Dvadeset godina nije se moglo ništa. Papiri, originali, izvodi ne-stariji-od-toliko-i-toliko-mjeseci, vlastoručni potpisi i pečati. Osobni dolazak. Podacima koje jedna institucija ima o vama nije mogla pristupiti niti jedna druga. Njima, podacima, obično nije pristup imala niti ista institucija, u slučaju da se sa šaltera br. 7 preselite na šalter br. 8. Dvadeset godina državne institucije odbijale su predati se internetu.

U dva tjedna postali ste nepotrebni. Ne trebate dolaziti osobno. Ne samo to. NE SMIJETE dolaziti osobno, jer je mnogim institucijama zabranjeno primanje stranaka! Umjesto osobnog dolaska, obavezan je osobni nedolazak. Gotovo sve je moguće obaviti online ili, u najmanju ruku, na jednome mjestu. Tek što ste stigli na prvi šalter, u svakoj zamislivoj instituciji iskaču vaši podaci. Na kiosku znaju da varate na porezu, zato vas ona teta mrko gleda dok kupujete duhan.

Dvadeset se godina poduzeća bave besmislenim poslovima. Budimo pošteni, besmislenim poslovima bave se i dulje od toga, ali to nije tema ovog teksta. Dvadeset godina zapošljavaju čitave vojske na prepisivanju podataka iz jedne tablice u drugu. Zakupljuju katove staklenih nebodera, te ih, umjesto namještajem, ukrašavaju diverzantskim jedinicama što svakodnevno upućuju i primaju pozive, pokušavajući nešto prodati ili naplatiti.

Kako je gestapovski nadzor zaposlenika postao malograđanski anakronizam

Mjere radnu efikasnost, prate vrijeme dolaska, prate vrijeme odlaska, pauza minutu dulja od dozvoljene rezultira opomenom pred otkaz, broje upućene i primljene pozive, dok 127 kuna naplaćenih od starice iz Nurkovca nagrađuju plaketom zaposlenika godine na božićnoj zabavi u Westinu.

Dvadeset godina poduzeća stražare nad tajnošću podataka, strahuju od pomisli na zaposlenike bez nadzora, prisiljavaju ih da bolesni dolaze na posao, uvjeravajući ih da je to za njihovo dobro. Poduzeća u kojima se, ukratko, nije moglo ništa. Više takvih nema. Nakon dvadeset godina neuspjeha, u dva tjedna omogućeno je tisućama ljudi da rade iz udobnosti doma, u pidžami i s mačkom u krilu, podaci su dostupni svima, sigurnost i brzina komunikacije na zavidnoj su razini. A onaj gestapovski nadzor zaposlenika? Danas to predstavlja malograđanski anakronizam.

Škole dvadeset godina podučavaju rad s floppy diskom, vrhunac interaktivne nastave predstavlja folija za projektor, najpoznatiji teoretičar evolucije predstavlja se kao Isus, dok se bog specijalizirao za nutricionizam. Učenicima je zabranjivano korištenje mobitela, tableta i računala. Dvadeset godina u školama nije bilo sapuna! A sad? Još uvijek ga nema. Nima koga da se pere.

Učenici peru ruke u svoja četiri zida, zureći u televizore. Mobiteli, tableti i računala od sredstava za ometanje nastave prometnuti su u sredstva za održavanje nastave.

U dva tjedna uloviti korak s vlastitom prošlošću, napraviti tehnološki i mentalni kvantni skok, nije li to vrijedno divljenja? Nije. Točnije, bilo bi vrijedno divljenja kad povijesni i sadašnji kontekst ne bi dokazivao da je mentalni kvantni skok izostao.

Institucije, poduzeća i škole, napravile su ono što su morale

Povijesni kontekst govori o dvadeset godina nekritičke neupotrebe tehnologije, koja je većini građana bila potpuno prihvatljiva. Nekritička neupotreba zato što, za razliku od kritičke neupotrebe, ne zna odgovoriti na pitanja zašto i za što tehnologiju ne treba upotrebljavati. Prihvatljiva jer čitava dva desetljeća protekoše u prešutnom sporazumu građana i političara o ignoriranju takvih pitanja i odgovora na njih.

Sadašnji kontekst govori da su institucije, poduzeća i škole, napravile ono što su morale. Kad u jednadžbu uđe moranje, iz nje ispadaju pitanja zašto i za što, čime nestaje i mogućnost kritičke upotrebe. Time je nekritička upotreba tehnologije postala prihvatljiva. Nekritička upotreba zato što, za razliku od kritičke upotrebe, ne zna odgovoriti na pitanja zašto i za što tehnologiju treba upotrebljavati.

Prešutni dogovor građana i političara sastavljen je i nastavljen, kako prije, tako i sad

Primjera koji dokazuju nedostatak mentalnog kvantnog skoka ne manjka. Dokaz prvi govori o pokušaju donošenja Zakona kojim se htjelo omogućiti "da se, pod krinkom praćenja osoba koje krše samoizolaciju zbog sumnje u zarazu koronavirusom, prati kretanje svih građana, bez izuzetka, i to bez vremenskog roka mjere, kao i netransparentno korištenje prikupljenih podataka", kako prenose Novosti.

Stav premijera je da u tome, jasno, nema ništa sporno, budući da "preko pametnih telefona građani ionako daju sve podatke internetskim tvrtkama poput Googlea ili društvenim mrežama kao što je Facebook". Nije prošlo, zasad.
Dokaz drugi govori o pokušaju Vlade da na sebe prebaci zakonodavne ovlasti Sabora, te potpuno zaobiđe Predsjednika Republike. Nije prošlo, što ne znači da neće.

Četiri pokušaja gomilanja vlasti

Dokaz treći vodi prema Nacionalnom stožeru civilne zaštite koji, po svemu sudeći, donosi neustavne mjere. Zasad prolazi.

Dokaz četvrti na površinu je izvukao tajni sastanak Vlade s urednicima mainstream medija. Namjera sastanka bila je, navodno, zajednička borba za pravodobno i točno informiranje javnosti. Prošlo je. Ako je, naravno, riječ o pravodobnom i točnom informiranju javnosti o novinarskoj servilnosti. Riječ je o četiri pokušaja gomilanja vlasti u, koliko, mjesec dana?

Učenici peru ruke u svoja četiri zida, zureći u televizore. Mobiteli, tableti i računala od sredstava za ometanje nastave prometnuti su u sredstva za održavanje nastave

Pokušava li za to vrijeme netko odgovoriti na pitanja zašto i za što vlast treba upotrebljavati, te zašto i za što vlast ne treba upotrebljavati? Odgovori na ova pitanja mijenjaju se, ovisno o tome gleda li se na vlast iz pozicije političara ili građana. Političarima vlast predstavlja cilj, a građani služe isključivo kao sredstvo za postizanje cilja. Građani ne predstavljaju ništa drugo doli alat, predmet, sredstvo za bavljenje politikom.

Predmet, da bi bio predmet, mora posjedovati uporabnu vrijednost, svrhu koju će ispunjavati u njezinoj potpunosti. Što je građansko odricanje od razmišljanja veće i dobrovoljnije, to je građanin bliži svojoj svrsi, a to je, da ponovimo, bivanje predmetom bavljenja politikom.

Dobrovoljno razaranje građanske svijesti

Što je, za to vrijeme, s građanima? Ne bi li njihovi odgovori na pitanja zašto i za što trebali biti dijametralno suprotni od odgovora političara? Ne bi li prirodna trebala biti njihova tendencija da od sredstva politike postanu cilj politike? Drugim riječima, da političarima postanu neupotrebljivi. Trećim riječima, da počnu razmišljati.

Naravno, političari odavanje razmišljanju efikasno obeshrabruju uvjeravanjem da je tržišna, a time i politička, upotrebljivost građana nužnost njihovog postojanja. Uvjeriti građane u takvo što postaje mnogo lakše kad oni, građani, strahuju za vlastitu egzistenciju. Kad vlastito postojanje moraju zaslužiti. Doslovnost koncepta najbolje dočarava engleski izraz earn a living.

Tehnologija je promjenjiva, nekritičnost je konstantna, a napredak je nepostojeći

Zaslužujući svoje postojanje, građani se, kao dresirani, dobrovoljno samoodržavaju u mentalnom getu, marljivo rade na vlastitoj intelektualnoj i kulturnoj zapuštenosti, sve s ciljem dobrovoljnog razaranja građanske svijesti o potrebi za znanjem i razmišljanjem.

Prema njima je prekinuta svaka veza, jer znanju i razmišljanju jedina su svrha upravo znanje i razmišljanje. Što bi reklo, tržišno su neupotrebljivi, a time i općenito beskorisni.

Društvu napredak ne donosi uvođenje tehnologije, već uvođenje kritičkog razmišljanja

U tom trenutku nestaje poimanje o osobnoj i društvenoj nužnosti bavljenja poviješću, filozofijom, književnošću, likovnošću, muzikom, psihologijom, sociologijom, antropologijom. Ukratko, svime onime što je preduvjet za izgradnju apstraktnog, a onda i kritičkog mišljenja.

Tada zašto i za što postaju odgovori, na koja građani nemaju pitanja. Prešutni dogovor građana i političara sastavljen je i nastavljen, kako prije, tako i sad. Ovako sagledano, postaje jasno da nikakvog razloga za optimizam nema. Između sadašnjosti i prošlosti ne postoji razlika, osim što je nekritička neupotreba tehnologije postala nekritička upotreba.

U dva tjedna uloviti korak s vlastitom prošlošću, napraviti tehnološki i mentalni kvantni skok, nije li to vrijedno divljenja? Nije. Točnije, bilo bi vrijedno divljenja kad povijesni i sadašnji kontekst ne bi dokazivao da je mentalni kvantni skok izostao

Tehnologija je promjenjiva, nekritičnost je konstantna, a napredak je nepostojeći. Vidljivo je da društvu napredak ne donosi uvođenje tehnologije, već uvođenje kritičkog razmišljanja. Tehnologija je posljedica razmišljanja, ne obrnuto.

Nekritičkom upotrebom bilo čega, pa i tehnologije, pokazuje se da je riječ o turbo-folk društvu, ako se on, turbo-folk, riječima Ramba Amadeusa definira kao nekritička i primitivna upotreba tehnologije. Prepuštanjem tehnologije takvom društvu neće doći do tehnološkog napretka. Prije tehnofolškog.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.