Čak i ako Pravda za djevojčice nije u potpunosti uspjela u svojem naumu da na ulice izmami sve saveznike u suzbijanju nasilja nad ženama, a onda je barem uspjela na svjetlo dana izvući muškarce koji su se momentano našli ugroženima i ovim naporom za ženska prava.

Jer čak ni na dan koji je trebao biti posvećen borbi protiv nasilja nad ženama i pridonijeti sigurnoj atmosferi za prijavljivanje zločina, ne možemo bez muškaraca koji to nasilje relativiziraju, pripisuju žrtvama i izjednačavaju svoje patnje s poviješću opresije žena.

Nastavimo odmah s tri studije slučaja jučerašnjih mizoginih ispada samouvjerenih bijelih strejt muškaraca raznih generacija da pokažemo točno svoju tezu – kako se mizoginija elegantno prenosi s koljena na koljeno.

Slučaj 1: Slaven Letica

Oko Slavena Letice zabune ionako nema – osoba koja na svom živahnom Facebook profilu s narodnim masama dijeli zabrinutost o tome hoće li politički angažman snahe Dalije Orešković negativno utjecati na njegove unuke po definiciji ima problem s raspoznavanjem granica. Na tom tragu, Letica je ustvrdio da je cilj feminizma bio izboriti pravo glasa žena i ravnopravnost u svim područjima javnog i političkog života, što je i postignuto, a današnje feministice trećeg vala, predvođene Jelenom Veljačom, koju odmilja zove Neuka, obične su "rodistkinje" ("đenderistkinje") koje pozivaju na proliferaciju rodova.

Rodistkinje, objašnjava dalje, "nastoje demonizirati sve oblike i cijelu kulturu zavođenja, udvaranja, fuliranja, komplimentiranja, flertovanja, zaljubljivanja, šarmiranja, očijukanja, 'gonjanja', galebarenja, upucavanja, faćkanja, fatanja" i stvoriti "aseksualnu kulturu". Letica, naravno, ne vidi da je u samim imenima tih viteških aktivnosti ukorijenjeno seksualno nasilje i predatorsko ponašanje – ne vidi da "gonjanje" u sebi implicira uporne nasrtaje koje ne ostavljaju mogućnost odbijanja, ne vidi da "fatanje" implicira dozvolu da te šarmantne viteške ruke zablude gdje objekt fatanja ne želi.

Najzanimljivije, Letica propušta činjenicu da treći val feminizma nipošto nije izmislio kritiku patrijarhalnih običaja koji nisu neotuđiva narodna baština, nego narodna zaostalost koju treba ostaviti u predmodernom dobu, gdje i pripada. Naprotiv, jednu od najžustrijih kritika, primjerice, uputio joj je petnaest godina stariji hrvatski filmski modernist Krsto Papić u filmu "Lisice", gdje protagonistica pristaje na silovanje kako bi muža spasila od zatvora, a za to biva nagrađena pucnjem u leđa razjarene mase muškaraca koja ju je prethodno pokušala grupno silovati. Ali, subjekt naše druge studije slučaja vjerojatno bi ustvrdio da je sama kriva jer je to nasilje trebala prijaviti.

Slučaj 2: Aleksandar Stanković

Tužno je što Aleksandra Stankovića treba spomenuti u ovom kontekstu jer smo ga smatrali saveznikom, no očito se pokazuje da njegova progresivnost ima svoje limite. Umjesto da samopouzdano u emisiju pozove zadarskog suca Ivana Markovića ili glasnogornika Hrvoja Viskovića i obruši se na njih, Stanković je odabrao puno lakšu žrtvu – personu non gratu, Jelenu Veljaču. Stanković kao da ju je pozvao kako bi prokazao njezin lažni feminizam i aktivističku samopromociju kojom si želi povratiti kredibilitet uništen ulogama u sapunicama.

Na prvom se mjestu treba zapitati zašto je točno kredibilitet Jelene Veljače u korelaciji s njezinim glumačkim angažmanima – zašto nitko nije preispitivao autentičnost njezinih muških kolega koji su se pojavljivali u daleko stupidnijim rolama? Kako Mustafa Nadarević i dalje može biti velikan regionalnog glumišta nakon uloge u "Lud, zbunjen, normalan"? Kako Goran Bogdan može glumiti u "Fargu" nakon što se pojavio u "Zabranjenoj ljubavi"? Kako Miroslav Škoro može dobiti bilo kakav voditeljski angažman nakon gostovanja u "Bujici"? Ne, nitko od njih nije dvostruki agent, već samo Jelena Veljača koristi lukrativni i visoko cijenjeni biznis borbe za ženska prava da se uzdigne u društvu.

I umjesto da razgovaraju o temi dana, vikenda, tjedna – žrtvama nasilja, sustavu koji ih zanemaruje, načinima borbe protiv nasilja – najupečatljivija tema emisije bila je Stankovićevo dokazivanje da su (neke) žrtve suodgovorne za nasilje. Stanković se tako uhvatio primjera Salme Hayek i uporno nastojao dokazati da ona "nije trebala" pristati na nasilje jer je već bila etablirana glumica. Da je to bila neka "no name", Stanković bi shvatio, ali ona, ne, to naprosto nije uvjerljivo. Unatoč tomu što mu je Veljača pristojno odgovorila da ne može znati kakav je bio ugovor Salme Hayek, čime joj je Weinstein neslužbeno prijetio, upozoravajući ga da i sam vrši sekundarnu viktimizaciju žrtve preispitivanjem njezine reakcije na zločin, Stanković je ustrajao u svojem pravedničkom gnjevu na neodgovornu žrtvu koja je tobože sama mogla iznijeti borbu protiv Weinsteina poduprta institucijama za vrijeme tvrdokornog tradicionalista Georgea W. Busha.

Društvene mreže su se zapalile na Veljačinu repliku da je Stanković bijeli muškarac na poziciji moći, ne shvaćajući točno kako sintagma bijeli muškarac ima smisla u većinski homogenoj bjelačkoj populaciji, prikazujući ponovno, kao i Letica, Veljaču kao neinformiranu glupaču. Da dodatno začini stvar, Stanković je Veljaču pitao postoji li granica između udvaranja i seksualnog uznemiravanja, što je uistinu suludo pitanje. Valjda se i Stanković prepao što fatanje za koljena, stražnjice, faćkanje i fućkanje, te lascivni upadi više nisu šarmantni nego nasilni, a napose kad dolaze od nekog hijerarhijski nadređenog žrtvama. S tim se konceptom bori i naš treći slučaj, za novu generaciju.

Slučaj 3: Mario Nakić

Jučer se u fejsbučkim komentarima na tekst o prosvjedu razvila živahna rasprava između Marija Nakića, urednika portala Liberal.hr, i nekoliko zainteresiranih komentatorica. Još jednom, namjerno promašujući poantu, ispod teksta koji govori o ženama žrtvama silovanja i nasilju nad ženama kao sistemskom problemu Mario Nakić ostavlja komentar kako nisu samo žene te koje su silovane. Jasno da nisu i da nasilnici, ubojice i lopovi mogu biti i muškarci i žene.

Međutim, nasilje nad muškarcima i nasilje nad ženama dijametralno se razlikuju jer je nasilje nad ženama sistemsko – žene su stoljećima potlačivane pa su nametnuti mentalitet žrtve usvojili i muškarci i same žene jer, kako se pokazuje u studijama 1 i 2, one do danas uopće ne smatraju da trebaju odbiti nasrtaje, a očito nemaju ni pravo na to bez da budu portretirane kao frigidne, muškobanjaste lezbokomunjare (ali trebale bi istodobno biti i titani koji sami iznose borbu protiv sistema koji je baždaren protiv njih).

Dakle, jasno, postoji nasilje nad muškarcima, ali ono je kvalitativno (a, bome, i kvantitativno) potpuno različito od onog nad ženama jer nije vjekovni društveni fenomen i nije sanktificirano institucionalnom predrasudom. Nakićev je komentar naprosto alt right trolanje koje, kao i Stanković, izvrće feminističku borbu u mizandriju i lamentira o zaboravljenim i ugroženim muškarcima. Naprotiv, svaka razumna feministica u svoju borbu uključuje svaku zlostavljanu osobu i u krug prima sve saveznike, nezavisno od roda i spola. Jer borba nije usmjerena protiv muškaraca, niti su ugroženi muškarci, već muški privilegiji i moć, što je sasvim različita kategorija. Jer kad Letica govori o cvjetanju tisuće rodova, on zapravo strepi od snažnih žena koje same odlučuju, a nisu zaključane u svojim rodnim ulogama objekata muških fantazija.

Nakićev je komentar, stoga, naprosto samo mizogini pokušaj vilifikacije feminizma i opetovanog preispitivanja istine žrtve komentarima o tome kako zločincima tek treba biti suđeno. A sve to čini autor portala koji nas je nedavno prozvao što ne otrčimo pod njihove skute, jer Liberal.hr i patrijarhalni neoliberalizam jedino su utočište za žene, seksualne i ostale manjine.

Kao što je rečeno i jučer kao komentar na relativizaciju zločina nad žrtvom, ne radi se ni o mizandriji ni o odbijanju suradnje, radi se naprosto o tome da lažne saveznike ne trebamo – mi vjerujemo njoj, a ne vama.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.