- Autor/ica Andrea Jović
-
Objavljeno: 20. listopada 2019.
Slučaj silovanja u okolici Zadra već danima potresa Hrvatsku, a (anti)kulminirao je subotnjim prosvjedima u petnaest hrvatskih gradova. S obzirom na krajnje elektriziranu atmosferu, zagrebački prosvjed nije iskoristio moment za poziv na bilo kakvu progresivnu akciju.
Detalji slučaja rijetko su kome mogli promaknuti – petorica mladića osumnjičeni su da su sustavno tijekom gotovo godine dana tjelesno zlostavljali i silovali petnaestogodišnju sumještanku i još je, da ironija bude veća, ucjenjivali snimkom vlastitog zločina.
Domaći portali danima prenose reakcije javnosti koja se zgraža nad tim činom. Osupnuta je i predsjednica, koja je poručila da su kazne za silovanje preniske i da bi pravosuđe trebalo osluškivati narod. No, zagledamo li se malo dublje, vidjet ćemo da se radi o istom onom narodu koji je u desetcima tisuća pohrlio na prosvjed protiv Istanbulske konvencije, patetične geste prema ravnopravnosti spolova i zaštiti žena.
Rijetki su oko uprli u pravi problem
To je onaj isti narod koji je protestirao protiv kazne tamburašu Branimiru Čolakoviću koji je policajki pjevao vulgarni bećarac, braneći ga kao narodnu baštinu. To je isti onaj narod među kojima neki – a što je osobito potresno, žene – i dalje relativiziraju zadarski slučaj komentarima o tome da postoji samo jedna snimka i da nije istina da je silovanje trajalo čitavu godinu, kao da je jednostruko silovanje ekvivalentno malo glasnijoj svađi.
Ukratko, to je isti onaj narod koji zagovara kažnjavanje mizoginije samo kad postoje snimke premlaćivanja, silovanja i zlostavljanja, kad je žrtva maloljetna i kad živi u istom mjestu kao i napadači.
Silovanje nije gubitak časti, kako ga viteški orijentirani pojedinci mogu tumačiti. Silovanje zasigurno nije ni "loš seks", kako ga je nazvala ishlapjela radikalna feministkinja Germaine Greer
I kad se bolje zadubimo u problem, postaje očito da im ni tad fenomen mizoginije nije jasan jer svi komentatori probleme redom traže na pogrešnim mjestima. Oni najmanje promućurni pripisuju ga individualnoj psihopatologiji petorice mladića koji će biti uklonjeni iz društva kao disruptivna anomalija i sve će biti riješeno.
Oni nešto dosjetljiviji problem su pronašli u obiteljima, u očevima članovima HDZ-a i raznih upravnih odbora, koji su odgojili sinove koji vjeruju da im je sve dopušteno jer roditelji mogu novcem sanirati njihove transgresije. Rijetki su oko uprli u pravi problem, a to je činjenica da je ovo nasilje produkt sistemske mizoginije.
Neizbrisiv vonj patrijarhata
Drugim riječima, njihova sablazan dolazi prekasno u sustavu u kojem u svakoj sekundi, u svakoj izjavi, u svakom udahu osjećamo neizbrisiv vonj patrijarhata – u načinu na koji se premijeri i gradonačelnici obraćaju novinarkama, u polugolim modelima na pozadini tobožnjih dnevnih novina, u prikazu žena u popularnim pjesmama i videospotovima, od Massima Savića do Drakea, u kojima se fetišizira seks, predatorsko ponašanje i žensko tijelo, u tretmanu žena žrtava nasilja koje moraju povlačiti vlastite optužbe za nasilje zbog izostanka institucionalne potpore.
Naprosto živimo u kulturi silovanja u kojoj je nasilje nad ženama normalizirano, a žrtve se posramljuju i okrivljuju za nasilje koje se nad njima vrši.
Ključni pojam za shvaćanje silovanja jest autonomija, a većina društvenih dionika, uključujući i mnoge feministkinje, ne ističe to dovoljno. Silovanje nije gubitak časti, kako ga viteški orijentirani pojedinci mogu tumačiti. Silovanje zasigurno nije ni "loš seks", kako ga je nazvala ishlapjela radikalna feministkinja Germaine Greer.
