Postoji solidan broj istraživanja koja se bave utjecajem medija na našu percepciju ljubavi i veza. Prvenstveno utjecajem romantičnih komedija, budući da se one, po definiciji, bave romantičnom ljubavi i vezom. Ili, prije bih rekao, romantiziranom vezom. Romantiziranom, zato što je rijetko kad prikazana onako kako izgleda u stvarnosti.

Uzroke idealizacije i istraživanja ostavit ću onima koji se time bave. Oni nisu bitni za ovaj tekst. Bitno je da idealizacija ljubavi i funkcioniranja u vezi doista postoji. I kontraproduktivna je. Zapravo, glavni je uzrok nemogućnosti bivanja u vezi, ili dobroj vezi.

Kao što sam već pisao, nametnuto nam je mišljenje da je veza nešto što je nužno potrebno da bismo bili sretni i imali ispunjen život. To je jako ozbiljna stvar. Budući da je jako ozbiljna stvar, vidjet ćemo mogućnost za njezinom realizacijom tamo gdje ne postoji ili je zadržati tamo gdje je prestala postojati. Forme radi. Iz te ozbiljnosti proistječe sudbinsko shvaćanje veze u svakoj njezinoj fazi. Sudbinsko shvaćanje kojim "tražeći" vezu, svaki malo ugodniji susret vidimo kao potencijalnu vezu. To zovem forsiranim razlogom za vezu. Sudbinsko shvaćanje da veza mora biti "dok nas smrt ne rastavi", inače je besmisleno. Ovo zovem forsiranom bitnošću veze. I sudbinsko shvaćanje da veza mora trajati, koliko god nam više ne odgovara. Forsirano trajanje veze.

Tri faze "sudbinskog shvaćanja" veze

Te tri faze pokušat ću opisati na vlastitom iskustvu. Prvo na prethodnoj vezi, kad sam još uvijek bolovao od sudbinskog shvaćanja sebe i veze. A zatim ću faze sudbinskog shvaćanja opisati na sadašnjoj vezi, kao čovjek izliječen od – sudbinskog shvaćanja sebe i veze.

Forsirani početak veze? Je li vam poznata situacija da netko (ili ste vi ti?) nakon jednog susreta smatra da ste u vezi? Ili da nakon dva susreta govori kako je ludo zaljubljen u vas. Ili da nakon razgovora o zajedničkim temama duže od pola sata netko misli da je našao srodnu dušu i ljubav za cijeli život? Netko tko će vam u startu pričati o "uvjetima" za vezu, o očekivanom ponašanju druge strane, što hoće, a što neće prihvatiti kod (budućeg) partnera.

Unajmljujemo stan i živimo zajedno. Kada diplomiraš, seliš u Zagreb. Unajmljujemo stan, živimo u ljubavi do kraja života. A zašto to ima smisla raditi? Samo zato što smo odlučili da je to veza za cijeli život

Doživio sam takve situacije, izravno i neizravno. Na kraju, ispada da sam se i sâm tako ponašao. Kako je počela moja veza? Dogovorili se za seks, obavili dogovoreno, bilo nam lijepo i kroz nekoliko dana proglasili vezu svečano otvorenom. Definitivno je to bila ljubav na prvi pogled, tako bi rekli. I tako smo mi mislili. Ali, nije to bila ljubav na prvi pogled. To je bilo sviđanje na prvi pogled, a ljubav nije nešto što se tako jednostavno i brzo rađa. Dakle, ovo je klasičan primjer forsiranog razloga za vezu.

Kao prvu vezu s dečkom, u startu sam to shvatio vrlo ozbiljno. Premda nisam nužno govorio eksplicitno te stvari, ali smatrao sam da je to to. Veza za cijeli život, našle se svije srodne duše, savršena ljubav. U skladu s tim, već sam zacrtao korake i smjer kojim će se ta veza kretati. Stvari koje treba napraviti da bi se prvo veza na daljinu pretvorila u vezu na blizinu. Ti se seliš na faks u Sarajevo, ja radim i dolazim što češće mogu. Tražim privremeni premještaj u Sarajevo, kako bismo bili što dulje zajedno. Unajmljujemo stan i živimo zajedno. Kada diplomiraš, seliš u Zagreb. Unajmljujemo stan, živimo u ljubavi do kraja života. A zašto to ima smisla raditi? Samo zato što smo odlučili da je to veza za cijeli život. Nešto što je vječno. Ako će trajati vječno, onda je to bitno, pa se isplati potruditi. Bih li to radio da sam znao da će veza završiti za pet godina? Vjerojatno ne.

