Jedna od najpoznatijih sportskih novinarki u Hrvatskoj i regiji Romana Eibl nedavno je s kolegama, pod paskom Agencije za elektroničke medije, objavila Preporuke za praćenje ženskog sporta u medijima. Istraživanja su pokazala kako na nacionalnim televizijama (HRT, Nova TV i RTL) praćenje ženskog sporta ima udio od tek četiri posto! Zašto je tako i kako to promijeniti?

Kakav je položaj žena u našem društvu, zašto u Hrvatskoj nema borbe protiv homofobije u sportu? Zašto je za poziv odabrala 'muški' svijet sportskog novinarstva? Što se događa s hrvatskim novinarstvom i tko su najveća gospoda, a tko najveći negativci hrvatskog sporta? Neka su to od pitanja na koja u otvorenom intervjuu za Crol.hr odgovora Romana Eibl.

Koautorica ste nedavno objavljenih Preporuka za bolje praćenje ženskog sporta u elektronskim medijima. Zašto je ženski sport podzastupljen?
– Prvo bih htjela istaknuti da Preporukama nismo medijima ni željeli niti možemo nametnuti količinu i način pokrivanja ženskog sporta u njihovim programima i na njihovim platformama. Niti je to cilj Preporuka, koje su zajedno sa mnom napisali dvoje mojih kolega, urednica sporta na našem najčitanijem portalu index.hr, Dea Redžić te dugogodišnji sportski novinar i komentator Marin Šarec. Međutim, obrađujući primjere praćenja ženskog sporta u svijetu, zaključili smo kako je negativne trendove ipak moguće sitnim koracima preokrenuti i učiniti ženski sport atraktivnijim gledateljima i navijačima, te općenito poboljšati njegovu vidljivost. A na tom putu "preokreta" osobitu ulogu i društvenu odgovornost imaju upravo mediji i medijski zaposlenici, koji bi trebali biti predvodnici u borbi protiv rodno diskriminirajućih standarda, protiv rodnih stereotipa i sve naglašenijeg seksizma prigodom prikazivanja sportašica u medijima.

Otac modernih Olimpijskih igara bio je ženomrzac

E, sad, pitali ste me zašto je ženski sport podzastupljen. Uzroci velikog nesrazmjera u medijskoj pokrivenosti i tretmanu sportašica u odnosu na sportaše su brojni: povijesni, biološki, sociološki, medijski, marketinški… Ni ja nisam znala, dok nisam dublje zagrebla po ovoj temi, da je otac modernih Olimpijskih igara Pierre de Coubertin bio, uvjetno rečeno, ženomrzac. On je smatrao da bi sudjelovanje žena na Igrama bilo nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i nekorektno. Govorio je da su Olimpijske igre "svečano i povremeno uzdizanje muškog sporta s internacionalizmom kao bazom, odanošću kao sredstvom, umjetnošću kao okruženjem i ženskim pljeskom kao nagradom".

Kakve su bile posljedice takvog stava?
– Na samom početku modernoga olimpizma 1896. godine, žene su bile potpuno isključene iz programa Igara, no s vremenom ih se, mic po mic, pripušta u sportske arene, ali tek su se na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. žene prvi put natjecale u svim sportovima kao i muškarci. Paradoksalno je da baš ništa kao olimpijske igre ne može podsjetiti žene kako su inferiorne, zahvaljujući sveprisutnom patroniziranju sportašica iz cijelog svijeta, te zahvaljujući skandaloznom i otvoreno seksističkom medijskom praćenju njihovih nastupa, što se zabrinjavajuće očitovalo baš na posljednjim Igrama 2014. u Rio de Janeiru. Internetski portali i društvene mreže, borba za svaki klik i svaki lajk, umnogome su trivijalizirali novinarstvo, a pred trivijalnim i površnim, u borbi do posljednjeg daha za svakog gledatelja, čitatelja ili slušatelja, padaju nerijetko i nekoć novinski stupovi, tiskani mediji, pa i ozbiljni radijski i televizijski programi.

