Vrijeme je da se obriše proliveni alkohol i spremi disko kugla – još jedno izdanje Eurovizije završilo je, i to pobjedom autsajdera. Mladi Portugalac Salvador Sabral emotivnom baladom pobrao je simpatije i kritike i gledatelja te svojoj zemlji donio prvu pobjedu na ovom natjecanju. Drugi zanimljivi događaji finalne večeri uključuju golu stražnjicu.

Životni ciklus Eurovizije svake je godine isti. Deset mjeseci svakodnevica protječe normalno, Eurovizija je prezreni festival kiča, a fikcionalni subjekt ove priče ljubitelj ozbiljne glazbe koji na pauzi na poslu kavijar na kruh razmazuje u ritmu Bachovih fuga.

No, čim se na YouTube kanalu Eurovizije, na koji je subjekt sasvim slučajno pretplaćen, pojave videa novih pjesama, groznica polagano počinje. Za subjekt počinju turbulentna vremena vrhunaca oduševljenja praćena poniranjem u depresiju da bi sve kulminiralo u jedan sat ujutro, crvenim očima i bacanjem kletvi na susjedne zemlje pri prebrojavanju glasova.

Od legitimne tvornice kiča do deponij-arene za trećerazredne kopije pop-hitova

Upravo je tako proteklo i ovogodišnje, 62. po redu izdanje najvažnijeg sporednog guilty pleasurea na svijetu – Eurovizije. Naša mlada starica prešla je dug put od veoma relevantnog glazbenog festivala, preko legitimne tvornice kiča do deponij-arene za trećerazredne kopije pop-hitova.

I ove su godine čak 42 zemlje dostojno branile boje paradoksalne, pamtljive-a-zaboravljive glazbe kojoj je ipak teško odoljeti. Na svečanoj se priredbi u Kijevu, mnogo slabije režiranoj negoli lanjsko finale u Stockholmu, tako našlo direktnih plagijata poznatih glazbenika u rasponu od Davida Guette u pjesmi njemačke predstavnice Lavine do Rag'n'Bone Mana kojim se inspirirao predstavnik Cipra, Hovig.

Na kraju nastupa nad Jacquesom, zamalo proglašenim homofobom desetljeća, prolomila se golema duga, simbol njegove ljubavi i tolerancije prema svim LGBT osobama iz europskih zemalja koje bi mogle poželjeti kupiti njegov album

Naočiti je, pak, Šveđanin Robin Bengtsson, koji je završio peti, oduševio kopiranjem Justina Timberlakea s izrazito suptilnim "nabijem te" koreografskim elementom na mjestu svakog "beautiful" u tekstu.

Kladionice su najviše šansi davale predstavniku Italije, Francescu Gabbaniju. Za razliku od ostalih zemalja koje se svake godine plasiraju u finale automatski, poput Španjolske koja je večer završila sa senzacionalnih pet (5!) bodova, Talijani su se popeli na šesto mjesto, no Gabbani, koji zvuči kao da je progutao ribež za sir, i njegova plešuća gorila ipak nisu oduševili one eurovizijske buržuje koji doista zovu i šalju SMS poruke.

Salvador Sobral i pobjeda glazbe

Na veliko iznenađenje sviju, pobijedio je otkvačeni, indiferentni predstavnik Portugala Salvador Sobral s bajkovitom, nimalo eurovizijskom pjesmom "Amar Pelos Dois". Njegov ekscentrični scenski nastup i nepatvorena emocija u glasu oduševile su i publiku i kritiku koje su, svaka pojedinačno, ovu romantičnu baladu nagradile najvećim brojem bodova. Mladi je Salvador svoju pobjedu nazvao zapravo pobjedom glazbe jer nije zainteresiran za stvaranje "potrošnih, fast food" pjesama, nego za istinsku glazbenu umjetnost.

Naravno, portugalski uspjeh nije prošao bez kontroverzi. Naime, spominjalo se kako je Sobrala zbog lošeg zdravlja na probama mijenjala sestra, autorica pjesme, pojavile su se informacije da je mladi Portugalac dvaput operirao bruh i da mora ići na transplantaciju srca, ali potonje je njegova menadžerica opovrgnula.

Od drijemanja za vrijeme predstavljanja uzbudljive nove Jamaline pjesme spasio nas je bljedoputi mladić koji se popeo na pozornicu, spustio hlače i prodrmao stražnjicom, dok ga zaštitar nije vratio natrag u publiku. Jamala se izvrsno snašla – potpuno nezainteresirana za dječačićevu neosunčanu pozadinu, samo je nonšalantno nastavila s pjesmom

Ponovno se postavilo pitanje o tome za što se i u koju svrhu pobiru bodovi na Euroviziji, a odgovor se svodi na dvije stvari. S jedne je strane prisutna politika, kao u slučaju lanjske pobjednice Jamale čija pjesma govori o ubijenim Tatarima s Krima u deportaciji 1944., a s druge dobar PR. Uz to, ove je godine s natjecanja diskvalificirana Rusija zbog toga što je njezina predstavnica Julija Samoilova nastupila na Krimu.

Je li Jacquesu solidno 13. mjesto donijela molitva ili se zaista svidjela publici?

Kako bilo, drugo je mjesto nelošom, ali pomalo konvencionalnom baladom zauzeo predstavnik Bugarske Kristian Kostov, a treće ludasto, saksofonom okupano moldavsko vjenčanje u režiji Sunstroke Projecta. Valja pohvaliti predstavnika Mađarske Jocija Pápaija, koji je od Hrvatske dobio 12 bodova. Pjesma "Origo" bila je vjerojatno i najimpresivnija ove godine sa svojim spojem romske glazbe i rapa. Završila je na osmom mjestu. Hrvatski predstavnik Jacques Houdek polučio je, zapravo, najbolji hrvatski uspjeh od 2006. i Severinina 12. mjesta s "Mojom štiklom". Teško je reći je li pjesmi "My Friend", s tekstualne strane spremnoj da postane hit kampanje U ime obitelji, dosta solidno 13. mjesto donijela molitva ili se zaista svidjela publici.

Ipak, prema glasovima pučanstva Jacquesova pjesma bila je 9. sa 103 boda, dok je pomalo iznenadio izostanak potvrde od stručnog žirija s obzirom na tehničku zahtjevnost pjesme – od sviju zemalja prikupio je tek 25 bodova. Na kraju nastupa nad Jacquesom, zamalo proglašenim homofobom desetljeća, prolomila se golema duga, simbol njegove ljubavi i tolerancije prema svim LGBT osobama iz europskih zemalja koje bi mogle poželjeti kupiti njegov album.

Koliko se god nakon polufinalnih večeri činilo da su sve pjesme užasne, u finalu se melodije većine mogu pjevušiti uz nastup mada je upitno hoće li se ijedna u budućnosti fućkati barem kao podloga za čišćenje zahodske školjke

Simpatično je zamijetiti da su se europski susjedi besramno dobacivali dvanaesticama (Cipar Grčkoj i obratno, Ukrajina Bjelorusiji, Danska Švedskoj…), dok smo mi od svojih susjeda dobili ravno pet bodova, i to od Crne Gore.

Hrvatska je u eurovizijskoj paradi ljupki mediokritet

Sveukupno gledano, ova Eurovizija nije bila osobito drugačija od svih ostalih. Koliko se god nakon polufinalnih večeri činilo da su sve pjesme užasne, u finalu se melodije većine mogu pjevušiti uz nastup mada je upitno hoće li se ijedna u budućnosti fućkati barem kao podloga za čišćenje zahodske školjke.

Ipak, ovo će izdanje ostati zapamćeno po jednoj nevjerojatnoj sceni. Osim što je prva u povijesti priredba koju su vodila trojica muškaraca, ova će Eurovizija ući u povijest i po ulijetanju britanskog obožavatelja na pozornicu. Od drijemanja za vrijeme predstavljanja uzbudljive nove Jamaline pjesme spasio nas je bljedoputi mladić koji se popeo na pozornicu, spustio hlače i prodrmao stražnjicom, dok ga zaštitar nije vratio natrag u publiku. Jamala se izvrsno snašla – potpuno nezainteresirana za dječačićevu neosunčanu pozadinu, samo je nonšalantno nastavila s pjesmom, uopće i ne pogledavši u njegovu smjeru.

Unatoč svim kritikama koje joj se mogu uputiti, Eurovizija je čovječanstvu potrebna. Ono što je Grcima bila tragedija, modernom je čovjeku trash – jednako kao što od nedaća bježi gledajući nadahnute role u dirljivoj seriji "Krv nije voda" ili akcijskim spektaklima poput "Krim Tim 2", tako je za mentalnu stabilnost nekad naprosto potrebno uroniti u svijet goropadnih falševa i glazbe koja bi, da je hrana, bila konzervirani hamburger iz McDonald'sa.

Ponovno se postavilo pitanje o tome za što se i u koju svrhu pobiru bodovi na Euroviziji, a odgovor se svodi na dvije stvari. S jedne je strane prisutna politika, kao u slučaju lanjske pobjednice Jamale

Hrvatska je u toj paradi zasad ljupki mediokritet koji naprosto nije prepoznat kao relevantan čimbenik u svijetu šljokica i izvođača na rubu plača zbog ispadanja u polufinalnoj večeri. I bolje – jer za spektakl takve razine ni dvorane, ni novca, ni interesa nemamo.