Veza nije nikakva sudbina, nego dobrovoljan odnos s nekim u kojem bi vam trebalo biti ugodno

Nakon određene idile zajedničkog života, stvari pomalo počinju odmicati od zacrtanog smjera kretanja veze i zajedničkog starenja, dok se držimo za ruke. Već su prošle četiri i pol godine, podosta toga smo prošli. Što kao par, što svatko od nas ponaosob. Više stvari ne funkcioniraju kao nekad, sve teže se razumijemo, sve se lošije osjećamo jedan uz drugog. Kao da on više nije ista osoba u koju sam se zaljubio. I kao da ja nisam ista osoba u koju se on zaljubio. I to je točno! Ali, to je bilo teško priznati odmah. Zašto? Pa ipak je to sudbinska veza koja je za cijeli život. Teško je priznati da nešto što si unaprijed odredio da će trajati cijeli život treba prekinuti puno prije toga.

Zašto smo mislili da imamo kontrolu? Jer smo sebe shvaćali ozbiljno

Da nekadašnji "cijeli život s nekim" zapravo ne možeš zamisliti niti u sljedećih mjesec dana. O tom sudbinskom shvaćanju govorim. A kad si još godinu dana u vezi, premda si svjestan da ste ispucali sva oružja da se veza popravi, onda si klasična žrtva forsiranog trajanja veze.

Kad se shvati da veza nije nikakva sudbina, nego dobrovoljan odnos s nekim u kojem bi vam trebalo biti ugodno (a nije), stvari postaju lakše. Onda se dogodi i sporazumni prekid. I shvati se da kraj veze nije kraj tvog života. Koliko god si nekad mislio da su te dvije stvari direktno povezane. I da bilo kakvo forsiranje u vezi i pokušaji apsolutnog kontroliranja u kojem smjeru će se ona razviti, jednostavno ne funkcioniraju. Zašto? Jer veza, obično, uključuje dvije osobe. Jer se te osobe mijenjaju s obzirom na životne okolnosti, a nad većinom njih imamo minimalnu ili nikakvu kontrolu. A zašto smo mislili da imamo kontrolu? Jer smo sebe shvaćali ozbiljno. I što nam preostaje? Uživati u trenutku i ne pokušavati upravljati stvarima nad kojima nemamo kontrolu. Postići da nam s nekim bude lijepo sada i u ovoj situaciji.

Prošavši tu lekciju iz prethodne veze i prekida, godinu dana kasnije dobio sam priliku pokazati što sam naučio. Nisam bio niti svjestan da sam se promijenio.

Čemu počinjati nešto, ako nije "ozbiljno"?

Upoznavši sadašnjeg dečka, mnogo toga je bilo suprotno od razvoja prošle veze. Za početak, nije bilo seksa prilikom prvog susreta. Dapače, nije ga bilo narednih nekoliko mjeseci našeg druženja. Budući da su mi, prilikom upoznavanja, na pameti bile jedino seksualne misli, to je pomalo čudno. U prijevodu, htio sam ga poderati kao svinja masnu krpu. Htio sam uletjeti u njega kao budala u kredit. Htio sam ga potrošiti kao seljak poticaje. Mislim da je jasno o čemu pričam.

A zacrtao sam si da trenutačno tražim samo jednokratni seks. Umjesto toga, dobio sam "obično" upoznavanje nekoga kao osobe, sate i sate razgovora, smijeha i ugodnog druženja. Prihvatio sam to i bilo mi je zabavno. Nismo "proglasili" vezu nekoliko dana nakon upoznavanja. Dapače, prošlo je nekoliko mjeseci intenzivnog, gotovo svakodnevnog, druženja, upoznavanja, beskonačnih priča i redovitog spavanja u istom krevetu. Da, unatoč tome, nismo smatrali da smo u vezi. Nisam se zamarao time, nisam forsirao "definiranje našeg statusa" ne bih li odlučio isplati li se truditi oko toga ili ne. Bilo mi je ugodno i zabavno, nebitno kako se takav odnos zove. Jedan bod za mene, izgleda da sam se uspješno "izliječio" od forsiranog početka veze.

Odakle nam ideja da nam netko, kad već romantiziramo, nakon jednosatne kave postaje "ljubav za cijeli život"

Kad smo konačno našem odnosu i dodijelili naziv "veza", bilo je nekih stvari koje bi me nekoć odbile od svega. Mislio sam da ne bih mogao dalje od jednokratnog seksa funkcionirati s nekim tko je 12 godina mlađi od mene. Odnosno, bojao sam se da će se tolika razlika u godinama pokazati pogubnom i da veza neće dugo trajati. Također, ubrzo sam saznao da kroz neko vrijeme postoji mogućnost da ode u inozemstvo na minimalno godinu dana. Možda tamo i ostane. Nekadašnjem meni te bi stvari bile problem. Zašto prijeći preko razlike u godinama i truditi se, kad znam da to nema dugi rok trajanja?