Kad Hrvatska igra u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu, novinarke smiju biti i navijačice

Svijet tabloidiziranih medija postao je poligon nedopustivih seksističkih ispada, vulgarnoga izrugivanja i ponižavanja žena. Evo, samo jedan od drastičnih primjera, dogodio se nedavno, na svečanosti dodjele Zlatne lopte koju je u muškoj konkurenciji za najboljega nogometaša na svijetu osvojio Luka Modrić. Prvi put tom je prigodom Zlatna lopta dodijeljena i za najbolju nogometašicu na svijetu. Zamislite da je voditelj priredbe, neki poznati francuski DJ, našeg Modrića na pozornici upitao pred svim uzvanicima u dvorani i pred kamerama iz cijeloga svijeta: "Luka, dušo, znaš li mrdati guzom?" Nezamislivo, ne? Ali, slavodobitnicu, Norvežanku Adu Hegerberg, bez pardona je upitao zna li "twerkati". U prijevodu, tresti stražnjicom. Žene u sportskim arenama diljem svijeta moraju se neprestano nositi, da citiram britanskog tenisača Andyja Murraya, s takvim sranjima. Murray se javno zgrozio nad otvorenim seksizmom voditelja svečanosti, a svima koji su njegovu reakciju smatrali pretjeranom, poručio je: "Nemojte mi govoriti da je to bila samo šala. Ježim se od takvih šala. Cijeli život sam u sportu i stalno svjedočim diskriminiranju, omalovažavanju i ponižavanju sportašica." Iako se deklarativno, putem raznih povelja na svjetskoj razini, već gotovo tri desetljeća nastoji provesti rodna integracija unutar sporta, mnoge, pa i najveće svjetske sportske organizacije ne uspijevaju uspostaviti ravnotežu. Jednako tako ni mediji nisu ni spremni, ni osviješteni ni obučeni tretirati žene u sportu ravnopravno s njihovim muškim kolegama. Sport je još uvijek dominantno muška tvrđava. Trčanje, skakanje, bacanje, borba, izdržljivost, fizička snaga…svi ti sportski elementi, otkad je svijeta, odlikuju ratnike, a ratovi su tisućama godina bili isključivo muška stvar.

Ni ja nisam znala, dok nisam dublje zagrebla po ovoj temi, da je otac modernih Olimpijskih igara Pierre de Coubertin bio, uvjetno rečeno, ženomrzac. On je smatrao da bi sudjelovanje žena na Igrama bilo nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i nekorektno

Koje su najčešće i najtvrdokornije predrasude o ženskom sportu? Kakve su posljedice širenja takvih predrasuda masovnim medijima?
– Predrasude su nametnuli muški kritičari ženskoga sporta, a oni ga ne smatraju ni približno uzbudljivim kao muški sport, dapače tvrde da je dosadan, manje dinamičan, spor… Činjenica jest da su muškarci viši i snažniji od žena, imaju više mišićne mase, veće srce, veći volumen krvnih žila, više crvenih krvnih zrnaca, veći kapacitet pluća. Pa je tako isključivo biološki razlog zašto primjerice muški svjetski rekord u sprintu na 100 metara gotovo za sekundu bolji od ženskog rekorda. Budući i da su sportske redakcije još umnogome dominantne utvrde muškaraca, ženski sport uvelike je podzastupljen na svim medijskim platformama u gotovo cijelom svijetu. Nije to nikakav naš specifikum. Recimo, kad su na Olimpijskim igrama u Londonu američke košarkašice osvojile svoju petu uzastopnu zlatnu medalju, dobile su u udarnim TV terminima manje od pola minute, dok su istodobno njihovi muški kolege, američki košarkaši, koji su u Londonu osvojilo drugo uzastopno zlato dobili 30 minuta u udarnim TV terminima. I tu se stvara začarani krug, takav medijski tretman sportašica nesumnjivo je odgovoran za nedostatak interesa za ženski sport među navijačima i jača opće negativne stavove javnosti prema ženskom sportu kao manje važnom i manje zanimljivom.

Sportašice dospijevaju u medije zbog izgleda, a ne rezultata

Kako se to može promijeniti?
– Veća medijska, osobito televizijska pokrivenost ženskoga sporta povećala bi zanimanje za njega, dalo mu na važnosti, smanjilo predrasude i povećalo gledanost, što bi moglo dovesti do većeg uvažavanja sportašica. Koje se u većini i inače malobrojnih članaka o ženama vezanim uz sport, prezentiraju kao osobe vrijedne pažnje prvenstveno zbog svoga izgleda, a ne zbog postignutih rezultata, pa onda strše naslovi poput "Odbojkaške guze su nam najdraže", "Parada čvrstih guza", "Seksi bilderice očarale na Europskom prvenstvu u Zagrebu", i tako dalje i tako dalje. Ukratko, praćenje ženskog sporta neodvojivo je od komentiranja i prosuđivanja izgleda sportašica, pa njihova postignuća često ostaju u sjeni njihova fizičkog izgleda. Društvene mreže, Facebook, a osobito Instagram na kojima se sportašice samopromoviraju zbog potreba sponzora, ali i društvene klime, još su ih drastičnije u medijima svrstali u rubrike mode i ljepote.

