U dječjem svijetu, od odraslih su smješniji jedino odrasli koji se ponašaju kao desetogodišnjaci. Da je tome tako, svi dječaci i djevojčice uvjerili su se kad se njihov prijatelj Mile počeo predstavljati kao gradonačelnik Zagreba. Djeca su se valjala se po travi od smijeha, a cijela igra je humorističku kulminaciju doživjela kad je Mile svojim prijateljima obećao da će za dvadesetipet milijuna kuna, nešto im je vjerojatno zazvučalo kao izmišljena brojka, dati izgraditi Spomenik domovini.

Domovina. Moja domovina. Moja domovina i ja. Spomenik mojoj domovini. Što za mene znači moja domovina. Domovina u srcu. Svaka od ovih rečenica zvuči kao početak neke osnovnoškolske zadaćnice. Nešto iz iste košare u kojoj nalaze naslovi poput "Jesen u mojoj ulici", "Kako sam proveo ljetne praznike" i "Na putu od kuće do škole". Danas nam se, kad ih čitamo, ako ih još uvijek negdje čuvamo kao što ih ja čuvam, smiješnima čine te teme i dječje misli.

Misli koje su se još uvijek borile s tehničkim problemima u vidu razumno čitkog pisanja. Tek sporadično su se ukoštac ulovile s opažanjem svijeta za koji nismo bili ni svjesni da smo ga svjesni. Sporadično su se bavile ritmikom i zvukom riječi, prenošenjem slika i osjećaja, stilskim figurama i stilom bez figure.

Najveća radost nastane kad Mile odluči razveseliti prijatelje ismijavanjem odraslih ljudi

I u redu je da nam sve to danas djeluje smiješno i dječje naivno. Kad su nam neke naše, davne, misli smiješne ili nam danas izazivaju nelagodu, obično je to znak da smo se razvili u odnosu na prošlog sebe. Da smo ostali isti, a istovremeno se pretvorili u nekoga tko razmišlja i djeluje na puno višoj razini. Netko čije misli su složenije i sofisticiranije, čije emocije su prestale biti jednodimenzionalne, kao što je i njihovo iskazivanje postalo jednodimenzionalno. Smiješni smo sami sebi.

Danas, kad smo ponosni na nijansiranost i preciznost shvaćanja apstraktnih pojmova i koncepata. I nipošto ne treba na djetinje shvaćanje apstraktnosti gledati s podsmijehom. Te misli i njihovo izražavanje, vježbanje perceptivnosti i prenošenja vlastitog viđenja svijeta na papir, one su bile potpuno primjerene za taj uzrast. I na njih bismo trebali gledati s ponosom, kao dio onoga što nas danas čini takvima kakvi jesmo. Ponavljam, na takve stvari ne treba gledati s podsmijehom i podcjenjivanjem.

Prvo sam Miletu argumentirao suludost njegove ideje i cinično mu odgovorio da bi bilo bolje da tvornicu Kamensko proglasi Spomenikom domovini. Bilo bi jeftinije. Osim toga, barem jedan takav spomenik se nalazi u svakom hrvatskom gradu koji drži do sebe

Ono što zaslužuje podsmijeh i podcjenjivanje jest kad se, recimo, razina shvaćanja i funkcioniranja nekog šezdesetdvogodišnjaka niti malo ne razlikuje od shvaćanja desetogodišnjaka. Situacija bi možda i izgledala potpuno hipotetski da je nije, potpuno slučajno, materijalizirao jedan dječak Milan, za prijatelje Mile. Kao i svaki desetogodišnjak, najviše uživa u igri s prijateljima. Razne su to dječje nevine igre, bez gubitnika i pobjednika, bez zle krvi i uvijek popraćene smijehom, cikom i vriskom. Igraju se dječaci i djevojčice lovice, skrivača, ledene babe i tapkanja sličica.

Najveća radost nastane kad Mile odluči razveseliti prijatelje ismijavanjem odraslih ljudi koji su djeci neizmjerno smiješni. Toliko smiješni da je izrugivanje jedino što zaslužuju. I logično da će ih dijete ismijavati oponašanjem. Oponašat će ih tako da se i dalje nastavi ponašati kao desetogodišnjak, jedino kako se desetogodišnjak i zna ponašati.

