Televizija je u Hrvatskoj povijesno režimski medij – što zbog toga što je država jedina imala dovoljno novčanih sredstava za posjedovanje tehnologije, što zbog totalitarnih sustava u kojima se televizija razvijala i u kojima je služila za širenje propagande. No, s nastankom naše velemožne neovisne domovine promijenilo se nije ništa, neki novinari i voditelji državne televizije i dalje su glasnogovornici vladajućih garnitura.

Osim što je žalosno što javna televizija ne zastupa interes svakog građanina, zabrinjava to što čak ne promovira ni desno centristički program Andreja Plenkovića, već izuzetno regresivne fundamentalističke politike s daškom modernog alt righta za mlađe gledatelje.

Teško je i popratiti svaki HRT-ov eksces jer se njihova sklonost desnici može promoliti u bilo kojem trenutku. O tome svjedoči i eksces koji se prije desetak dana dogodio u kvizu "Potjera", inače rijetkoj postojano solidnoj emisiji na HRT-u, kakvoj na privatnim televizijama, zainteresiranim samo za natjecanja antitalenata i rustikalni život, uopće i nema pandana. Kandidatu "Potjere" bilo je postavljeno sljedeće pitanje: "Oni su mladi, politički korektni i lako uvredljivi. Kojoj generaciji pripadaju?"

Ponuđeni su odgovori bili mimoza, pahuljica, svile. I kandidat na kvizu i lovkinja Morana Zibar pitanjem su bili zatečeni, nisu u potpunosti shvaćali o čemu je riječ. A kako i bi kad pitanje ne propituje znanje o kakvoj objektivnoj činjenici, već o ideološkom konstruktu koji promovira američka alternativna desnica.

Kad konzervativne organizacije primaju sredstva izvana, onda je to "normalno"

Snowflakes, pahuljice, pojam je koji žargonski upotrebljavaju upravo alt rightovci kao etiketu za liberale, sve s ciljem zatiranja ljudske slobode i prikazivanja liberalizma kao opresivne snage koja želi od muškaraca napraviti curice i cijeli svijet pretvoriti u feminizirane homoseksualce.

Osim što koketira s alt right retorikom, HRT-u nije stran ni populizam, što je dokazao u emisiji Studio 4, gdje su Dario Čepo, profesor s Pravnog fakulteta, i Stjepo Bartulica, profesor s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, debatirali o financijama desnih i lijevih organizacija u Lijepoj Našoj. Na pitanje povezanosti konzervativnih udruga i stranih financija odavno je odgovoreno – konzervativne organizacije primaju sredstva od istomišljenika diljem Europe i Amerike, od Crkve, ali i od ruskih oligarha.

Bartulica to nije zanijekao, već je ustvrdio da je to sasvim normalno i da, k tome, razvija demokraciju. Čepo ga je podsjetio da desničari ne propuštaju lijeve udruge koje se financiraju stranim novcem zvati izdajnicima i jugokomunistima, pri čemu vlastitu povezanost sa stranim financijerima ne vide kao izdaju nacionalnih interesa, kao i na činjenicu da se jasno zna kako se financiraju lijeve udruge, a desne o svojim financijama šute.

Tom komentaru valja pridodati i činjenicu da demokracija, kao politička ideja u kojoj vlast pripada narodu i vrhovna je vrijednost javno dobro, ne ide pod ruku s privatnim fondovima.

HRT se priklanja stavu da su mutni poslovi konzervativnih udruga demokratski, time podupirući njihove uske vizije toga tko je Hrvat i tko su politički subjekti čiji se glas ima pravo čuti u privatno financiranoj javnosti, što je neodrživi paradoks koji dugoročno vodi nestanku javnog i nekontroliranog mahnitanja privatnog kapitala

Naime, u demokratskom bi poretku svi trebali imati jednaku mogućnost sudjelovanja u javnom prostoru, no privatni novac nedvojbeno stvara neravnotežu koja utječe na zastupljenost pojedinih glasova – zašto, zapitajmo se stoti put, svi ti obilno financirani lijevi neprofitni mediji nemaju ni 10.000 kuna za obranu od, primjerice, tužbi Željke Markić, ali konzervativne inicijative imaju 1,2 milijuna kuna za prikupljanje potpisa za koje god im referendumsko pitanje sine?

Jasenovac je praktički bio lunapark

Novac određuje koliko je koja politička ideja zastupljena u javnom prostoru i bez kontrole nestaje temeljnog demokratskog principa općeg sudjelovanja. Čuju se samo oni s najdubljim džepom.

Jasno, izostati ne može ni dobri stari klasik – čisti nacionalizam, koji se očitovao u beskorisnoj emisiji kojoj, umjesto da je skrati i svede na važne teme, HRT daje sve više prostora – "Dobro jutro, Hrvatska". Prije dva dana u toj je emisiji najavljen kontroverzni Festival domoljubnog filma Gordan Lederer, odnosno dva sporna filma koja će na tom festivalu biti prikazana: "Mit o Jasenovcu" Romana Leljaka, slovenskog "stručnjaka" za komunističke zločine, i "Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj" Jakova Sedlara.

Sam naslov Leljakova filma ukazuje na besramnost teza koje se u njemu iznose – plasira se laž da je Jasenovac praktički bio lunapark s jedva više od 1500 ubijenih, dok je prava istina da je u njemu ubijeno preko 80.000 Roma, Židova i Srba. Kao i svaki pravi domoljub, Leljak je više puta bio u zatvoru, što davnih dana u vojsci zbog krađe opreme i neovlaštenog snimanja, što novije zbog dobivanja pedeset tisuća eura od austrijskih banaka te prevara u slučaju Avtoideal.

HRT ne zaboravlja ni na mlade obrazovane individualiste kojima poručuje da je borba za ljudska prava otišla predaleko i da je na njima da obrane svijet od liberalnog terora

Jakov Sedlar, poznat od devedesetih po patetičnim filmovima koji uzdižu hrvatsku naciju, a demoniziraju srpsku, svojim filmom zagovara tezu da velikosrpska agenda postoji od 1918. sve do danas, a predstavnik joj je ni manje ni više nego Milorad Pupovac, političar kojem je glavna zamjerka upravo što previše koketira s režimom, a ne što mu se na dosljedan način suprotstavlja.

Otkažite TV pretplatu

Najtužnije je od svega što je tik nakon ove najave u studiju gostovao mladi književnik i književni teoretičar Nebojša Lujanović koji je predstavio svoju knjigu "Prostor za otpadnike: Od ideologije i identiteta do književnog polja". Lujanovićeva je knjiga posvećena upravo raskrinkavanju nacionalnog identiteta kao nasilnog ideološkog konstrukta i rasvjetljavanju one "pozicije između" koju svjesno nastanjuju autori poput Ive Andrića, Miljenka Jergovića, Josipa Mlakića, pa i samog Lujanovića.

Ti pisci pokazuju arbitrarnost nacionalne pripadnosti jer bez teškoća isprepliću i svoje bošnjačko naslijeđe i hrvatsku sadašnjost, preskaču iz jednog kulturnog polja u drugo, bez želje da se strogo zatvore u jedno jer za autora, ali i ljudsko biće, to bi bila smrt.

HRT ovu postkolonijalnu koncepciju nije osobito shvatio – oni i dalje promoviraju nacionalističku retoriku straha i mržnje prema svemu drugom, bastardnom, odmetnutom od pravovjerstva i čiste krvi, a sve pod krinkom povijesne revizije, koja bi po definiciji trebala biti antirežimska, a ne konstitutivna desničarska dogma.

Čepo je Bartulicu podsjetio da desničari ne propuštaju lijeve udruge koje se financiraju stranim novcem zvati izdajnicima i jugokomunistima, pri čemu vlastitu povezanost sa stranim financijerima ne vide kao izdaju nacionalnih interesa, kao i na činjenicu da se jasno zna kako se financiraju lijeve udruge, a desne o svojim financijama šute

HRT se priklanja stavu da su mutni poslovi konzervativnih udruga demokratski, time podupirući njihove uske vizije toga tko je Hrvat i tko su politički subjekti čiji se glas ima pravo čuti u privatno financiranoj javnosti, što je neodrživi paradoks koji dugoročno vodi nestanku javnog i nekontroliranog mahnitanja privatnog kapitala. HRT ne zaboravlja ni na mlade obrazovane individualiste kojima poručuje da je borba za ljudska prava otišla predaleko i da je na njima da obrane svijet od liberalnog terora.

HRT koji se financira novcem hrvatskih građana u programu prostor daje upravo akterima koji žele eliminirati sve one koji ne odgovaraju njihovim šovinističkim, heteroseksističkim normama i uništiti ideju javnog, a zajedno s njom i demokraciju, čijem političkom vokabularu kategorija građanstva jedino pripada. Otkažite TV pretplatu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.