Kako je čitateljima već poznato, Crol.hr je uoči prvoga kruga predsjedničkih izbora svim kandidatkinjama i kandidatima poslao pitanja vezana uz status LGBTI osoba i njihovih prava u Republici Hrvatskoj. Kandidatkinja Katarina Peović iz Radničke fronte svoje je odgovore poslala nešto kasnije uz ispriku, jer je došlo do pogreške prilikom slanja mailova.

Iako su rezultati prvog kruga poznati, a Peović nije prošla u drugi krug, svejedno smatramo važnim objaviti i njezine odgovore, posebice u svjetlu činjenice da nas u narednoj godini čekaju i parlamentarni izbori, kad će se ime naše sugovornice zasigurno naći na biračkim listićima.

Napominjemo da se komunikacija odvijala putem e-maila te da odgovore donosimo u integralnom obliku, bez dodatnih uredničkih intervencija i potpitanja kako bi čitatelji imali potpun uvid u stavove kandidata, bez obzira slažemo li se s njima ili ne.

Možete li procijeniti koliko ste svjesni poteškoća s kojima se susreću LGBTI osobe u Hrvatskoj, i što ste spremni poduzeti kako bi u budućnosti još više osvijestili poteškoće s kojima se one susreću?
– S obzirom na trenutačnu društveno-političku klimu kojoj u Hrvatskoj svjedočimo te sveopći porast konzervativizma i jačanje podrške desnim političkim strujama, nemoguće je ne zamijetiti čitav niz poteškoća s kojima se LGBTI osobe susreću, počevši od diskriminacije (pa čak i fizičkih napada) u svakodnevnom životu, do problema na radnom mjestu gdje postoji potreba za edukacijom samih LGBTI osoba o radničkim pravima te potreba za dovoljno preciznim mehanizmom borbe protiv diskriminacije.

Ovdje težište valja staviti i na osvještavanje uloge sindikata u slučajevima diskriminacije na radnom mjestu. Osim što je potrebno educirati LGBTI zajednicu o radničkim pravima, potrebno je educirati i same sindikalne povjerenike o LGBTI problematici, baveći se konkretnim primjerima poput plaćenog dopusta za sklapanje životnog partnerstva, provođenjem seminara itd.

Važno je adresirati i pitanje LGBTI osoba izvan sustava institucionalne i pravne zaštite, npr. beskućnika. Naravno jedna od vrlo važnih stavki glede LGBTI problematike jest i pristranost zakonskog okvira koji neupitno i dalje nameće ideju "tradicionalne" obitelji kao jedine istinski legitimne pred zakonom. Tih poteškoća vrlo sam svjesna, naravno, koliko to mogu biti kao osoba koja nije direktno pogođena.

Životno partnerstvo niti najmanje nije izjednačeno s institucijom braka kako se nerijetko tvrdi

Naravno, o poteškoćama LGBTI osoba najviše mogu znati upravo one osobe koje s njima žive i koje se s njima svakodnevno susreću, i same LGBTI osobe. Stoga, osim što je neupitno nužno navedene poteškoće osvijetliti u javnom prostoru putem osobnog progovaranja o njima, ono što uistinu treba poduzeti nije zastupanje LGBTI osoba, već pružanje platforme kao i osiguravanja javnog prostora njima samima unutar kojeg će izraziti vlastite potrebe kao i educirati o istima.

Prošle i ove godine bili smo svjedoci brojnim raspravama u javnoj sferi oko Zakona o udomiteljstvu i mogućnosti udomljavanja djece od strane istospolnih parova. Pojedini parovi javno su progovorili o svojoj borbi sa sustavom, diskriminaciji na osnovi seksualne orijentacije i tužbama koje su podnijeli protiv RH. Javno su dostupni podaci o velikom broju djece u institucionaliziranom smještaju za koje ne postoji interes udomitelja i koja najčešće dožive svoju punoljetnost bez obitelji. Kakav je Vaš stav po tom pitanju: zalažete li se za pristup sustavu udomiteljstva istospolnim parovima?
– Ukoliko uopće želimo govoriti o stvaranju društva jednakih i ravnopravnih, pristup sustavu udomiteljstva pitanje je koje je nužno adresirati. Naime trenutačni zakon o udomiteljstvu istodobno je diskriminatoran i paradoksalan. Iako je zahtjev za udomiteljstvom koji su podnijeli Ivo Šegota i Mladen Kožić na koje pretpostavljam da se pitanjem referirate, nakon duge i mukotrpne pravne bitke nedavno ipak odobren, on je ipak još uvijek tek iznimka koja potvrđuje pravilo.

