Može li gore? Pitanje koje redovito i prirodno slijedi nakon svakog spomena hrvatske države. Toliko je prirodno vezan uz spominjanje hrvatske države, da bi vrijedilo uvrstiti ga u Ustav. Ako se njime, Ustavom, reguliraju pitanja osobnih, političkih, gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, ne postoji razlog da se Ustavom ne regulira i pitanje "Može li gore?".

Dapače, pravo na odgovor trebalo bi se podrazumijevati kao temeljno ljudsko pravo. Neki su manje sumnjičavi i umjesto pitanja jednostavno tvrde da je hrvatska država dotaknula dno. Ona, tvrdnja, pokazala se redovito neistinitom svakim sljedećim doticanjem dna. Hrvati nisu pretjerano razuman narod, prije su poznati po tome što nisu poznati kao razumni, zbog čega njihovo ponašanje redovito pripada jednom od dva ekstrema – nerealnom pesimizmu ili nerealnom optimizmu.

Takve optužbe na hrvatski račun su, naravno, zlobne i neistinite iz prostog razloga što je riječ o realnom pesimizmu i realnom optimizmu. Da je hrvatska realnost doista istovremeno pesimistična i optimistična, jasno je iz činjenice da rečeno pitanje i tvrdnja čine nerazdvojivu cjelinu. Cjelinu u kojoj, realno pesimistično, uvijek može gore, i u kojoj, realno optimistično, još nismo dotaknuli dno.

Hvaliteta hrvatske države

To, da uvijek može gore i da još nismo dotaknuli dno, mnoge pogrešno navodi na zaključak o lošoj kvaliteti hrvatske države. Mnogo je vjerojatnije da se radi o – hvaliteti. Točnije, posebnom stanju u kojem se država hvali svojim postojanjem, dok u realnosti, pesimistično-optimističnoj dakako, država ne postoji.

Dokaza da hrvatska država postoji isključivo kao ceremonijalna tvorevina, ali ne i kao servis građana, ne nedostaje. Nedavno je Centar za socijalnu skrb Zagreb odbio zahtjev Ive Šegote i Mladena Kožića, životnih partnera, za udomljavanjem djeteta. Odbijenica je stigla nepunih mjesec dana nakon što je Upravni sud odlučio da upravo Ivo Šegota i Mladen Kožić, kao i svi drugi životni partneri, imaju pravo postati udomitelji. Time je hrvatska država pokazala jedinstveni anarhistički impuls zbog kojeg državne institucije ne poštuju odluku državne institucije.

Patološkim hrvatskim domoljubima, koji su hrvatsku državu gradili i na čiju sliku je doista i izgrađena, država je potrebna isključivo kao metafizički pojam. Što država manje služi građanima, to je ona manje opipljiva. Što je manje opipljiva, to je patološkim hrvatskim domoljubima draža

Nekoliko mjeseci ranije dogodio se sličan slučaj. Ovaj put nije bilo riječi o udomljavanju djeteta kojeg većina ne želi, nego udomljavanju imena koje većina ne želi. Dario Juričan želio je postati Milan Bandić i to mu je pravo priznao Gradski ured za opću upravu.

Ubrzo je Gradski ured za opću upravu odlučio da se ne slaže s vlastitom odlukom. Na žalbu Daria Juričana, Ministarstvo uprave je potvrdilo da se slaže s Gradskim uredom koji se ne slaže sa samim sobom, te je Juričanu oduzelo pravo da se zove Milan Bandić. Upravni sud poništio je odluke Gradskog ureda i Ministarstva uprave, a time i dopustio Dariu Juričanu da postane Milan Bandić. Presudu su Gradski ured i Ministarstvo uprave odlučili ignorirati, te i dalje uskraćivati Dariu Juričanu pravo da bude Milan Bandić.

Kada državne institucije ne poštuju odluku državne institucije

Time je hrvatska država pokazala ne samo anarhistički impuls zbog kojeg državne institucije ne poštuju odluku državne institucije, nego i autoanarhistički impuls nepoštovanja vlastite odluke.

Recentni, nešto manje medijski popraćen, slučaj neuglednog hrvatskog poduzetnika T. B. (37, podaci poznati redakciji), savršeno se uklapa u, sad već jasno vidljive, obrise hvalitete hrvatske države. Rečeni poduzetnik pokušao je, prilikom otvaranja paušalnog obrta, saznati je li moguće otvoriti baš takav obrt za određenu djelatnost kojom se planirao baviti.

Iz tri relevantna izvora u jednom su danu stigla tri različita odgovora, a oni su redom: "ne može", "ne znamo", "može". Plavi ured, kao mjesto dobivanja "besplatne pomoći zagrebačkim poduzetnicima" u organizaciji Grada Zagreba, uputio je odgovor da nije moguće, što zakonski doista i jest točno. Za razliku od Plavog ureda, Služba za gospodarstvo, Ispostava Velika Gorica, dala je odgovor da može.

Patološkim hrvatskim domoljubima problem nisu bile nepravde prethodne države, problem je bio što oni nisu bili u mogućnosti činiti te nepravde. Stvaranjem ceremonijalne države i ta nepravda je ispravljena

Nešto kasnije su se predomislili i odlučili da, zapravo, ne znaju može li. Treći izvor, a to su ljudi koji već jesu otvorili paušalni obrt za navedenu djelatnost, tvrde da se može otvoriti paušalni obrt za navedenu djelatnost. Tvrdnja im je osnovana jer su, naime, doista to i učinili, pri zdravoj pameti i pod punom materijalnom odgovornošću. Koji je odgovor doista točan? Ispostavilo se, svi odgovori su istovremeno točni i pogrešni!

