bozic02Koliko vas je lezbijki i gejeva doživjelo isto pitanje ovih dana od svoje rodbine, roditelja i prijatelja? I kako se izvučete?

Nešto promrmljate, slažete, izbjegnete odgovor... Međutim nije to jedini dan kad nam postavljaju ovakva pitanja. Svako malo dogodi nam se da nas na poslu, u društvu i obitelji propituju o našem ljubavnom životu. Odlučio sam napraviti malo istraživanje i pet dana bilježiti koliko puta sam zanijekao svoju homoseksualnost.

Dan prvi
Došao u ponedjeljak na posao, a uz jutarnju kavu već standardne ćakule o tome što je tko radio preko vikenda sa svojom ženom, mužem, curom, dečkom...Očekuje se i moja priča, a slijedi i izravno pitanje. Odgovaram uvijeno da sam se malo odmarao i u subotu izašao u grad i provodio po bircevima. Istina je da sam u petak bio s dečkom u Rushu, a subotnju večer smo proveli pred televizorom. Ekipa s posla već zna da nemam curu (barem ne neku ozbiljnu) jer sam im to već nekoliko puta rekao, iako sam u vezi sa svojim dečkom već 3 godine. Ekipa je prilično konzervativna i često zbija šale na račun "pedera i lezbača". I ovaj ponedjeljak pada par fora na taj račun, a ja se kiselo nasmijem i ne komentiram.

Dan drugi
Tramvaj. Vozim se s posla doma. Gužva. Zove me jedini frend koji zna za mene. Pričam mu nešto o dečku. Već po šabloni dečku promijenim ime iz Darko u Darka i rečenice slažem u ženskom rodu. Nikome nisam sumnjiv.

Dan treći
Zove me rođakinja da dolazi u Zagreb na jedan dan i da joj treba smještaj za tu noć. Naravno, kažem da nema problema, može prespavati u mom stanu. Darku je rođendan, ali odgađam dogovorenu večeru. Možemo i moramo to prebaciti za sutra. Karla dolazi u 7, pa poslije posla žurim doma sakriti Darkov sliku koju držim na uzglavlju i na radnom stolu. Također skrivam nekoliko gej knjiga koje mi stoje na polici u dnevnom boravku. Za svaki slučaj zamjenjujem šarenu posteljinu plavom... Rođakinja je dosta lajava, pa bolje ne riskirati. Večer provodim s lajavom rođakinjom. Darko razumije.

Dan četvrti
Darku je jučer bio rođendan. Sjeli smo u manji restorančić u centru grada. Naručujemo hranu i cugu. Atmosfera je odlična, muzika je zakon. Oko nas većinom strejt parovi koji se drže za ruke, tu i tamo poljube, dotaknu ili zagrle. Mi ni ne pomišljamo na nešto slično. Darko mi na odlasku šapne da me htio poljubiti nakon što sam mu poklonio kravatu i avionsku kartu za naše novogodišnje putovanje u Barcelonu.

Dan peti
Zove me otac. Uvijek me zove u petak, to je već tradicija, razgovori o svemu i ničemu. Nezaobilazno pitanje o tome kad se mislim ženiti. "Ipak ti je 35 godina, ja sam tvoju majku oženio s 23"… Ja i mama bi se voljeli igrati s unucima dok smo još živi". Izvlačim se s uvijek istim odgovorom, da nije više isto vrijeme, da su žene danas drugačije, da ću znati na vrijeme kad mi se dogodi prava ljubav…iako mi se dogodila prije tri godine.

Zašto to radim? Zašto to radimo? Je li nam sve to potrebno? Mnoge homoseksualne osobe već od rane dobi kad postanu svjesne svoje različitosti pribjegavaju lažima i skrivanjima istine o sebi. To je razumljivo, s obzirom na okolinu koja nema razumijevanje za osobe drugačije spolne orijentacije. To je razumljiv obrambeni mehanizam. Ali laži vrlo lako prijeđu u naviku i često nismo ni svjesni koliko puta niječemo vlastiti identitet.

Zakoni su (ipak) na našoj strani
Mišljenja o outanju u poslovnom okruženju su podijeljena. Neki smatraju da je to stvar privatnosti, dok drugi napominju da ako heteroseksualci ne skrivaju svoju privatnost kad pričaju o svojim partnerima zašto bi gejevi trebali drugačije. S pravom se ističe mogući problem degradacije na poslu ili zaustavljenog napredovanja od strane homofobnog nadređenog. Svjedoci smo nedavne tužbe mladog znanstvenika dr. Darija Krešića protiv Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu zbog diskriminacije na temelju spolne orijentacije. Pravni mehanizmi dakle postoje. LGBT udruge u takvim situacijama pružaju pravnu podršku (Pravni tim Kontre i Iskoraka).

Strah je najgora opcija
Koliko god naše društvo bilo konzervativno i diskriminirajuće spram LGBT osoba, živjeti u strahu i laži je najgora opcija. LGBT osobe su hrvatskim zakonima zaštićene od diskriminacije na temelju spolne orijentacije. To treba jasno i glasno reći. Zakonska prava dakle imamo. Nisu idealna, ali postoje. Pitanje je koliko smo spremni konzumirati svoja prava. Mnogi će reći, zakon je jedno, realnost drugo. Premlaćivanja, napadi i prijetnje LGBT osobama sve su češće. Ali zar ćemo se predati bez borbe? Ili ćemo uvijek čekati da se netko drugi izbori za našu stvar? Imamo samo jedan život i sami biramo kako ćemo ga proživjeti. Najlakše je kriviti druge za svoje probleme i prekriženih ruku sjediti doma i konstatirati kako nam je društvo u ku… Svojim ponašanjem dajemo za pravo onima koji tvrde da se trebamo zatvoriti u svoja četiri zida i tamo raditi što imamo raditi. Kao da se moj život homoseksualca svodi samo na spolni čin. A što je s držanjem za ruke na javnom mjestu, poljupcem i zagrljajem voljene osobe u restoranu, tramvaju? Kad smo točno odustali od toga? Sve svjetske metropole koje sam proputovao nemaju problem s ovakvim prizorima. A gdje je Zagreb? Split? Rijeka?

Vrijeme je novogodišnjih odluka. Patetika na kvadrat. Ali ljudi to rade. Možeš li odlučiti da ćeš u 2011. početi živjeti svoj život, a ne onakav kakav bi drugi htjeli da živiš? Ovog sam se Božića outao roditeljima i nekolicini prijatelja. Dobro je ispalo. Za Novu godinu s Darkom idem u Barcelonu vježbati hodanje ruku pod ruku. Nije lako s 35 naučiti tako sofisticiranu vještinu.

(Foto: nj.com)

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.