U slučaju navedenog para, obojica su prošli cijeli postupak psihološke procjene, tijekom kojih su rješavali testove roditeljskih vještina, obavljali razgovore tijekom kojih su razmatrani njihovi motivi za bavljenje udomiteljstvom, a izrađena im je i socijalna anamneza kako bi se ustanovila podrška obitelji i okoline. Iako su zadovoljili sve uvjete, paru je udomiteljstvo bez objašnjenja bilo onemogućeno, što ukazuje na to da je presudni faktor bila samo činjenica da se radi o dvojici muškaraca koji su sklopili životno partnerstvo.

S obzirom na trenutačnu društveno-političku klimu kojoj u Hrvatskoj svjedočimo te sveopći porast konzervativizma i jačanje podrške desnim političkim strujama, nemoguće je ne zamijetiti čitav niz poteškoća s kojima se LGBTI osobe susreću

Prema zakonu o udomiteljstvu istospolni parovi i dalje su građani i građanke drugog reda, a životno partnerstvo niti najmanje nije izjednačeno s institucijom braka kako se nerijetko tvrdi. Kako bi stvar bila još gora, LGBTI osobe mogu postati udomiteljima ukoliko procesu pristupe kao samci što mnogo govori o sveopćem društvenom stavu glede otvorenog iskazivanja ljubavi između osoba istog spola.

Budući da ovaj zakon nema ni najmanje veze s najboljim interesima djeteta jer ne postoje nikakvi dokazi o razlici u razvoju djece koja odrastaju u kućanstvu gdje su partneri istog te onih koja odrastaju u kućanstvu gdje su partneri različitog spola, već samo potpiruje daljnju diskriminaciju i podržava stav "neka to zadrže unutar svoja četiri zida", navedeni je potrebno revidirati uključivanjem eksplicitnog izjednačavanja statusa braka i životnog partnerstva u procesu udomiteljstva.

Jača diskurs koji žene smatra hodajućim inkubatorima

Nadovezujemo se na prethodno pitanje: u pravnom sustavu RH istospolnim parovima također nije omogućen ni pristup sustavu posvajanja. Kako gledate na tu zakonsku situaciju?
– Pri govoru o posvajanju priča je slična kao i pri govoru o udomiteljstvu. LGBTI osobama u životnom partnerstvu ponovo se šalje jasna poruka da su u ovoj državi građani i građanke drugog reda. Posvajanje u Hrvatskoj nije jednostavan proces ni za koga, ali istospolnim parovima on je dvostruko otežan. Situacija je i ovdje ponovo apsurdna, budući da je pristup sustavu posvajanja omogućen LGBTI osobama ako u njega stupe kao samci, no čim sklope životno partnerstvo, u praksi često više nemaju niti mogućnost pristupiti evaluaciji kojom bi se procijenilo radi li se o osobama podobnima za roditeljstvo ili ne – dakle diskriminacija je prisutna već u samom startu.

Opet se govori o "interesima djeteta", no može li odrastanje u u domovima za nezbrinutu djecu koji su se sami u nerijetko pokazali neadekvatnim okruženjem za kvalitetan rast i razvoj djeteta uistinu prikazati kao bolje od odrastanja u obitelji gdje će biti zbrinuto, voljeno, a sve njegove potrebe bit će adekvatno zadovoljene? Vrlo teško.

Za uvođenje bračne jednakosti u RH ne bi trebale postojati nikakve prepreke. Trenutačna definicija braka kao zajednice muškarca i žene, potaknuta tradicionalističkim konzervativnim prevladavajućim društvenim stavom, odražava tendenciju smatranja braka vrstom "svete" zajednice, a time i legitimnije od i jednog drugog oblika zajednice, pa tako i životnog partnerstva osoba istog spola

Kao što sam već navela, istraživanja nisu pokazala razliku u razvoju djece iz istospolnih i raznospolnih obitelji. Kao i u slučaju udomiteljstva, ponovo se ne radi ni o čemu drugome nego o ciljanoj diskriminaciji LGBTI osoba samo po osnovi seksualne orijentacije. Spol ne određuje jeste li dobar roditelj ili ne tako da je krajnje vrijeme da istospolne obitelji i pred zakonom konačno postanu jednako vrijedne.

Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji izrijekom onemogućava korištenje MPO-a lezbijkama u RH. Kakav je Vaš stav o ovoj diskriminatornoj odredbi zakona, posebno u svjetlu konstantnog naglašavanja o potrebi demografske obnove RH?
– Od svih zakona koji na krajnje apsurdan način tretiraju istospolne parove, onaj o medicinski potpomognutoj oplodnji možda je jedan od najlicemjernijih. S jedne strane medicinski potpomognuta oplodnja onemogućena je ženama koje imaju želju postati majke dok s druge strane jača diskurs koji žene smatra hodajućim inkubatorima te im sve više i više oduzima reproduktivna prava i kroz ograničavanje pristupa pobačaju oduzima autonomiju nad vlastitim tijelom.

Svaka žena mora imati pravo biti majka ako to želi, bez obzira na seksualnu orijentaciju

Naravno, sve se to radi pod izlikom potrebe za demografskom obnovom, ali s obzirom na sve navedeno ta izlika ne čini se ni najmanje uvjerljivom. Ograničavanje MPO-a lezbijkama ne razlikuje se mnogo od ograničavanja pobačaja u pogledu kontrole ženskih tijela u svrsi određenih političkih ciljeva. Dok ograničavanje pobačaja putem ulaganja priziva savjesti u državnim bolnicama ide ruku pod ruku s privatizacijom zdravstva, ograničavanje MPO-a lezbijkama uvjetovano je i stavom o LGBTI osobama kao onim nepodobnima za čije postojanje kao ravnopravnih građana i građanki nema mjesta unutar aktualnog sistema.

Pri govoru o posvajanju priča je slična kao i pri govoru o udomiteljstvu. LGBTI osobama u životnom partnerstvu ponovo se šalje jasna poruka da su u ovoj državi građani i građanke drugog reda

Kao što vidimo iz primjera MPO, ali i prethodnih primjera djece koja čitavo djetinjstvo provedu odrastajući u sustavi iako postoje parovi koji ih žele posvojiti, sasvim lako možemo reći da se hrvatsko društvo zalaže  "za život" jedino kad se radi o održanju statusa quo, trenutačnog sistema te postojećeg sustava vrijednosti. Svaka žena mora imati pravo biti majka ukoliko to želi, bez obzira na seksualnu orijentaciju, jer kao što sam već navela ona ne određuje koliko je netko sposoban biti dobar roditelj.

U nekim zemljama Južne Amerike poput Ekvadora trenutno postoji pravni okvir koji u ustavu sadrži definiciju braka, no isto tako brak je u tim zemljama omogućen i istospolnim parovima. Koji je Vaš stav o uvođenju bračne jednakosti u RH, ako uzmemo u obzir da trenutna ustavna definicija braka ničim eksplicitno ne zabranjuje ili pravno onemogućava da brak bude zajednica i dva muškarca ili dvije žene?
– Za uvođenje bračne jednakosti u RH ne bi trebale postojati nikakve prepreke. Trenutačna definicija braka kao zajednice muškarca i žene, potaknuta tradicionalističkim konzervativnim prevladavajućim društvenim stavom, odražava tendenciju smatranja braka vrstom "svete" zajednice, a time i legitimnije od i jednog drugog oblika zajednice, pa tako i životnog partnerstva osoba istog spola. Kao sekularna država, Hrvatska naprosto ne smije favorizirati brak prema njegovoj trenutačnoj definiciji, budući da time mnoge građane i građanke automatski stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge.

Naravno, jedna od vrlo važnih stavki glede LGBTI problematike jest i pristranost zakonskog okvira koji neupitno i dalje nameće ideju "tradicionalne" obitelji kao jedine istinski legitimne pred zakonom

Pozdravljam svaku inicijativu usmjerenu prema slobodi rodnog identiteta i pravu na samoodređenje

Nadalje, bračna jednakost doprinijela bi, primjerice, i poboljšanju prava transrodnih osoba, što je nešto o čemu se nadasve nedovoljno govori u javnom prostoru. U hrvatskom zakonodavstvu pitanje promjene spola regulirano je Pravilnikom o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu te Zakonom o državnim maticama. Ni jedan ni drugi ne sadrže informacije o tome što se događa s brakom/životnim partnerstvom nakon promjene spola jednog od partnera.