Izabralo me da Janici u NSK predam nagradu za najbolju svjetsku sportašicu u izboru novinara iz cijelog svijeta

Hoće li se ikad izjednačiti medijsko praćenje ženskog i muškog sporta?
– Nikad! I bilo bi pretjerano i nerealno očekivati da se izjednači, ali ženski sport ne zaslužuje da ostane na sramotno niskim postocima, praktički nevidljiv u mainstreamu u kojem više od 70 posto cijelog sportskog sadržaja zauzima nogomet. Muški, dakako. Pa čak i kad naše sportašice ostvaruju senzacionalne rezultate, na naslovnice se plasiraju kao vijest drugoga reda. Ne jednom je Janica sa svojim velebnim uspjesima bila tek pasica na naslovnici Sportskih novosti, a ispod ili iznad nje cijelom stranicom dominira figura cijelog tijela nekog prolaznog nogometaša. Ne jednom sam čula, prateći i sama Janicu dosta vremena, kako njen otac i trener Ante Kostelić s pravom rogobori: "Pa kaj bi to još Janica morala napraviti, da zasluži cijelu naslovnicu!?" Istina je da je imala ona i gro samo svojih naslovnica, ali i te kako zasluženih, samo onda kada bi bilo pravo "samoubojstvo" plasirati je uz još nekoga pride, a to je bilo kada je osvajala olimpijska zlata i Velike kristalne globuse. U fokus hrvatskih medija sportašice mogu pogurati samo mega uspjesi na svjetskoj razini i to traje jedan dan, a onda opet defile i velikih i malih i bezimenih nogometaša, neki potkupljeni nogometni sudac ili "vaginalni monolozi" Zdravka Mamića.

Ja sam sentimentalno vezana za tisak i ne mogu oprostiti Slavku Liniću, Radimiru Čačiću i ekipi koja je iz osvete 2012. ugasila 72-godišnje političke dnevne novine Vjesnik na temeljima kojeg je niknula jedna od najvećih nakladničkih kuća u bivšoj državi

Ja ću biti Šurbek!

Karijeru ste posvetili sportskom novinarstvu i jedna ste od rijetkih hrvatskih novinarki koja se istaknula na tom području. Zašto ste odabrali baš sportsko novinarstvo, napose intenzivno praćenje nogometa?
– Da nije bilo Dragutina Šurbeka, jednog od najvećih svjetskih stolnotenisača svoga vremena i jednog od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, pitanje kamo bi me i kako život odveo. On je bio uzor i idol mog djetinjstva. Imam puno rupa u pamćenju, ali moji doma su mi ispričali, imala sam sedam godina, medicinska sestra koja je obilazila s vremena na vrijeme moju mamu i tek rođenoga brata upitala me, kao što se djecu često pita, što ću biti kad odrastem. Odgovorila sam joj: Ja ću biti Šurbek! Tih je godina, ali i još idućih 20-ak, Dragutin Šurbek bio planetarno popularan, pravi gladijator u stolnoteniskoj areni, a na našim crno-bijelim televizorima stolnog je tenisa u to vrijeme bilo više nego nogometa. Šurba i Antun Tova Stipančić, nerazdvojni sportski partneri, suigrači, prava napast za sve suparnike na svijetu, harali su od Lyona do Pjongjanga, od Kalkute do Stockholma, od Zagreba do Tokija, od Budimpešte do Pekinga, osvajali su najveće medalje kao na traci, jednako kao što su osvajali srca publike diljem svijeta.