S druge strane, silovanje zasigurno jest svaki "spolni odnošaj bez pristanka", kako ga semantički maksimalno pažljivo, a politički krajnje promašeno naziva Kazneni zakon Lijepe Naše, ali njegova se simbolika u tome ne iscrpljuje.
S obzirom na bijesne reakcije...
Silovanje je naprosto jedna od najekstremnijih manifestacija apsolutnog nijekanja slobode i volje žena, njihovo psihofizičko podčinjavanje s ciljem pokazivanja nadmoći, zornoj slici činjenice da samo postojanje žena izaziva muškarce da budu nasilni prema njima jer žena naprosto nema nikakve mogućnosti muškarcu reći ne.
U svjetlu svega rečenoga, subotnji je prosvjed došao kao nemalo razočaranje – s obzirom na bijesne reakcije na društvenim mrežama koje su trajale danima, i organizaciju skupova u nevjerojatnih 15 gradova, prosvjed je bio iznenađujuće kratak i nespretan, a dobar je dio poruka bio krajnje promašen.
Drugim riječima, njihova sablazan dolazi prekasno u sustavu u kojem u svakoj sekundi, u svakoj izjavi, u svakom udahu osjećamo neizbrisiv vonj patrijarhata – u načinu na koji se premijeri i gradonačelnici obraćaju novinarkama, u polugolim modelima na pozadini tobožnjih dnevnih novina, u prikazu žena u popularnim pjesmama i videospotovima
Petra Karmelić iz Platforme za reproduktivna prava lijepo je sumirala razloge zašto smo u subotu bili okupljeni u finoj, ali opet premaloj s obzirom na žustre reakcije, brojki od sedam tisuća. Jelena Tešija iz Faktiva, čiji su govor gotovo svi srednjostrujaški mediji zaboravili prenijeti, poslala je politički najodvažnije poruke, pozivajući na sekularni seksualni odgoj, naglašavajući pobjede feminizma koje i danas trebamo braniti te pozivajući na zaštitu žena, seksualnih manjina, transrodnih osoba.
Sjenu na cjelokupni skup bacio je promašeni govor Ivana Blaževića iz zaklade Solidarna, koji je operirao potpuno pogrešnim pojmovima, poput toga što je pravi muškarac – naime, onaj koji dok žena pere i kuha zajedno s njom odlučuje i, najbitnije od svega, plače!
Na skupu nije dovoljno iterirana temeljna poanta
Umjesto da se u potpunosti okanimo ideje "pravih muškaraca", mi na prosvjedu za prava žena inzistiramo na rodnim razlikama implicitno pozivajući muškarce da budu više poput žena.
Blaževićev govor doimao se kao razvodnjeni aktivizam za široke, osobito muške, narodne mase, kako ne bi ispalo da skup, nedajbože, širi feminističke ideje, ili, još gore, rodnu ideologiju, koje je bilo neophodno ublažiti pretpotopnim vizijama o pravim frajerima koji mijenjaju pelene.
Silovanje je naprosto jedna od najekstremnijih manifestacija apsolutnog nijekanja slobode i volje žena, njihovo psihofizičko podčinjavanje s ciljem pokazivanja nadmoći
Sve u svemu, pokušavši se dodvoriti što širim narodnim masama, na skupu nije dovoljno iterirana temeljna poanta – da iz društva treba iskorijeniti sveopću objektifikaciju žene i ženskog tijela, da je potrebno naučiti muškarce, ali i žene, da su ženska tijela žensko vlasništvo i da žene s njima mogu raditi što žele, da muškarce umjesto da plaču treba učiti poštovanju izbora i granica te da patrijarhat treba iskorijeniti iz svakog aspekta ljudskog života, a ne samo kad eskalira u očiti zločin.
Organizatori su poručili da je ovaj prosvjed samo početak – nadajmo se da jest jer ova forma, gdje sami cenzuriraju najosvještenije u vlastitim redovima u svrhu masovne privlačnosti (koja uopće nije postignuta) ne može donijeti rješenje problema u njegovoj suštini.
* Ako ste doživjeli seksualno nasilje i ne znate kome se obratiti ili se želite informirati kako pomoći vama bliskoj osobi, javite se u Centar za žrtve seksualnog nasilja.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.