Dakle, pravni okvir naprosto ne postoji, pa tako ni automatizam u pogledu prelaska iz jedne vrste zajednice u drugu. Takvi zakonski propusti u najmanju ruku mogu predstavljati mnoštvo administrativnih problema za osobe u procesu promjene spola, ali i povlači za sobom mnoštvo drugih pitanja poput onog o skrbništvu nad djecom koje u slučaju djeteta rođenog unutar životnog partnerstva mora biti ishodovano u posebnom sudskom postupku.

Iako je govor mržnje prepoznat kao kazneno djelo, a diskriminacija je regulirana posebnim zakonima, i dalje smo svjedoci učestalim napadima na LGBTI osobe i parove, posebno u pojedinim medijima, društvenim mrežama, ali i od strane pojedinih udruga civilnog društva, stranaka, političara i predstavnika pojedinih religijskih skupina. Što mislite da ukoliko budete izabrani, Vi možete učiniti da poboljšate trenutačnu situaciju?
– Simbolička uloga predsjednice može napraviti puno za prepoznavanje LGBT osoba i parova i njihovih prava, javno prihvaćanje i govor o problemima s kojima se susreću izuzetno su važni.

Težište valja staviti i na osvještavanje uloge sindikata u slučajevima diskriminacije na radnom mjestu. Osim što je potrebno educirati LGBTI zajednicu o radničkim pravima, potrebno je educirati i same sindikalne povjerenike o LGBTI problematici

Često svjedočimo pojavljivanju predsjednika/ice na raznim događanjima koje organiziraju pojedine udruge, institucije, određeni mediji i tako dalje. No danas još uvijek izostaje čvrsta i nedvosmislena podrška predsjednika/ice događanjima i aktivnostima koje održavaju LGBTI organizacije u Hrvatskoj. Kakav je Vaš stav po tom pitanju, i možemo li očekivati Vaše pojavljivanje na npr. Povorci ponosa u Zagrebu ili Splitu, ili predstavnika/ica Vašeg ureda na događanjima poput okruglih stolova ili konferencija na temu LGBTI prava?
– Moj stav po pitanju nedvosmislene podrške događajima i aktivnostima LGBTI organizacija je jasan. Jasna i nedvosmislena podrška mora postojati, ali i svoditi se na više od pojavljivanja na određenim događanjima u svrhu političkog performansa. Već sam sudjelovala na Povorci ponosa u Zagrebu, a možete me očekivati i na budućim događanjima. Naravno, osim tog oblika podrške zadaća predsjednice mora biti i otvoreno ukazivanje na mnogobrojne probleme i potrebe LGBTI osoba o kojima smo prethodno govorili, adresiranje istih te zalaganje za poboljšanje prava istih unutar okvira vlastitih ovlasti.

Pitanje rodnog identiteta i prava na samoodređenje vezanog uz isto izrazito je prisutno u hrvatskoj javnosti u zadnjih par godina. Svjedočili smo s jedne strane napretku na području relevantnog zakonskog okvira i pojednostavljenju promjene oznake spola u osobnoj dokumentaciji, dok s druge strane razne udruge građana i inicijative žele osporiti ili otežati taj proces. Kakav je Vaš stav po tom pitanju, treba li olakšati proces promjene oznake spola u osobnoj dokumentaciji po uzoru na zemlje poput Danske ili Argentine, mislite li da trenutna regulativa u RH je zadovoljavajuća ili bi trebalo promijeniti trenutne kriterije i otežati proceduru?
– Smatram da nipošto ne treba otežavati postojeću zakonsku regulativu, odnosno da osobe koje žele promijeniti spol ne bi trebale imati ništa dužu niti kompliciraniju proceduru promjene osobnih dokumenata od bilo koje druge osobe. Pozdravila bih svaku inicijativu koja je usmjerena prema slobodi rodnog identiteta i prava na samoodređenje, legislativni okvir ali rad na skidanju društvene stigme s osoba koje žele promjenu oznake spola.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.