Tek su se na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. žene prvi put natjecale u svim sportovima kao i muškarci. Paradoksalno je da baš ništa kao olimpijske igre ne može podsjetiti žene kako su inferiorne, zahvaljujući sveprisutnom patroniziranju sportašica iz cijelog svijeta, te zahvaljujući skandaloznom i otvoreno seksističkom medijskom praćenju njihovih nastupa

Šurba je osvojio moje. I tako sam se ja sa osam, devet godina pronašla u pingaću, pa sam onda nešto i osvajala, reći ću vam i tada su dječaci za iste uspjehe dobivali ljepše i veće pehare nego djevojčice. Bila sam s 15 godina u udarnoj postavi najmlađe prvoligaške ekipe u tadašnjoj Jugoslaviji, u mom prvom i jedinom klubu Marathonu. Pa su o nama i meni počeli pisati i novinari, slikali su nas, snimali, a ja sam među njima zapazila tetu novinarku Ivanku Ožbolt s olovkom oko vrata. Ej, sportska novinarka! U to sam već vrijeme cijeloj bližoj i daljnjoj familiji pisala zadaćnice i lektire, pa se podrazumijevalo da me na kuhinjskom stolu, kad bih se kasno navečer vratila doma s treninga, dočeka poruka: "Čuj Romi, daj, Andreji treba napisati sastavak Moja ulična svjetiljka" ili "Tomeku treba napisati sažetak Vlaka u snijegu". Kako smo odrastali, teme su bivale zahtjevnije, a ja kao "singerica". Moju je sklonost pisanju, a uz to sam još bila i aktivna sportašica, zapazio u trećem razredu srednje škole Centra za kulturu i umjetnost, naš vanjski predavač, inače dugogodišnji urednik sportske rubrike Vjesnika Žarko Susić koji me jednog jesenskog podneva 1984. doveo na šesti kat u Vjesnikov neboder, ravno u maleni sobičak koji je dijelila sportska rubrika. Sve sami muškarci, Stanko Kučan, Darko Kolombo, Zlatko Abramović, Anton Samovojska, Srećko Piršl, Mihovil Švigir, Goran Dijaković i redaktor Pero Gabrić…

Jedini intervju na Univerzijadi u Zagrebu najveća zvijezda Igara, kineski gimnastičar Li Ning dao je meni za Vjesnik

Žarko Susić, Bogu hvala, poživio je lijepih 95 godina i bio je moj doživotni mentor. Novinar staroga kova, civiliziran, kultiviran i emancipiran, nije imao nikakav problem što je od svih odabrao baš mene – djevojku/ženu i bez ikakvih me predrasuda predstavio kao svoj odabir za početnu honorarnu suradnju. Gospodin Susić još nas je u školi podučavao osim temeljima novinarskog zanata, odgovornosti u poslu, čestitosti, dosljednosti, distanciranosti, poštenom odnosu spram javnosti, sugovornika i suparnika, a više od svega kako biti i ostati uspravnim čovjekom. Nikada ni na koga nije gledao s visine, pa ni na nas novinarske šegrte. Bio nam je svjetionik i hodajuća enciklopedija u svijetu pisaćih mašina, bez interneta, Googlea i Wikipedije.

Jedini koji se narugao mom pokušaju da dobijem izjavu od njega je Davor Šuker. Izravno mi je u slušalicu kazao da želi nekog ozbiljnijeg sugovornika. Naravno da nije htio nikoga, jer sam mu pomirljivo predložila da porazgovara sa Židakom ili s nekim trećim. Ali, problem je što Šuker nema što reći. I ne zna reći

Kako su tehnološke promjene utjecale na rad sportskih novinara? Jesu li razlike velike?
– Vremena su neusporediva, a prošlo je samo 30-ak godina, što je u ljudskom životu gotovo jedan radni vijek, ali za jednu profesiju i nije puno, ali novinarstvo se pojavom interneta i digitalnih platformi dramatično promijenilo. Danas se sve objavljuje u realnom ili skoro pa u realnom vremenu. Informacije se preko stotinu kanala slijevaju u redakcije, pa se interpretiraju, reduciraju, komentiraju, ali uglavnom si kao novinar sveden na kopipejstera ispred tri ekrana. U poplavi bezbroj informacija nema vremena ni za njihovu pravu selekciju, a kamo li za dubinsku obradu čak ni onih bitnijih. A nekoć si dvije vijesti glodao četiri dana. U vrijeme bez interneta vrijedilo je pravilo "ako sjediš u redakciji, znači da nemaš ništa za novine". Roba se mogla donijeti isključivo s terena, a na teren se išlo s praznim blokom i, ako ste bili ambiciozni i marljivi, oboružali ste se s podacima iz Vjesnikove tiskane arhive, sortirane u stotinama registratora, stotinama svezaka novina i tisućama mapa. Danas već u nekim svjetskim agencijama i jakim svjetskim medijima djelomično i umjetna inteligencija prikuplja i sortira podatke da bi ih novinari brže i kvalitetnije mogli obraditi. Razvoj tehnologije i te kako je pomogao novinarima i novinarstvu, ali koliko nam je s jedne strane olakšao posao, s druge strane ga vrtoglavo ubrzava i čini ga, zapravo, neprestano nedovršenim. Jer u trenutku kad ste, recimo, predali u tisak sutrašnje novine, pred sobom već na ekranima imate toliko novih informacija, da su vijesti u tiskari već zapravo stare. A da ne govorim o tome da vam novine do sutradan već dva puta pregaze elektronički mediji. I zato su tiraže novina, osobito na malom hrvatskom tržištu, danas mizerne.

Neoprostivo gašenje Vjesnika

Stasale su nove generacije koje nikad u ruku nisu primile novine, a stari čitatelji umiru ili si od bijednih mirovina nisu u stanju kupiti novine. Tiskani mediji nisu pronašli odgovor kako preživjeti u digitalno doba, možda i zato što pravog odgovora i nema. Ja sam sentimentalno vezana za tisak i ne mogu oprostiti Slavku Liniću, Radimiru Čačiću i ekipi koja je iz osvete 2012. ugasila 72-godišnje političke dnevne novine Vjesnik na temeljima kojeg je niknula jedna od najvećih nakladničkih kuća u bivšoj državi sa 30-ak i više raznih izdanja i 3000 zaposlenih. Danas 16 katni neboder na uglu Savske i Slavonske avenije, te depadansa dograđena u povodu Univerzijade, zloslutno stoje ispražnjeni, pusti i devastirani kao spomenik jednom od niza grijeha struktura, kao spomenik potpunoj odsutnosti osjećaja i odgovornosti za tradiciju, novinarsku profesiju i novinara - čovjeka. Sve zemlje bivše Jugoslavije pronašle su načina da sačuvaju svoje najstarije političke dnevnike, uglavnom kao tzv. javne servise: u Ljubljani izlazi Delo, u Beogradu Politika, u Sarajevu Oslobođenje, u Podgorici Pobjeda, u Makedoniji Nova Makedonija. Samo je Vjesnik nestao pod kopitima sitnih osvetničkih duša, a u ime kapitalističkih predatora koji su tamo kanili raditi svašta, ali kako se kod nas zemljišni i imovinski sporovi vode desetljećima, na rasparceliranoj "Vjesnikovoj zemlji", ne događa se godinama baš ništa.

U vrijeme dok je kratko bio direktor Dinama 1993. moj prvi i jedini intervju sa Zdravkom Mamićem

Vratimo se vašem pisanju, kako vam se dogodio nogomet?
– Nogomet je oduvijek bio kod nas u fokusu, ne tako ekstenzivno kao danas, ali otkako ja pamtim zauzimao je većinu sportskih stranica. Sjećam se, Vladimir Drobnjak, tadašnji urednik Nedjeljnog Vjesnika, forsirao je nas nekolicinu mladih da pišemo velike teme za njegov broj i tako je od mene naručio tekst o glasovitom Šajberovom poništenju cijelog posljednjeg kola Prve jugoslavenske nogometne lige i kasnijem sudometu. Razgovarala sam tada s eminentnim pravnicima i složila uz Drobnjakovu pomoć dobar tekst. Ali, jao. Glavni urednik Vjesnika je poludio na Drobnjaka kad je vidio novine, jer što jedna bezimena balavica ima pisati o tako važnoj temi. Mislim čak i da je bio u pravu, ja bih danas takav tekst, ako ga ne bih napisala sama, naručila od iskusnog novinarskog vuka koji poznaje široki kontekst, relacije, raspoznaje komplote i savezništva, dakle ima minuli rad koji mu daje i vjerodostojnost. Onda sam u ratnom vihoru, koji je preokrenuo redakcije naglavačke, 1992. postala urednica sportske rubrike u Vjesniku i shvatila sam da glavni urednici, a promijenila sam ih u Vjesniku šest u 13 godina urednikovanja, inzistiraju uglavnom na nogometnim temama, s Dinamom i Hajdukom u prvom planu, a ostalo ih i nije previše zanimalo. Kako smo rogoborili s ljudstvom, jer novinara je uvijek premalo, iako gazde uvijek misle da nas je previše, počela sam pisati i o nogometu, koji sam još uz pokojnog oca odmalena pratila, pa i igrala - zvali su me Cerin. Nemojte da vam sada demonstriram kako tehniciram s obje noge ili kako petom mogu prebaciti loptu ispred sebe.

Čak i kad naše sportašice ostvaruju senzacionalne rezultate, na naslovnice se plasiraju kao vijest drugoga reda. Ne jednom je Janica sa svojim velebnim uspjesima bila tek pasica na naslovnici Sportskih novosti, a ispod ili iznad nje cijelom stranicom dominira figura cijelog tijela nekog prolaznog nogometaša

Ne, nisam izvještavala s utakmica, iako katkad jesam i to, no nekako sam i ja pod dojmom predrasuda prepustila dečkima teren, a ja sam djelovala pozadinski, pisala sam o politizaciji nogometa, o nogometnoj piramidi moći i intrigama unutar nje, o Tuđmanovim namjesnicima u Dinamu tj. Croatiji i Hrvatskom nogometnom savezu, Canjugi, Mikši, Katičiću, Horvatinčiću, Šoiću, Vidoševiću, Brodarcu… Nije Zdravko Mamić prvi koji je meni prijetio, samo on je to učinio javno, a kad je postao dovoljno snažan napravio je i atentat na moju novinarsku karijeru i moj život. No, o tome jednom u mojoj knjizi koju kanim napisati inspirirana posljednjim romanom Umberta Eca "Nulti broj". Tko ne zna, riječ je o trileru o novinarstvu i svijetu u kojem živimo, o novinarskoj redakciji kao jazbini iz koje se lansiraju spinovi, a novine su pokrenute ne radi informiranja nego radi manipuliranja i diskreditiranja i, najvažnije, zato da bi vlasnik imao idealno oružje za ucjenjivanje moćnijih od sebe i ulaznicu za povlašteni krug. Dok sam čitala roman, nekako mi se činio kao kamilica u usporedbi s komplotima, manipulacijama, spinovima i diskreditacijama medijske mašinerije na hrvatskoj sceni. Dakle, da se vratim, nije mi Mamić prvi prijetio.

Tuđman je odlučivao o nogometu

Svojedobno me, nakon nekog relativno benignog teksta u Vjesniku nazvao tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i direktor HDZ-ove Komercijalne banke, Josip Šoić te me nakon kratke rasprave pitao znam li što znači izuvati cipele u zraku! Kasnije je njega Tuđman "izuo" sa svih funkcija, pa ga više nisam susretala niti imala potrebe o njemu pisati. Pisala sam o navijačkoj sceni, uopće o nogometu kao fenomenu koji fascinira i pokreće široke mase. Mamić mi u to doba uopće nije bio tema, jer nije dugo trajao, napravila sam s njim jedan intervju za Vjesnik, prvi i zadnji ikada s njime. Tuđman, koji je tada, da se ne zavaravamo, odlučivao o svemu, a za Croatiju kako je preimenovao Dinamo bio je preko svake mjere ostrašćeno vezan, vrlo je brzo prozreo tko je i kakav je Zdravko Mamić. Mamić je tek nekoliko mjeseci 1993. figurirao kao direktor Dinama, u eri kada je napravljen neuspješni eksperiment privatizacije kluba, pa je Miroslav Blažević postao većinski vlasnik, predsjednik i trener Dinama, a Mamić direktor. Tuđman je, međutim brzo naredio da se Mamića isplati i da mu se pokažu izlazna vrata. Nije trpio njegov primitivizam s jedne i snishodljivost s druge strane. Mamić mu to nikada nije oprostio. U međuvremenu je pokušavao biti veliki menadžer u Segesti, Sesvetama, Osijeku, ali, gle čuda, bez moćne infrastrukture kakvu je imao posljednjih 15 godina u Dinamu, tamo kao menadžer nije ostavio traga.

Ženski sport uvelike je podzastupljen na svim medijskim platformama u gotovo cijelom svijetu. Nije to nikakav naš specifikum. Recimo, kad su na Olimpijskim igrama u Londonu američke košarkašice osvojile svoju petu uzastopnu zlatnu medalju, dobile su u udarnim TV terminima manje od pola minute, dok su istodobno njihovi muški kolege, američki košarkaši, koji su u Londonu osvojilo drugo uzastopno zlato dobili 30 minuta u udarnim TV terminima

Jeste li se tijekom karijere susreli s predrasudama kolega? Je li vam bilo teže raditi taj posao jer ste žena?
– Lagala bih kad bih rekla da sam imala problem s tim što sam žena u muškom okruženju, osobito ne u redakciji, pa ni na terenu. Čak bih rekla da sam bila privilegirana, jer učila sam od odličnih urednika i novinara, koji su pritom bili i dobri i čestiti ljudi, i druželjubivi i velikodušni u dijeljenju svoga znanja i iskustva. Možda sam više imala problema u svojoj glavi, samu sam sebe opteretila predrasudom "da šta će ona, neka se prihvati kuhače, a ne zaleđa", pa sam se gotovo svih nogometnih "poslastica" odrekla, prepuštajući ih svojim muškim kolegama u rubrici. Dok su, recimo, drugi, muški urednici sportskih redakcija birali za sebe najveće događaje, ja sam djelovala pozadinski, uređivala, opremala i slagala njihove tekstove, nerijetko pomalo i ljubomorna na njihove potpise. No, pronašla sam svojevrsnu zadovoljštinu razgovarajući s puno velikih nogometnih autoriteta i angažirajući ih pritom i za kolumniste koji su, što za Vjesnik, što za Jutarnji, komentirali, uz moju novinarsku podršku, velika natjecanja, svjetska i europska prvenstva.

U obilasku kultnog Nou Campa, stadiona Barcelone

Kako su na vas reagirale nogometne zvijezde?
– Izvrsno sam surađivala s Tomislavom Ivićem, jednim od naših najvećih trenerskih autoriteta, on je mogao satima razgovarati o nogometu i nikad nisam imala osjećaj da me procjenjuje ili podcjenjuje zato što sam žena, a ne Mourinho. Jednako tako i s Ćirom Blaževićem, Stankom Poklepovićem, Ottom Barićem, Mirkom Jozićem, Zlatkom Kranjčarom, Vahidom Halilhodžićem, Joškom Skoblarom, Džajićem, Šekularcem, Oblakom, Bilićem, Štimcem, Nikom Kovačem… Jedini koji se narugao mom pokušaju da dobijem izjavu od njega je Davor Šuker. Izravno mi je u slušalicu kazao da želi nekog ozbiljnijeg sugovornika. Naravno da nije htio nikoga, jer sam mu pomirljivo predložila da porazgovara sa Židakom ili s nekim trećim. Ali, problem je što Šuker nema što reći. I ne zna reći. Što mu je Bog dao u nogama, a dao mu je instinkt najvećeg golgetera, uzeo mu je na drugoj strani. Pa, tko god misli da je zakinut za neku Šukerovu izjavu, nije. Šuker se, omalovažavajući druge, zapravo brani od nemuštoga sebe. Još uvijek čekamo neko njegovo zrnce mudrosti…

Nije Zdravko Mamić prvi koji je meni prijetio, samo on je to učinio javno, a kad je postao dovoljno snažan napravio je i atentat na moju novinarsku karijeru i moj život. No, o tome jednom u mojoj knjizi koju kanim napisati inspirirana posljednjim romanom Umberta Eca "Nulti broj"

Društvo je pred kolapsom, patrijarhat jača

Kako ocjenjujete položaj žena u Hrvatskoj? Jesmo li konzervativnije društvo nego prije rata, odnosno nego smo bili krajem prošlog stoljeća?
– Jesmo, bez daljnjeg. Iz više razloga, demografskih tj. društvo smo sve starijih stanovnika, globalnih tj. jačanje desnice u Europi i psiholoških odnosno straha od imigranata. Osim toga, Hrvatska ima i svoje posebne razloge, a među njima je prvenstveno utjecaj Crkve koja vrlo uporno promiče radikalno konzervativna stajališta, te zabrana rada nedjeljom, te zabrana pobačaja, te zabrana medicinski potpomognute oplodnje…, radikalno su konzervativna rješenja koja, osim što građanima uskraćuju pravo na izbor, vraćaju društvo u prošlost i uzrokuju podjele. A što se položaja žena tiče, ne mogu na žene gledati izdvojeno iz cijelog društva koje je pred kolapsom. Mi smo patrijarhalna zajednica i žena i dalje tradicionalno drži tri kuta u kući, samo joj je u ovom vremenu još teže jer joj je emancipacija donijela posao za 3500 kuna mjesečno i tko ju pita želi li "blagajnica ići na more". Kad se država i društvo budu u stanju brinuti za najranjivije skupine, osvrnimo se oko sebe pa pogledajmo kako nam izgledaju škole, dječji vrtići, igrališta, zdravstveni domovi, bolnički odjeli, koliko se ljudi hrani u pučkim kuhinjama i socijalnim dućanima, a koliko je djece u školi gladno, s kakvim bijednim mirovinama živi većina umirovljenika, jesmo li i kada sagradili prvi hospicij u domovini - a do 17. stoljeća samo ih je na zadarskom području bilo 30! - takva država i društvo dostići će onda i civilizacijsku razinu i da više uvažava i poštuje žene i njezin doprinos obitelji i zajednici.

Imam ja i skrivenih strasti. volim se kladiti na ishod sportskih utakmica, mislim da je to najpošteniji oblik kockanja

Kako ocjenjujete slobodu novinarstva, odnosno slobodu medija? Možete li vi slobodno obavljati svoj novinarski posao?
–Imam sreću da radim za nakladnika koji će, na svoju nesreću, objaviti sve, što u prijevodu znači da imamo gomilu sudskih tužbi za vratom. Osobno, u jednom sâm trenu, prije dvije godine, imala protiv sebe četiri tužbe od dva dužnosnika, dvije na kaznenom sudu za klevetu, a dvije na prekršajnom za duševne boli, po kojima je isti tužitelj zahtijevao naknadu štete od po 100.000 kuna. Jedna tužba za klevetu je odbačena, u drugom smo se postupku nagodili uz moju ispriku, a ove dvije "astronomske" sutkinja je odbacila kao neosnovane. Moji tužitelji nisu zapravo mene demantirali i tužili po pitanju ključnih činjenica iz tekstova, nego uglavnom zbog metafora, tj. preslobodnog stila, pa sad, hajde, nema veze što sam lopov, ali ne možeš mi napisati da sam dvoglavi zmaj. U konačnici, oni su postigli efekt igrom sudskog iscrpljivanja, jer ja jednostavno o tim ljudima više ne želim pisati i izlagati se njihovom progonu. No, hrvatski bazen korupcije, kriminala, klijentelizma i svakovrsnih nepodnošljivih gadosti toliko je dubok i prepun smeća, da novinar ne treba ni "pecati", sranja sama isplivaju van, pa tema i likova ima da ih se ne stigne obraditi za devet novinarskih života.

NEZAMISLIVO SKORO AUTANJE HRVATSKIH NOGOMETAŠA
U razvijenim demokracijama jača borba protiv homofobije u sportu, neki od najjačih svjetskih nogometnih klubova aktivno sudjeluju u toj borbi, ali se u Hrvatskoj na tom planu ništa ne događa. Kako to komentirate?
– Djeca uglavnom odrastaju uz stereotipe o sportu, posebno o nogometu kao najpopularnijoj igri na ovim prostorima, a nogomet njeguje u cijelom svijetu kult muževnosti i dominirajuću sliku heteroseksualnog nogometaša. Čini mi se da je kod nas nezamislivo da bi se moglo u dogledno vrijeme dogoditi da bilo tko od istaknutih javnih osoba, dakle i sportaši, javno govori o svojoj (homo)seksualnoj orijentaciji. Premda se sportski savezi deklarativno izjašnjavaju protiv homofobije u svojim statutima, osobno mislim da nema ni dovoljno educiranoga kadra koji bi borbu protiv homofobije u sportu učinio vidljivijom, ali nema ni iskrene želje da se nekoga oko toga angažira. Paradigma borbe protiv homofobije u, recimo, hrvatskom nogometu, zrcali se i dan danas u skandaloznoj izjavi tadašnjeg predsjednika HNS-a Vlatka Markovića, koji je 2010. za Večernji list izjavio da igrač homoseksualne orijentacije neće igrati za hrvatsku reprezentaciju dok je on na čelu HNS-a, kao i da nikad nije susreo nogometaša-homoseksualca jer "nogomet igraju samo zdravi ljudi". Europska nogometna federacija kaznila je zbog neprilične izjave Markovića s 10.000 eura, a on se ispričao javnosti. I, moram priznati, to je bilo zadnje što sam na hrvatskoj sportskoj sceni čula ili pročitala na temu homofobije i borbe protiv nje. Dopuštam da sam nešto propustila…

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.