve odgovornosti kao druge građanke i građani, ali ne i kad se treba brinuti o djeci s partnericom. Posebno nepravednim smatra što se u obrazloženjima ovakvih nelogičnosti ističu navodni interesi djece.

Nekoliko godina svog djetinjstva proveo sam dječjem domu i mogu iz vlastitog iskustva sa sigurnošću reći da bi svakom djetetu bilo bolje da dobije pravu obiteljsku ljubav... bilo to od dva tate, dvije mame ili mame i tate, to je, vjerujte mi, iz perspektive djeteta potpuno nebitno

"Od čega točno se djecu koja djetinjstva provode u domovima štiti, kad se udomiteljstvo ograničava na bračne i izvanbračne parove ili na samce? Od lezbijki, gejeva, trans osoba? Pa mi već živimo u svijetu te djece, možda smo im tete u vrtiću, profesori u školi, odgajateljice u Domu… Mi smo nekome tetke, stričevi, ujaci… Neke i neki od nas su već i roditelji. Na različite načine, mi se već brinemo o djeci. I nemaju ona problem s nama, već problem imaju odrasli. Odrasli kojima se ne da preispitivati svoje duboko ukorijenjene predrasude i lakše im je perpetuirati društvene nepravde nego ih mijenjati", zaključila je Marina Milković u razgovoru za Večernjak.

Zagrebački dnevnik donosi i svjedočanstvo Ivana Petrovića i Maria Hrvata koji su prvi u Sisku sklopili životno partnerstvo. Petrović napominje da je iskustvo odbacivanja i borbe za svoja prava kod LGBT osoba oblikovalo veću senzibilnost prema odbačenoj djeci. Ivan je usto dio svog djetinjstva i sam proveo u domu pa zna kako je odrastati bez obitelji, a sve ga je to oblikovalo na način da razmišlja zrelije od ostalih 19-godišnjaka.

Želja za djecom ne poznaje granice, spol ni seksualnu orijentaciju

"Ja sam gej osoba i imam veliku želju jednog dana udomiti dijete. Ne želim da ijedno dijete provodi svoje djetinjstvo u domu", kaže Ivan. Smatra da želja za udomljavanjem ili posvajanjem djeteta kod osobe dolazi negdje iz dubine unutra i ta želja nema veze sa seksualnom orijentacijom.

"Nekoliko godina svog djetinjstva proveo sam dječjem domu i mogu iz vlastitog iskustva sa sigurnošću reći da bi svakom djetetu bilo bolje da dobije pravu obiteljsku ljubav... bilo to od dva tate, dvije mame ili mame i tate, to je, vjerujte mi, iz perspektive djeteta potpuno nebitno. Da me ne biste krivo shvatili, meni je bilo OK u domu, bio sam okružen dobrim ljudima koji su se brinuli za nas, ali djeca bi dobila mnogo više ljubavi i posvećenosti kad bi umjesto u domu bila smještena u udomiteljsku u obitelj. Stvar je u tome da si, kad si u nekoj takvoj ustanovi, jednostavno u sustavu, na neki način kao broj, ali kada bi dobio priliku dobiti udomiteljsku obitelj i topao i sretan dom kao što ima većina ljudi, to je iz perspektive domske djece nešto najčarobnije!" ističe ovaj profesionalni vizažist.

Od čega se točno djecu koja djetinjstva provode u domovima štiti, kad se udomiteljstvo ograničava na bračne i izvanbračne parove ili na samce? Od lezbijki, gejeva, trans osoba? Pa mi već živimo u svijetu te djece, možda smo im tete u vrtiću, profesori u školi, odgajateljice u Domu

Petrović naglašava i da istospolni parovi udomljenoj djeci mogu pružiti jednaku brigu i ljubav, sigurno okruženje za rast i razvoj kao i heteroseksualni parovi.

Ivo Šegota 36-godišnji je inženjer molekularne biologije iz Zagreba. Već je pet godina sa svojim partnerom, sklopili su životno partnerstvo i tako službeno ozakonili svoju vezu. Žele biti obitelj s djecom, no svjesni su da će to u Hrvatskoj biti teško.

"Želja za djecom ne poznaje granice, spol, seksualnu orijentaciju. Mnogi su se naši prijatelji odselili s rijekom naših sugrađana u neke sretnije i uređenije zemlje gdje je uobičajeno vidjeti dijete s dvije mame ili dva tate. Zemlje, poput većine država u EU, gdje je udomiteljstvo kao oblik brige za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi dozvoljeno svim parovima koji zadovoljavaju psihosocijalne i ekonomske kriterije, bez obzira na spol ili seksualnu orijentaciju. Znanost je odavno dokazala da seksualna orijentacija roditelja ili udomitelja ne utječe na roditeljske vještine i da nema nikakav negativan utjecaj na razvoj djece", kaže Šegota. Ističe kako u Hrvatskoj postoje brojni istospolni partneri s djecom, dugine obitelji su, kaže, naša su realnost, njihova djeca idu u vrtiće i škole.

Odbijenice od centara za socijalnu skrb

"Nikakav smak svijeta nije se dogodio, iskustva tih roditelja i djece mahom su pozitivna. Susjedi, odgajatelji, učitelji, svi su prihvatili dugine obitelji i ne prave probleme takvim obiteljima. Rekao bih da ljudskost svakodnevno pobjeđuje. Moramo i možemo živjeti jedni s drugima. Previše smo slični da bismo inzistirali na različitostima", upozorava Šegota u razgovoru za Večernjak. U članku koji donosi ispovijesti triju istospolnih parova koji žele udomiti djecu ističe se da su centri za socijalnu skrb odbili tri mlada, visokoobrazovana, situirana istospolna para, koja su po svim kriterijima zadovoljavala uvjete za udomitelje.

Početkom ovog mjeseca jedan je par, riječ je o dvojici muškaraca, uložio tužbu Upravnom sudu zbog diskriminatorne odluke Centra za socijalnu skrb i šutnje administracije.

Njima je, naime, nakon pozitivne sociopsihološke procjene Centar ipak odbio zahtjev za udomljavanje, a kad su se žalili nadležnom Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, nisu dobili nikakav odgovor ne samo u razumnom roku nego ni nakon njega. "Nakon iznošenje priče u medije, ministarstvo za demografiju odgovorilo je negativno, uz objašnjenje da se udomljenje u ovom slučaju ne predviđa", rekla je Večernjakovoj novinarki odvjetnica Sanja Jelavić Bezbradica, dodajući da je nakon toga uložila novu tužbu.

Petra i ja spadamo među osobe 'mlađe dobi i više razine obrazovanja', kakve su poželjne kao udomitelji, a sve ih je manje. Ali ne možemo biti udomiteljice jer smo obje žene! Istovremeno, da nisam u sretnoj vezi, ja bih sama mogla biti udomiteljica. Nije li to apsurdno?

Tražili su od resorne ministrice da im objasni ovaj korak unazad kad je riječ o pravima manjina, ali nisu dobili odgovor pa se samo može zaključiti da je riječ o političkoj odluci u skladu s neokonzervativnim trendovima u zemlji.

U većini pak zapadnoeuropskih država, istospolni parovi mogu udomljavati djecu. Brojna znanstvena istraživanja tijekom godina dokazuju da su djeca odrasla u istospolnim zajednicama društveno, psihološki i seksualno zdrave i stabilne osobe, unatoč nerijetkoj pravnoj neravnopravnosti i društvenoj stigmi. Često baš zbog toga imaju više empatije i tolerancije, zaključuje Večernjak.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam