Jedna od faza autanja koju svi prolazimo jest autanje kolegama na poslu, fakultetu, u školi. U profesionalnom okruženju. Koje je, često, za nas potpuno drugi svijet od onog privatnog. Nekako je prirodno da proces autanja kreće od nama bliskih osoba. Logično, jer tome prethodi otkrivanje, shvaćanje i prihvaćanje sebe. Potonje je velika stvar i logično je da to želimo podijeliti s bliskim osobama. U pravilu su to roditelji i prijatelji. Ono što se u toj fazi autanja javlja kao glavni strah jest da će nas ljudi koje volimo odbaciti.

Zbog toga se oklijeva. Kad se krene u taj proces, sve nam je lakše i bezbolnije otvoreno govoriti o vlastitoj seksualnosti. Jer paralelno s tim još više shvaćamo da smo to što jesmo i da nema bijega od sebe. Pogotovo ako to nailazi na većinski pozitivnu reakciju ljudi koje volimo. Međutim, mnogi taj proces zaustave kad su "pokrili" sve ljude do kojih im je stalo. Često se tada postavlja pitanje trebamo li se autati na poslu, je li to potrebno, je li to već miješanje privatnog i poslovnog. I tu često zastaje proces autanja.

"Profesionalno" autanje trebalo bi biti lakše od "privatnog"

Naravno, svatko od nas ima različito postavljenu granicu između privatnog i poslovnog. Ovisi o našoj osobnosti, okolini u kojoj radimo i u kojoj mjeri nam određene kolege postaju prijatelji. Ako već uspoređujemo "privatno" i "profesionalno" autanje, vjerujem da bi "profesionalno" autanje trebalo biti još lakše od "privatnog". Prvenstveno zato što smo već odradili prvu fazu i naučili preko usta izvaliti riječ "peder" u kontekstu sa samim sobom. Kao i zato što je riječ o ljudima s kojima najčešće imamo profesionalan odnos, pa bi nam u emocionalnom smislu trebalo biti, više-manje, svejedno što ti ljudi misle o nama izvan onoga što se tiče isključivo posla.

Tako sam ja razmišljao. U prijevodu, nije mi bilo bitno. I zato sam aut na poslu. Netko može reći, nije ni meni bitno, pa baš zato ne želim svoju seksualnost miješati s poslom. Međutim, autanje vidim kao jedan oblik aktivizma. Nešto što zovem aktivizmom na osobnoj razini. I mislim da svi mi koji smo aut, htjeli ili ne htjeli, na određeni način postajemo aktivisti na osobnoj razini. Predstavljamo sebe, ali i sve druge pod krovnim nazivom "pederi". Neki udaljen, maglovit, generalni izraz za nešto s čim se velik broj ljudi još uvijek nije susreo. Smatram da objeručke trebamo prihvatiti tu šansu jer kroz taj individualni pristup možemo, posljedično, utjecati na svoje mikrookruženje.

Kaže gospođa da je tolerantna i nema ništa protiv ikoga, ali da nemaju žene od takvih nikakve koristi kad nemaju "oružje". Rekoh, gospođo, pa imaju oni oružje, ali pucaju u malo drugačiju metu. Ona ponovi da nema ništa protiv toga, neka samo gađaju što hoće, ali da jednostavno ne želi takve u blizini. Rekoh, gospođo, ali jedan takav kojeg ne želite u blizini upravo sada stoji pokraj vas

Tri stvari naučio sam kroz autanje na poslu. Prvo, pruža mi nevjerojatne mogućnosti za zafrkanciju s ljudima i promatranje reakcija kad se nađu u neočekivanim situacijama. Drugo, nehotice se može pomoći i drugima. I treća stvar koju sam naučio, pruža jako čvrsto uporište i golemo zadovoljstvo u sramoćenju ljudi koji nisu u stanju sakriti svoju glupost. Izvedeno s dozom elegancije i gracioznosti,"peder style". Osobno mi najbolje odgovara da to radim kroz dead pan humor ili u situacijama kad se takvo što ne očekuje. U pravilu, smijeh je zajamčen. Prvenstveno za mene, a onda i druge.

Curi je ime Igor

Primjer prvi: U to vrijeme radim u jednoj leasing kući. Tek sam nekoliko tjedana tu. Imam dečka u Sarajevu i svako malo tamo otputujem preko vikenda. Jednog ponedjeljka kolega u uredu me pita gdje sam bio za vikend. Odgovaram da sam bio u Sarajevu. Iznenađen što tako često putujem u Sarajevo, pita me imam li nekoga tamo. Ja kažem da imam. Pita, je li cura u pitanju? Pretpostavljajući koje je sljedeće pitanje, odgovaram mu da jest. Uz pozitivnu reakciju, pita kako mi se cura zove. Tu sam ga čekao. Odgovaram hladnokrvno, "Igor". Prvo je, naravno, umirao od smijeha jer je mislio da se šalim. Što ću, barem neka korist od mog heteronormativnog izgleda. Rekao sam mu da je stvarno njegovo ime Igor i da se jedino zezam da je cura. Nije, dečko je.

Primjer drugi: Sjedimo kolektivno na pauzi za ručak u restoranu. Cijela ekipa iz mog odjela i još nekoliko kolega s kojima sam se skompao u zadnjih par mjeseci. Svi već odavno znaju da sam peder osim kolege koji se malo rjeđe druži s nama, pa nisam došao u priliku da mu to dam do znanja. Makar, "čuo je priče". Bitno za priču je da moj odjel spada u back office, tzv. pozadinske poslove. Razgovor se odvija između njega i mene, pita me kako sam se snašao u novoj firmi. Odgovaram da mi je super; ekipa je odlična, posao puno zanimljiviji od onog što sam prije radio. Pita me koliko sam već tu, odgovaram da je riječ o tri mjeseca. Na pitanje gdje sam prije radio, odgovaram da sam radio u reviziji. Budući da je i on radio u reviziji, sarkastično pita kako je moguće da mi je nešto zanimljivije od revizije. Rekoh: "Definitivno je zanimljivije! Ako ništa, ipak je riječ o pozadinskim poslovima. Po definiciji, u tome sam najbolji". Naravno, svi ostali su se počeli kesiti i valjati od smijeha. Kolegi je malo trebalo da zbroji dva i dva, ali je shvatio o čemu govorim.

Netko može reći, nije ni meni bitno, pa baš zato ne želim svoju seksualnost miješati s poslom. Međutim, autanje vidim kao jedan oblik aktivizma. Nešto što zovem aktivizmom na osobnoj razini. I mislim da svi mi koji smo aut, htjeli ili ne htjeli, na određeni način postajemo aktivisti na osobnoj razini. Predstavljamo sebe, ali i sve druge pod krovnim nazivom "pederi"

Vezano uz iskustvo nehotične prilike da se pomogne drugima, to se dogodilo u prvoj firmi u kojoj sam počeo raditi u struci, prije, uskoro će biti, 10 godina. Budući da sam tada pomalo počeo s prihvaćanjem sebe i autanjem, određeni krug ljudi u firmi je znao da sam peder. Kako to obično biva u uredima, ako zna jedna osoba, znaju svi. Meni još bolje, manje "posla" za mene. Nakon nekog vremena sam i tražio premještaj u sarajevski ured firme u kojoj sam radio budući da mi je dečko tamo živio.

Pomoć kolegi vlastitim primjerom

Doslovno tako sam rekao šefici i dobio sam premještaj na neko vrijeme. Tako da generalno nije bilo tajne u firmi koji je glavni razlog da sam privremeno otišao u Sarajevo. "Svi" su znali. Nakon dvije i pol godine rada u toj firmi, dao sam otkaz. I nakon nekog vremena, frend/kolega mi je javio da bi naš zajednički kolega htio otići na kavu sa mnom. Imali smo kolegijalan odnos, ali nismo išli po kavama, pa me to malo iznenadilo. Pitam ga, zašto bi on htio sa mnom na kavu, ne razumijem.

A taj frend/kolega mi odgovara da je dečko u lošem stanju, ima zdravstvenih problema, ne može ništa jesti jer se psihički ubija zbog toga što je gej. Ne da se želi autati, nego još niti sebe nije potpuno prihvatio kao pedera. Naravno da sam otišao s čovjekom na kavu, u nekoliko navrata. I podijelio sam s njim svoje iskustvo, pokušao mu pomoći u cijelom tom procesu. Kad ja već nisam imao s kim popričati o tome, da barem on ima. Naravno, pomalo je prihvaćao sebe kao pedera, počeo odlaziti na spojeve i pomalo izlaziti iz ormara. I spasio se od psihičkog uništavanja samog sebe. Moj utjecaj sigurno nije bio ključan, jer takve promjene moraju doći isključivo iznutra. Ali, ako sam imalo pomogao u svemu, jako mi je drago zbog toga. I da je to jedina korist od toga što sam aut (i na poslu), vrijedilo je jer sam pomogao drugom čovjeku.

Ovakvih primjera izravnog i neizravnog autanja imam jako puno. Gdje god sam radio, "svi" su znali da sam peder. A što je s negativnim primjerima? Nisam ih naveo iz jednostavnog razloga – jer ih nije bilo. Skoro deset godina rada u struci, četiri tvrtke. Apsolutno ništa loše mi se nije dogodilo zbog toga što netko zna da sam peder. A mnogi kolege više nisu kolege, nego prijatelji

Primjer za elegantno zafrkavanje na poslu mi je najdraži. Dolazim na posao u banku u kojoj danas radim. Kao i svako jutro, šef, kolega i ja odlazimo u kuhinju da si skuhamo čaj ili kavu. Tamo zateknemo kolegicu s kata niže, koja inače voli laprdati o nebitnim tričarijama. Rekoh kolegi i šefu da ću nam napraviti kavu, a oni posjedali za šank, listaju novine i zezaju se. Došli i do nekakvog članka u kojem nešto piše o Ivanu Dečaku iz Vatre. Kolegica je ljubiteljica takvih trač-rubrika. Naravno da je počela palamuditi. Nešto krenula kako je Dečak iz Virovitice, pa kako je super da ljudi iz Virovitice drmaju scenom. Te imaju hit, te je sada čovjek u žiriju The Voicea, pa maneken za nekakva odijela, pa ovo, pa ono. Na kraju, i ona je iz Virovitice. Krenula u litaniju, a mi se sve pomalo smijuljimo i čekamo trenutak da krenemo zafrkavati.

"Jalovi" muškarci s maramama oko vrata

Zna ona njega, pa zna i svašta o njegovom privatnom životu. Svakakvi smo mi muški, kaže ona. Ali, veli, bolje da smo i takvi nego da smo oni jalovi, "muškarci s maramama oko vrata". Sva trojica smo skužili na što misli. Pederi. Kolega i šef se već počinju pomalo valjati po šanku i čekaju kad ću krenuti u napad. A ja krenuo namještati gospođu na verbalni volej. Pitam je, kako to misli muškarci s maramama, pa nije valjda da ima nešto protiv kauboja? Veli ona da ne, nego misli na ove druge. Ja se pravim blesav, pa kažem da su i ti kauboji normalni muškarci.

Kaže gospođa da je tolerantna i nema ništa protiv ikoga, ali da nemaju žene od takvih nikakve koristi kad nemaju "oružje". Rekoh, gospođo, pa imaju oni oružje, ali pucaju u malo drugačiju metu. Ona ponovi da nema ništa protiv toga, neka samo gađaju što hoće, ali da jednostavno ne želi takve u blizini. Imam je na voleju! Rekoh, gospođo, ali jedan takav kojeg ne želite u blizini upravo sada stoji pokraj vas. Ona razrogačila oči, počela se vaditi opet s mantrom da ona sve tolerira, da nije tako mislila. Rekoh, tolerantni ste i nemate ništa protiv ikoga, ali ne želite takve ljude u blizini; to mi ne zvuči kao tolerancija. Ženska zanijemila, kolega i šef vrište od smijeha, a ja se samo elegantno pokupio u ured sa svojom kavom. Bez ikakve ljutnje i uvrijeđenosti. Zabavio sam samog sebe, kolege nasmijao, a kolegici udijelio edukativnu verbalnu šamarčinu. Od tada naglašeno ljubazno komunicira sa mnom, što mi i dalje zna priuštiti ogromnu količinu zabave.

Ovakvih primjera izravnog i neizravnog autanja imam jako puno. Gdje god sam radio, "svi" su znali da sam peder. A što je s negativnim primjerima? Nisam ih naveo iz jednostavnog razloga – jer ih nije bilo. Skoro deset godina rada u struci, četiri tvrtke. Apsolutno ništa loše mi se nije dogodilo zbog toga što netko zna da sam peder. A mnogi kolege više nisu kolege, nego prijatelji.

Čak i peder može biti dobar radnik, a dobar radnik može biti peder

Niti nepravedan tretman, niti maltretiranje, niti ismijavanje, niti prijetnje otkazom. Ništa. A upravo sad sam nabrojao glavne razloge zašto se mnogi ne autaju na poslu. I zašto je to često teže od autanja najbližima, premda smatram da bi trebalo biti obrnuto? Razumijem da u pitanju može biti egzistencija. Kako sam već pisao, mogu samo reći da samo o vama ovisi ta odluka. Odvagnite situaciju, tvrtku u kojoj radite i procijenite ljude oko vas. Princip je uvijek isti. Ovo ste već prošli, isto primijenite u poslovnom okruženju. Koje, vjerojatno ste to shvatili dosadašnjim autanjem, ipak nije baš toliko neprijateljsko koliko nam naš ormar govori.

Svatko od nas ima različito postavljenu granicu između privatnog i poslovnog. Ovisi o našoj osobnosti, okolini u kojoj radimo i u kojoj mjeri nam određene kolege postaju prijatelji. Ako već uspoređujemo "privatno" i "profesionalno" autanje, vjerujem da bi "profesionalno" autanje trebalo biti još lakše od "privatnog"

Istina je, pisalo se po novinama o slučajevima kad su ljudi u Hrvatskoj dobivali otkaz zato što su pederi. Naravno, to po zakonu ne može biti službeni razlog za otkaz. Međutim, to su opet rijetki slučajevi koji na kraju ispadnu nepovoljni za poslodavca, a ne radnika. Zakonskim okvirom su radnici, što god mislili, ipak dobro zaštićeni. Čak i kad to nije opravdano. Jedva je moguće da netko zbog lošeg obavljanja posla, alkoholiziranja i sličnih stvari tu i tamo dobije otkaz. Često je čak i takvima nemoguće bilo što napraviti, premda svi znaju da je takav otkaz itekako opravdan. Tako da otkaz zbog seksualne orijentacije sigurno neće biti održiv pred zakonom. A svi ostali, lažno navedeni razlozi za otkaz, mogu se poprilično lako dokazati kao lažni i neopravdani.

Ako obavljate svoj posao kvalitetno, u pravilu će poslodavcu vaša seksualnost biti nebitna. Svojim autanjem živite otvoreno što jeste, zbog sebe. A svojim radom pokažite nebitnost seksualne orijentacije, radi kolega i šefova. Ako ljudi ne znaju da ste peder, neće biti u prilici shvatiti jednu potpuno nevjerojatnu i praktički nemoguću činjenicu: čak i peder može biti dobar radnik, a dobar radnik može biti peder. Otkrijte ljudima da Zemlja ipak nije ravna ploča. Tko će, ako ne vi?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.