Nakon godina apstinencije, opet sam pokleknuo. Jednostavno se dogodilo, gotovo greškom. Ni sam ne znam kako niti zašto, opet sam odlučio upaliti televizor. Istog trena našao sam se usred gledane političke emisije "Zatvoreno" i užarene debate koju su vodili voditelj Damir Bilić i poznati političar Stjepan Antolović.

– Ne! – reče voditelj – Nakon ovog vašeg odgovora, gledatelji o vama mogu jedino zaključiti da se radi o izrazito umišljenoj osobi.

– Nisam umišljen – s pogledom punim dosade odgovorio je političar, dok mu je ciničan osmijeh poigravao u lijevom kutu usana – gospodine Biliću. Umišljena osoba misli da je iznadprosječna, da je bolja od većine. Ja ne mislim da sam bolji od većine. Ja znam da sam bolji od većine. Ja znam da sam daleko iznad prosjeka Hrvatske i prosječnih hrvatskih kriterija.

– Ovo je nevjerojatno! Ali, upravo glasove te prosječne većine vi pokušavate dobiti i ovisite o njima. Zašto mislite da će običan čovjek glasati za nekoga tko ga omalovažava, tvrdeći da je daleko iznad njega?

– Pa upravo zato što znam da sam bolji od većine – nestrpljivo je tresao glavom Antolović.

– I oni znaju da sam bolji od većine. Upravo nas je biranje onih koji su na razini prosjeka ili debelo ispod njega dovelo u situaciju u kojoj smo sada! Birali smo ljude iz naroda. Otrcana fraza koja, vrlo je jasno, znači: Birali smo ljude glupe k'o kurac. I to je, da budem potpuno iskren, uvreda za kurac. Zar nije poanta da politički predstavnici budu ono najbolje što neko društvo ima za ponuditi? Je li sada tako? Nije! Nije li poanta da političari guraju društvo naprijed, a ne unatrag? Ili da ga, u najboljem slučaju, ukopavaju na mjestu? Nije li poanta da političari dižu društvo na svoju razinu, a ne da sebe spuštaju na razinu društva? Nije li poanta da nas vode oni koji se izdvajaju po inteligenciji, obrazovanju, moralnošću i osobnim integritetom?

– Moram priznati da ste me iznenadili odgovorom – blago se nasmikešop voditelj. – Djelomično bih se čak i složio! Ali, ne zvuči li sve to pretjerano mizantropski? Ta tvrdnja da je, izgleda, to što imamo zapravo prosjek i presjek društva?

– Ne bih se složio s vama! – poskočio je Antolović, a oči mu zaiskriše. – Ja nikad nisam tvrdio da je većina ljudi glupa k'o, jelte, to što sam rekao. To bi bila mizantropija, ali možda i istina. Molim lijepo, ja tako nešto tvrdim isključivo za Hrvate. Jer se s njima i s rezultatima njihovog djelovanja svakodnevno susrećem. I mislim da tu imam potpuno pravo reći ono što sam rekao! Hrvati čine 0,1% ukupnog svjetskog stanovništva. Složit ćete se da je to daleko od većine ljudi i bilo kakve mizantropije!

– Gospodine Antoloviću, čak se i slažem s nekim vašim izjavama – podržavao ga je voditelj, dok mu je profesionalnost nalagala da ga barem pogledom prekori. – Međutim, pristup vam je prilično nekonvencionalan za hrvatsku političku scenu. Nisam siguran da će prosječan birač pozitivno reagirati na vaše izjave. Kako ih, uostalom, mislite pridobiti na svoju stranu?

– Tako da im otvoreno kažem ono što mislim o njima – smireno je odgovorio političar, gledajući voditelja u oči. – Znate li, gospodine Biliću, koja je definicija Hrvata? Ne znate, naravno da ne znate. Definicija Hrvata je: Moralna nula i beskičmenjačka pizda bez imalo integriteta.

– Molim vas, gospodine Antoloviću! Takvo izražavanje nije primjereno javnoj kući, pardon, televiziji! – zbunio se voditelj. – Sad već vrijeđate bez ikakvih argumenata!

– Bez argumenata!? Recite mi – strijeljao je pogledom Antolović – osvrnete li se vi ikad oko sebe? Ili ste slijepi pored zdravih očiju? Kako biste vi nazvali narod koji već skoro trideset godina, ponavljam, trideset godina, za vođe bira one koji svojom nesposobnošću i pokvarenošću uništavaju apsolutno sve čega se dotaknu. One koji taj narod nazivaju stokom sitnog zuba, one koji su proveli privatizacijsku pljačku stoljeća, one koji iza domoljublja i grandioznih ideja rade za isključivo sitne, privatne ciljeve. Biraju ih pod zajedničkom parolom "Neka nam je i lošije, bitno da su naši". Kako biste vi nazvali taj narod?

– Luđacima!

– Tako je! Ili, kako sam već rekao, moralnim nulama i...znate već kako ide dalje. A što biste rekli za narod koji na vlast bira mentalno ograničene cirkusante i krkane kojima čak i disanje predstavlja intelektualni napor? Nesposobne sastaviti makar jednu smislenu rečenicu. I bira ih premda im se gade ti nitkovi. Gadi im se njihova korumpiranost i lopovluk. Ali ih biraju pod parolom "Neka i krade, samo da i nama malo dade". Gospodine Biliću, kako vi nazivate narod kojem nije problem tuđi lopovluk, dok god i on ima neke koristi?

– Očito je riječ o moralnim nulama i beskičmenjačk...

– U pravu ste! Baš to što ste htjeli reći školski je naziv za osobe koje u obzir uzimaju samo što je postignuto, a potpuno zanemaruju način na koji je to postignuto. Je li onda čudno da u takvom društvu kriminalci postanu ugledni poduzetnici, primitivci ugledni građani, prepisivači diplomskih radova akademski građani, a ratni zločinci počasni gosti. Kako drugačije nazvati ljude koji podržavaju takvo ponašanje, a gadi im se ne zato što je moralno neispravno i, napominjem, protuzakonito, nego im se gadi zato što oni nisu na njihovom mjestu. Kako nazvati nekoga tko se u stranke učlanjuje samo zato da ga se uvali na neko radno mjesto. S nadom da će onda i on biti u mogućnosti negdje uvaliti svoje prijatelje i rodbinu. Nema veze jesu li kvalificirani, bitno da su njegovi. nazvati ljude koji misle samo na svoju guzicu, pa makar to značilo i gaženje preko svih moralnih i zakonskih postavki?

– Pa to su – smijao se naš poznati voditelj – moralne nule i...

– ...beskičmenjačke pizde – zadovoljno je klimao glavom gost – i to bez imalo integriteta.

– Mislim da ste shvatili, dragi moj Biliću! Shvatili ste vi, mislim da može shvatiti i većina vaših gledatelja. Sve dok će birati one koji im podilaze, koji im govore ono što žele čuti, dotad će moja definicija Hrvata vrijediti. Kada shvate da ih tom definicijom ne vrijeđa onaj koji ju je izrekao, nego svi oni koji svojim djelovanjem doprinose tome da moja definicija savršeno opisuje Hrvata, tada ću pobijediti na izborima. To bi značilo da se konačno narod i ja razumijemo, da dijelimo iste vrijednosti i razinu funkcioniranja, unatoč svim razlikama. Biti premijer ovom narodu, meni bi trenutačno bilo ispod časti! Pobjeda na izborima mi je bitna, ali ne pod svaku cijenu. Jednom će mi, kad shvate da sam govorio istinu i odluče odbaciti funkcioniranje u skladu s mojom definicijom Hrvata, biti izuzetna čast postati hrvatskim premijerom. Časnom narodu doista nije problem biti častan premijer.

Probudio sam se obliven znojem. Opet sam sanjao. Ipak je bila noćna mora. Dobro je, smiri se. Samo si sanjao da si gledao političku emisiju na javnoj televiziji. To je samo san, ne postoji niti emisija tog imena niti voditelj Damir Bilić. Sve je to plod tvoje mašte.

Tijelo mi je obuzela neka neobična toplina. Naježio sam se od valova sreće koji su me zapljusnuli. Osjećaj poznat svima kad, nakon ružnog sna, konačno uspiju povući crtu razgraničenja između sna i jave. Nije dugo trajalo. Upravo to povlačenje crte razgraničenja proizvelo je u meni osjećaj gađenja. Ako je sve bio san, onda je i Stjepan Antolović izmišljen lik.

Ono što je izrekao javno u televizijskoj emisiji nije nitko nikada izrekao. A nije niti on. On ne postoji. Sjetih se u tom trenutku njegove definicije Hrvata. Doista, to što Stjepan Antolović ne postoji doista je krajnji dokaz da je njegova definicija točna. Stvarno smo moralne nule i beskičmenjačke pizde bez imalo integriteta.

* Ovaj tekst je satira, a razgovor i likovi u njemu su izmišljeni.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam