U akronimu LGBTIQ (lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer osobe), koji pokušava predstaviti svu raznolikost seksualnih i rodnih identiteta izvan vladajućeg heteroseksualnog, većina ljudi zna tko i što stoji iza slova L ili G.

Nije ni B veliki misterij, a u međuvremenu je i T postalo jasno mnogima. Dosta njih se mogu prepoznati i u odrednici queer, bez obzira jesu li homoseksualni ili heteroseksualni, jer odstupaju od norme. Najtanje slovo ujedno je i najveća zagonetka, pa čak i za pripadnike i pripadnice same LGBTIQ zajednice, jer svatko poznaje pedere i lezbe, (lažnih i) pravih biseksualaca je također pregršt, nađu se tu i transrodni, a svi zajedno smo, htjeli-ne htjeli, donekle queer. Interseksualne osobe su zato rijetka pojava, što ne znači da trebaju biti manje važni ili da se njihove probleme treba ignorirati, gurati pod tepih kao drugorazredne ili ih smatrati bizarnim hermafroditima, kako su ih nekoć nazivali.

Tome je posvjedočio i ljetos objavljen članak u Večernjem listu u kojemu je hrvatska javnost prilično senzacionalistički obaviještena da se u Zagrebu rodila interseksualna beba. Riječ je o djetetu koje ima i muške i ženske spolne organe, a u Večernjakovom tekstu je naglašeno kako je bebu najvažnije operirati odmah da bi joj se odredio spol.

Praksa je pak mnogo puta pokazala da se takvim operacijama interseksualnim osobama nanosi nepovratna šteta, jer ih se često kirurški određuje u pravcu pogrešnog spola. Vaginu je jednostavnije kirurški oblikovati od penisa, pa su tako neki potencijalni dječaci postali djevojčice i kasnije se osjećali zarobljeni u pogrešnome tijelu. Drugi problem jest i u tome što neke interseksualne osobe ne žele da ih se operira i spolno odredi, no sve to još uvijek nije medijski dovoljno "seksi" tema da se počne sustavno promišljati drukčiji pristup interseksualnosti. Tako su i liječnici u spomenutom slučaju zaključili da je "najvažnije odrediti spol djeteta jer se nakon toga kirurškim putem može oblikovati vanjski izgled spolovila".

Je li to doista najvažnije pitali smo mr.sc. Maju Mamulu iz Ženske sobe, te Igora Grabovca, člana Centra za LGBT ravnopravnost i radne skupine za zdravstvo IGLYO-a (International Gay, Lesbian, Bisexual, Transgender and Queer Student Organisation). Oni su se u svojem znanstvenom i profesionalnom radu bavili interseksualnošću te susretali i komunicirali s interseksualnim osobama.

Niz složenih problema

"Interseksualna djeca mogu imati i druga oštećenja, od kojih neka mogu ugrožavati život, tako da ne govorimo samo o operaciji u cilju 'definiranja spola', nego o brojnim operacijama. Međutim, društva interseksualnih osoba širom svijeta upozoravaju da operacije spola djeteta, mogu biti, ali su rijetko dobre, precizne i točne. S obzirom na veliki broj varijeteta interseksualnosti, ponekad je teško pravilno reagirati," tvrdi mr.sc. Maja Mamula.

"Spol, kao biološku determinantu određujemo genetskom analizom i nije moguće pogrešno odrediti spol djeteta. Ako izuzmemo mogućnost tehničke pogreške u izvođenju pretraga, genetska analiza i izrada kariograma će potvrditi kojeg je dijete spola. Problem nastaje jedino ako se radi o interseks osobi kod koje zaista nije moguće odrediti spol. Takvi slučajevi su (tzv. pravi hermafroditizam), doduše, izuzetno rijetki. Do sada u literaturi nije opisan slučaj da je osoba imala funkcionalna oba spolna sustava i ako je rođena s oba. Drugo je pitanje hoće li rod te osobe odgovarati spolu koji su joj roditelji pripisali prilikom rođenja, no to je situacija koja je neovisna o pojavnosti interseksa", dodaje Grabovac.

On, između ostaloga, smatra kako "interseksualnost" nije dobar naziv jer je u pitanju biološki definirani spol, a ne seksualnost. Tako da bi, tehnički, točnije bilo reći "inter-spolnost". Interseks se obično definira kao stanje između muškog i ženskog spola, tj. kad nismo u mogućnosti definirati spol kao isključivo muški ili ženski. To proizlazi iz dihotomijskog shvaćanja spola kao muškog ili ženskog, obično temeljem genotipa (XX ili XY) osobe, no i spol po sebi se može definirati na različite načine; genetski, gonadalno, somatski, hormonalno itd. Obično se u praksi koriste tri načina definiranja spola: genetski, gonadalno i fenotipski. S obzirom na sve to, ne čudi da se pojmom "interseks" obuhvaćaju osobe s preko stotinu različitih varijacija. Neke od njih se svode na svega nekoliko promijenjenih stanica u organizmu pa samim time i nemaju fenotipska obilježja – sve do postojanja dva odvojena organska sustava unutar jedne osobe. Samim time je i nezahvalno govoriti o tome kolika je sama pojavnost, jer ju je teško odrediti, no veliki broj stručnjaka koristi procjenu Anne Fausto-Sterling (2000.), prema kojoj se interseksualne osobe pojavljuju u 1,7% svih poroda.

Ipak, dio stručnjaka ne slaže se s njezinom definicijom koja govori o kromosomskim, genitalnim, gonadalnim ili hormonalnim razinama, jer smatraju da je isuviše široka i da uključuje osobe koje je teško razlikovati od "normalnih" osoba (Sax, 2002.).

Interseksualnost je (pre)širok pojam

"Interseksualnost je općeniti naziv koji se koristi za opisivanje stanja kod osoba koje su rođene sa reproduktivnom ili seksualnom anatomijom koja se ne uklapa u tipične definicije muške ili ženske osobe. Istraživanja pokazuju da je ovakva forma spolnih organa prisutna kod različitih vrsta, odnosno dokumentirano je ne samo kod ljudi, već i kod životinja", objasnila je Mamula i dodala kako se radi o vrlo širokom pojmu, koji uključuje velike razlike od osobe do osobe. Navela je i primjere interseksualnosti:

a) osoba može biti rođena i izgledati kao žensko (proglašeni spol), ali unutarnji spolni organi su uglavnom muški;
b) osoba je rođena sa spolnim organima koji su između uobičajene tipologije "muško-žensko", kao što je djevojčica sa znatno povećanim klitorisom, bez vaginalnog otvora, ili dječak sa značajno manjim penisom.

Interseksualne osobe su se nekoć u medicinskoj literaturi nazivale "hermafroditima" i "pseudo-hermafroditima", a u zadnjih dvadesetak godina taj naziv je odbačen zbog svojih negativnih konotacija. Također je odbačen i zbog neistinitosti, jer u stvarnosti ne postoji osoba koja ima jednako razvijene muške i ženske spolne karakteristike, odnosno "hermafrodit".

Odluku o spolu prepustiti djetetu kad odraste?

Zanimalo nas je i bi li bilo etički dopustiti djetetu da samo odabere spol kad odraste, no to zakonski nije moguće jer roditelji u matične knjige moraju upisati njegov spol. Međutim, Mamula smatra kako bi takav pristup mogao imati određene prednosti. Omogućili bi osobi da sama odlučuje o modifikaciji svog tijela u skladu s njezinim identitetom. S druge strane, kazala je, čekanje može biti problematično iz čitavog niza drugih razloga, uključujući i pitanje mentalnog zdravlja samog interseksualnog djeteta, koje treba rasti u kulturi u kojoj je sve definirano oko striktne podjele na "žensko" i "muško" i u kojoj se rod "uvježbava" i prije rođenja (primjeri slika ultrazvuka i reakcije roditelja).

"Usprkos svim tim testiranjima koja se provode s ciljem određivanja spola, aktivisti i aktivistkinje koji štite prava interseksualnih osoba sve češće ukazuju na čitav niz fenomena rodnog identiteta koji nije samo produžetak anatomskog spola, nego vrlo osobni osjećaj identiteta. Jedan od primjera su i transeksualne osobe. Iz osobnog života znam primjer osobe koja je operirana kao dijete, ali je bila nezadovoljna odlukom liječnika/ca i roditelja, te se u odrasloj dobi odlučila na čitav niz teških i zahtjevnih operacija ponovne 'promjene' spola. Dakle, nije moguće sve tumačiti samo kromosomima i hormonima, dio leži još u nepoznatom području, koje uključuje i brojne druge faktore, kao što je stvar osobnog doživljaja sebe i svog tijela, ali i čitavog niza kulturoloških faktora."

Grabovac također smatra kako je ta ideja praktički neizvediva jer kad bi roditelji i mogli prepustiti odluku samom djetetu, svejedno bi bili prisiljeni pripisati mu neku rodnu ulogu jer mi kao društvo ne prepoznajemo treću skupinu ili neku treću varijantu. Moraju se imati na umu najbanalnije situacije od odlaska u muški ili ženski toalet ili smještaja u muškom ili ženskom odjelu.

"Ostaviti dijete u tako nedefiniranoj situaciji može ga potencijalno dovesti u situaciju gdje će imati psihološke i socijalne probleme. Valja naglasiti i kako neke interseks osobe uopće ne žele preuzimati neki spol i pripadajuću rodnu ulogu nego radije biraju tu treću, interseks opciju te se sukladno tome i ponašaju i definiraju kao takve. Sve veća javna pojavnost interseks osoba upravo dovodi do dekonstrukcije spola i rodnih uloga, no za to će ipak biti potrebno više vremena," smatra on.

Nepostojeći zakoni, nepostojeći stručni timovi

Premda je interseksualnost relativno rijetka pojava, roditelji kojima se rađaju takva djeca moraju sami odlučiti o daljnjem postupku, a informiranu odluku mogu donijeti isključivo u dogovoru s liječnicima jer za takve slučajeve ne postoji nikakva zakonska regulativa. Osim toga, u takvoj su situaciji oni često zbunjeni i prestrašeni te je upravo liječnička stručnost ta koja može imati jako veliki utjecaj na njih.

"Iako sam posve siguran da su liječnici i više nego sposobni dobro i kvalitetno izvršiti sve potrebne operacije, sumnjam da je njihovo znanje u području interseksa i bioetičke problematike koja proizlazi iz toga dovoljna. U praksi su poznati primjeri kada su liječnici vrlo jasno roditelje usmjeravali i nagovarali na neku operaciju koja je po njihovom mišljenju medicinski najopravdanija. Zato je roditeljima koji su suočeni s ovakvim problemima potrebno ponuditi podršku širokog spektra stručnjaka počevši od pedijatara i kirurga, ali i psihijatara te psihologa i socijalnih službi. Po mojim saznanjima u Hrvatskoj nema takvih timova," upozorava Grabovac.

'I' nije isto što i 'LGBT'

"Mnoge interseks osobe smatraju kako nije dobro da se njihovim problemima bave isključivo LGBT udruge jer su njihova pitanja i prava posve različita od LGBT prava", dodaje.

Razlog tome, objasnio je, su pitanja koja se tiču prava na tjelesni integritet, identitet pojedinca, određivanje spola i sve to je vrlo usko isprepleteno medicinskom terminologijom i sveopćom patologizacijom koja je u većini slučajeva i nužna i opravdana zbog životne ugroženosti u koje stavlja osobu. Zato se ta pitanja razlikuju od pitanja prava LGBT osoba koja su u suštini pitanja društvene jednakosti.