Decentralizirana propast

U dječjem svijetu, od odraslih su smješniji jedino odrasli koji se ponašaju kao desetogodišnjaci. Da je tome stvarno tako, svi dječaci i djevojčice uvjerili se kad se njihov prijatelj Mile počeo predstavljati kao gradonačelnik Zagreba.

Djeca su skakala od sreće, valjala se po travi od smijeha i bizarnosti situacije, a cijela igra je humorističnu kulminaciju doživjela kad je razigrani Mile svojim prijateljima obećao da će za dvadesetipet milijuna kuna, nešto što je djeci vjerojatno zazvučalo kao izmišljena brojka, dati izgraditi Spomenik domovini. Tko zna koliko bi još trajala dječja radost, da se nije upalila javna rasvjeta i svi su se, kao sva dobra djeca, disciplinirano razbježali kućama.

Promatrajući cijeli taj prizor s prozora svog stana, pomislio sam da Mile, milo dijete, doista ne zna što govori. Nesvjestan da me razigrani dječak potpuno uspio uvući u svoj lik, počeo sam s njim, desetogodišnjakom u stvarnosti, a gradonačelnikom Zagreba u mašti, raspravljati u svojoj glavi. Prvo sam argumentirao suludost njegove ideje. I cinično mu odgovorio da bi bilo bolje da tvornicu Kamensko proglasi Spomenikom domovini. Bilo bi jeftinije.

Domovina je vrhovno božanstvo koje je potrebno udobrovoljiti prinošenjem financijskih, kulturnih, estetskih i ljudskih žrtava

Osim toga, barem jedan takav spomenik se nalazi u svakom hrvatskom gradu koji drži do sebe. Svatko bi u svom gradu mogao odati počast domovini i ne bi morao hodočastiti u glavni grad. Bio bi to i savršen primjer uspješno provedene decentralizacije. Decentralizirana propast.

Pomislih, kad bih se već htio identificirati kao Hrvat i kad bih se htio dosjetiti stvari koje služe na čast domovini, mogao bih se sjetiti samo jedne. A niti ta jedna stvar, zapravo, nije stvar. Sjetio bih se svih onih ljudi kojima se divim zbog njihovog talenta i osjećaja da, uživajući u njihovom talentu, postajem barem malo bolji čovjek.

Domovina je napaljujuća

Sjetio bih se, primjerice, Miroslava Krleže, Ante Tomića, Ranka Marinkovića, Miljenka Jergovića, Slavenke Drakulić, Igora Mandića, Damira Karakaša, Kristiana Novaka. Vjerojatno bi me riječ "domovina" asocirala na Tamaru Obrovac, Josipu Lisac, Krunu Levačića, Darka Rundeka, Arsena Dedića. Na Mojmira Novakovića i Kries, Boška Petrovića, Tomu Bebića, Chui, Mimika Orchestra, Sudar Percussion, Matiju Dedića. Sjetio bih se Josipa Vanište, Ede Murtića, Ivana Kožarića, Toše Dabca, Toma Gotovca, Ivana Picelja.

Svih tih ljudi bih se sjetio i bio bih sretan zbog toga što, kad već ne dijelimo jednak talent, barem dijelimo nekakav apstraktni koncept domovine. Kvragu, kad bih htio nekom strancu objasniti što znači biti Južni Slaven i pohvaliti se dosezima plemena kojem i ja, greškom, pripadam, nabrajanju ne bi bilo kraja.

Sigurno bih se sjetio Bate Stojkovića, Slobodana Šijana, Dušana Makavejeva, Ive Andrića, Meše Selimovića, Danila Kiša, Ramba Amadeusa. Pao bi mi na pamet i Radomir Mihajlović, zvani Točak, "kralj gitare što je svir'o pjesme stare". Našlo bi se mjesta i za Amiru Medunjanin, Laibach, Vaska Atanasovskog, Kirila Džajkovskog, Petra Kočića, Branislava Nušića, Miladina Šobića i EKV. Mislio bih i na Marinu Abramović.