Zašto ulaziti u vezu i emotivno se involvirati, ako će on možda uskoro otići u inozemstvo? Čemu uopće počinjati nešto, ako nije "ozbiljno"? Tada sam shvatio da sam se uspio izliječiti i od forsirane bitnosti veze. Uteg "vječnosti i ozbiljnosti" prestao mi je biti odrednica za (ne)uživanje u nečemu dobrom sada. Shvatio sam da nije bitno koliko će trajati i da veza nije banka u koju staviš novac na štednju, očekujući da ti vrijeme priskrbi određeni povrat. U vezu se ne ulaže radi koristi u budućnosti, nego radi uživanja u sadašnjosti. Tako rekoh i dečku: "Ako potraje i tri mjeseca, a nakon toga se više nikad ne vidimo, znam da će mi biti drago što sam ta tri mjeseca proveo s tobom jer mi je bilo lijepo." Nije trajalo tri mjeseca, traje godinu i kusur mjeseci.

A jesam li se "izliječio" od forsiranog trajanja veze, o tome, nažalost ili na sreću, još ne mogu posvjedočiti. Mislim da je razlog više nego očit.

Princip "ćorave koke"

Sve ovo nisam pisao da se hvalim svojim ljubavnim (ne)uspjehom. Ono što htjedoh reći osobnim iskustvom je sljedeće.

Svatko nalazi svoj način funkcioniranja i odnosa s drugima, uključujući i ljubavnu vezu s nekim. Međutim, uz sve nijanse, zajedničko vjerojatno svim uspješnim načinima funkcioniranja jest da isključuju forsiranje. A što uspješan način funkcioniranja razlikuje od neuspješnog? Kako razlikovati uspješan od neuspješnog načina funkcioniranja? Uspješan način funkcioniranja čini nas sretnim. Na temelju čega zaključujem da svi ti uspješni načini isključuju forsiranje?

Razmislimo o početku veze i izjavljivanju vječne ljubavi nakon jedne kave. Većina nas nekoga neće nazivati prijateljem dok osoba ne prođe poprilično strog "selekcijski proces". Nešto što zahtijeva upoznavanje i zbližavanje. Za to je potrebno vrijeme. Ako tako funkcioniramo prema nekome tko je "samo" prijatelj, odakle nam ideja da nam netko, kad već romantiziramo, nakon jednosatne kave postaje "ljubav za cijeli život"?

Razmislimo o vezama koje traju unatoč tome što niti jedna strana u tome ne uživa, nego ih samo čini nesretnima. Često samo zato jer su obje strane svoje postojanje vezale uz postojanje te veze

Ne pokazuje li ovo besmisao i uzaludnost forsiranog početka veze? Forsiranjem ćemo obično dobiti ono što nismo htjeli. I bit ćemo nesretni zbog toga. Da, moja se veza godinama pokazivala kao dobrom, unatoč takvom početku. Međutim, to je princip "ćorave koke", nešto što funkcionira vrlo rijetko. A taj princip svjesno uzeti kao model ponašanja čini se suludo.

Razmislimo o tome da se veza i uživanje u vezi isplate samo ako su vječni. U prijevodu, postoji li opasnost da uživanje neće trajati vječno, onda se ne isplati uopće uživati, pa makar godinu dana? I meni je nekada ta računica imala smisla. Danas mi je apsolutno besmislena. Na kraju krajeva, pobija je osnovnoškolska matematika: vječno uživanje definitivno je više od tri godine uživanja. Ali, tri godine uživanja su definitivno više od nula minuta uživanja. Kad se ovako postavi, zvuči pomalo mazohistički. A upravo to nam čini forsirana bitnost veze, da se ponašamo mazohistički. Radije biramo nulu, ako nam ona omogućava kontrolu. Na kraju ćemo shvatiti da zbog toga nismo dobili ono što smo htjeli, jer to nismo prepoznali na vrijeme. I bit ćemo nesretni zbog toga.

Razmislimo o vezama koje traju unatoč tome što niti jedna strana u tome ne uživa, nego ih samo čini nesretnima. Često samo zato jer su obje strane svoje postojanje vezale uz postojanje te veze. Mislim da ovdje nije potrebno jako detaljno objašnjavati zašto nas veza u kojoj nismo sretni čini nesretnima. Već sama rečenica zvuči dovoljno grunfovski, dalje je nepotrebno pričati.

Tražiti sreću na nesretan način, poprilično je besmisleno. Zar ne?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.