Naime, ne može se otvoriti paušalni obrt za traženu djelatnost, ali unatrag dvije godine Službe za gospodarstvu to ipak dopuštaju, premda određeni uredi, uključujući velikogorički, nekad to ne dopuštaju, untaoč tome što već postoji preko 2000 paušalista registriranih na istu tu upitnu djelatnost.

Hrvatska država nije postala onakvom kakvu je danas znamo, ona je takva ostala

Da vidim jesam li dobro shvatio: zakon nešto onemogućava, ali je državna institucija drugim državnim institucijama dala uputu da prestanu poštovati zakon i ljudima olakšaju registraciju obrta. Međutim, postoje i neke institucije koje, unatoč tome, odlučuju biti subverzivne te provoditi zakon, premda su barem 2000 puta prije toga subverzivno neprovodile zakon.

Tako je hrvatska država došla do ekstrema u kojem ne samo da vlada anarhistički impuls nepoštovanja odluka državnih institucija, ne samo da vlada autoanarhistički impuls nepoštovanja vlastite odluke, nego bi istjerivanje pravde značilo da se određena institucija tuži zbog – nezakonitog poštovanja zakona.

Vrhunac proslave višedesetljetne ceremonijalnosti hrvatske države stigao je u obliku hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije. Nema ničeg primjerenijeg od toga da ceremonijalna država kao vrhunac vlastita postojanja slavi svoju ulogu u dobivanju onoga za što nisu potrebne nikakve zasluge

Kad se govori o hrvatskoj državi, glavna pogreška je što se njezina hvaliteta pripisuje slučajnostima, lošim odlukama, nesposobnosti, anomalijama u sustavu. Ukratko, vlada mišljenje da je hrvatska država takva postala nenamjerno, da se negdje putem pokondirila. Iznenada i iz nepoznatih razloga postala je ono što nikad nije bila, kakvu ne poznajemo, izobličena do neprepoznatljivosti.

Dvije su neistine u takvom mišljenju. Hrvatska država nije postala onakvom kakvu je danas znamo, ona je takva ostala. Druga neistina je ona o nenamjernosti – hrvatska država je vrlo namjerno ostala upravo ovakva kakvu je znamo. Izgrađena po mjeri patoloških hrvatskih domoljuba, ona nikad i nije bila zamišljena kao servis građanima.

Zamišljena je isključivo u ceremonijalne svrhe. Patološkim hrvatskim domoljubima, koji su je gradili i na čiju sliku je doista i izgrađena, država je potrebna isključivo kao metafizički pojam. Što država manje služi građanima, to je ona manje opipljiva. Što je manje opipljiva, to je patološkim hrvatskim domoljubima draža.

Hrvatska država otvoreno je priznala svoju isključivo ceremonijalnu svrhu

Tek tad je državu moguće obožavati, uzdizati je iznad svakog pojedinca i svakog pojedinca postaviti kao servis države, polagati pravo na nju i posesivno je čuvati do patološke razine na kojoj je i ubojstvo države dokaz bezgranične ljubavi prema njoj. Stvaranje države isključivo u ceremonijalne svrhe nepogrešivo ukazuje na osnovni razlog njezina stvaranja.

Patološkim hrvatskim domoljubima problem nisu bile nepravde prethodne države, problem je bio što oni nisu bili u mogućnosti činiti te nepravde. Stvaranjem ceremonijalne države i ta nepravda je ispravljena.

Vrhunac proslave višedesetljetne ceremonijalnosti hrvatske države stigao je u obliku hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije. Nema ničeg primjerenijeg od toga da ceremonijalna država kao vrhunac vlastita postojanja slavi svoju ulogu u dobivanju onoga za što nisu potrebne nikakve zasluge i za čiji gubitak nakon šest mjeseci nisu potrebne nikakve pogreške.

Hrvatska država je vrlo namjerno ostala upravo ovakva kakvu je znamo. Izgrađena po mjeri patoloških hrvatskih domoljuba, ona nikad i nije bila zamišljena kao servis građanima

Potrebno je jedino imati državu uredno zavedenu u zemljišne knjige i biti u posjedu vlasničkog lista. Taština, kao produkt zatvaranja očiju pred vlastitom bezvrijednošću, nagnala je hrvatsku državu da se hvali onime što nije rezultat ničega osim njezina pukog postojanja na papiru. Time je hrvatska država otvoreno priznala svoju isključivo ceremonijalnu svrhu i nemogućnost dokazivanja vlastitog stvarnog postojanja.

Odista jedina i jedinstvena, vlastito postojanje dokazuje izbjegavanjem dokazivanja vlastitog postojanja. Riječ je o nematerijalnoj državi, onoj koja za Ivu Šegotu, Mladena Kožića, Daria Juričana, neuglednog poduzetnika i još nebrojeno mnogo drugih ne postoji. Ne postoji zato što joj namjena nije očuvanje njihovih prava. Hrvatskoj nematerijalnoj državi namjena je isključivo očuvanje – hrvatske nematerijalne taštine.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.