Mi služimo domovini, ne služi domovina nama. Domovina ubija seksualnu i svaku drugu želju. U toj domovini ljudi su stvari u najdoslovnijem smislu. Takvu domovinu ljudi zaobilaze, kao što će zaobilaziti i spomenik podignut u njezinu čast

Sjetio bih se svih tih poznatih, manje poznatih i još manje poznatih ljudi koje srećem svakodnevno i koji mi dopuštaju da uživam u rezultatima njihova talenta. Upravo to bi za mene bio savršen opis domovine. Dijeljenje vremena i prostora s ljudima koji napaljuju i uzbuđuju. Vrijeme se može dijeliti bez obzira na stoljetne udaljenosti, prostor se može dijeliti bez obzira na kilometarske udaljenosti.

Domovina su ljudi kojima, ponekad i unatoč tim udaljenostima, pripadamo i osjećamo da oni jednako pripadaju nama. Da nam pripada njihov jezik, njihov glas, njihove misli, njihove emocije i njihov senzibilitet. Domovina je napaljujuća. Mora biti, jer nema ništa jebozovnije od svjedočenja talentu i kreativnosti. Gledanja kako ljudi koji su dobri i uživaju u onome što rade i rade ono u čemu su dobri i u čemu uživaju. Jedino što je možda još uzbudljivije od toga je postati tom osobom. Domovina je ono vrijeme i ono mjesto koje nam tako nešto dopušta.

Počastimo Domovinu

Svađao sam se tako s desetogodišnjim Milanom u svojoj glavi. Pokušao sam educirati neuko dijete. Što sam agresivnije argumentirao svoje stavove, to sam više shvaćao da je desetogodišnji Mile u pravu. Dijete je puno bolje od mene shvatilo što znači biti odrastao i što znači domovina. Doista, nema bolje počasti za domovinu i pokazatelja kako domovinu shvaćamo od podizanja spomenika njoj u čast.

Domovina je zaseban i zadan entitet neovisan o ljudima koji žive u njoj. Domovinu ne definiraju ljudi, ljude definira domovina. Domovina je vrhovno božanstvo koje je potrebno udobrovoljiti prinošenjem financijskih, kulturnih, estetskih i ljudskih žrtava. O tim žrtvama ovisi život svakog pojedinca. Uz očit paradoks da vlastiti život ovisi o odricanju od vlastitog života. O postojanju domovine ovisi i postojanje svakog pojedinca. Osobno, puno bi mi logičnije bilo zaključiti da o postojanju pojedinca ovisi i postojanje domovine.

Kad bih se već htio identificirati kao Hrvat i kad bih se htio dosjetiti stvari koje služe na čast domovini, sjetio bih se svih onih ljudi kojima se divim zbog njihovog talenta i osjećaja da, uživajući u njihovom talentu, postajem barem malo bolji čovjek

Međutim, domovina kako je vidimo ne poznaje niti "ja" niti "ti", poznaje samo "mi" i "vi". Od domovine ne treba ništa očekivati, a treba joj sve dati. Ima li u tom slučaju išta smislenije od podizanja ovakvog spomenika domovini u čast? Počastimo Domovinu s dvadesetipet milijuna kuna. Očekujući točno ništa zauzvrat, jer ćemo upravo to i dobiti. Mi služimo domovini, ne služi domovina nama. Domovina ubija seksualnu i svaku drugu želju. U toj domovini ljudi su stvari u najdoslovnijem smislu. Takvu domovinu ljudi zaobilaze, kao što će zaobilaziti i spomenik podignut u njezinu čast.

Iz dubokog razmišljanja prenula me neka dernjava koja se čula s prozora kat iznad. Otresavši i zadnje tragove filozofske rasprave o domovini sa zamišljenim desetogodišnjim djetetom u mojoj glavi, ugledao sam neku sjenu ispod prozora. Shvatio sam da upaljena javna rasvjeta ipak nije potjerala svu djecu doma. Dječak je uplašeno i zbunjeno pogledao prema zgradi, shvatio sam da je to isti onaj dječak kojeg prijatelji zovu Mile. S kata iznad još se jednom čulo: "Milane, jebem mu mater, odmah da si došao doma! Dosta je bilo zajebancije!" Zapalio sam cigaretu i dobacio, više za sebe: "To, izgleda, domovina zove...".

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.