S aktivistom i koordinatorom udruge Iskorak Zoranom Dominkovićem razgovarali smo o testiranju na HIV u LGBT zajednici, učincima kampanja koje se provode za suzbijanje HIV-a među LGBT populacijom, ali i pokušajima da se unutar ove zajednice podigne svijest o rizicima zaraze HIV-om.

Posljednjih ste godina radili mnogo na projektima i kampanjama kojima je cilj unapređenje kvalitete življenja seksualnih i rodnih manjina i osoba koje žive s HIV/AIDS-om. Što su danas u Hrvatskoj najveći problemi s kojima se ova podskupina susreće u svakodnevnoj egzistenciji?
– Najveći problemi LGBT osoba koje žive s HIV-om povezani su sa stigmom i diskriminacijom koja je najčešće dvostruka, zbog zdravstvenog stanja i seksualnog i/ili rodnog identiteta. Iz mog iskustva problemi su najčešći u sferi zdravstvene skrbi, prava na rad i u društvenom i obiteljskom životu. Stavovi društva prema HIV-u intenziviraju probleme koje može imati i netko tko nije LGBT i HIV+.

Primjerice, u zdravstvenom sustavu ti su problemi daleko veći ako osoba ima HIV pozitivan status. Česte su prijave problema s pronalaskom stomatologa ili obiteljskog liječnika, jer dio ih odbija imati HIV+ pacijente ili imaju manjak znanja i iskustva o njihovim potrebama.

U privatnim sferama teško je odlučiti kome reći svoj HIV status, jer reakcije su nepredvidive

Nerijetki su ekonomski problemi, teškoće s pronalaskom posla i raznim situacijama vezanim uz rad. Postoje situacije da medicina rada nekad ne želi izdati potvrdu o sposobnosti zbog HIV statusa, te slučajevi da se ljude diskriminira na poslu kad se sazna njihov HIV status.

U privatnim sferama teško je odlučiti kome reći svoj HIV status, jer reakcije su nepredvidive. Dok je već nekim LGBT osobama teško napraviti coming out, još teže je raditi to još jedanput i reći da imaš HIV. Informiranost o HIV-u je puno manja i moguće su posljedice puno gore.

U partnerstvu s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo od kraja 2013. godine provodite projekt Testiranje u zajednici, dva puta tjedno u večernjim satima U LGBT centru provodi se anonimno i besplatno testiranje na HIV brzim testovima, nakon koji su rezultati gotovi za 60 sekundi. Kakav je odaziv LGBT zajednice na ova testiranja? Pretpostavljam da dolaze uglavnom MSM (muškarci koji upražnjavaju seks s muškarcima, nap. aut.) osobe koje su out i na neki način integrirane u zagrebačku gej/bi zajednicu?
– Testiralo se oko 750 osoba u 2015, a oko 500 u 2014. Imamo stopu pozitiviteta od oko 2%. Odaziv je u skladu s našim financijskim kapacitetima, primjerice - radimo samo dva sata, dva puta tjedno, što ne možemo povećati jer, primjerice, imamo ograničen broj testova koji ovisi o našim donatorima. Preporuke su da se gej/bi muškarci testiraju bar jedanput godišnje, a poželjno i češće ako imaju više partnera ili ne koriste kondome.

Za vrijeme Europskog tjedna testiranja u anketu smo dodali pitanje o tome koliko su osobe out. Preliminarni podaci kažu da je trećina testiranih LGBT osoba out većini ili gotovo svima (među njihovim prijateljima, kolegama i obitelji). Gotovo polovica (oko 43%) kaže da nitko ili samo uski krug ljudi zna njihov seksualni identitet.

Preporuke su da se gej/bi muškarci testiraju bar jedanput godišnje, a poželjno i češće ako imaju više partnera ili ne koriste kondome

Teško je interpretirati podatke, jer nemamo takva pitanja u drugim centrima za testiranje da bismo mogli napraviti usporedbu. Iz strane literature, znamo da je izglednije da će se testirati osoba koja je više out. Iako je česta pretpostavka da će u LGBT centar doći samo oni koji su out, podaci pokazuju suprotno. Moguće je da su oni koji su u većem strahu da naprave coming out, spremniji testirati se na mjestu gdje znaju da neće biti diskriminirani.

Jeste li s vremenom uspjeli povećati stopu redovitog testiranja MSM osoba na HIV?
– Nedavno je napravljena analiza svih istraživanja među MSM osobama vezano za stopu testiranja. Sva istraživanju ukazuje na porast. Međutim, brojke su još uvijek malene i ispod europskog prosjeka.

S kojim problemom vezanim za testiranje MSM populacije s najviše borite? Na Iskorakovoj web stranici navedeno je da u prosjeku prođu četiri godine od HIV infekcije do testiranja. Zbog čega se ljudi tako kasno testiraju?
– Istraživanja nam govore da je najveća prepreka za gej/bi muškarce u Hrvatskoj niska svijest o mogućem riziku. Da bi se netko testirao na HIV, mora prvo imati ideju da je to nešto što mu treba. Procjena iz istraživanja nam kaže da je gotovo 5% (svaki 25.) gej/bi muškarac u Zagrebu HIV pozitivan. Međutim samo polovica njih su se testirali i znaju da su pozitivni.

Ako si seksualno aktivan gej/bi muškarac, testiraj se

Kad ljude pitaju zašto se nisu testirali, kažu da misle kako nema potrebe, da poznaju svoje partnere, da nisu u riziku. Rijetki poznaju HIV+ osobu, jer one to rijetko priznaju, pa je čest dojam da HIV nije prisutan (iako je koncentriran među gej/bi populacijom). Testiraju se tek kad pomisle da bi mogli biti u riziku, a zapravo je čest slučaj da su se zarazili godinama prije. Kasna dijagnoza otežava liječenje i povećava mogućnost da su prenijeli HIV na druge.

Procjena iz istraživanja nam kaže da je gotovo 5% (svaki 25.) gej/bi muškarac u Zagrebu HIV pozitivan. Međutim samo polovica njih su se testirali i znaju da su pozitivni

Mi znamo da ljudi jako loše procjenjuju svoj rizik od HIV-a – s jedne strane imamo one koji su se zarazili i nisu se testirali, a s druge imamo one koje su u prevelikom strahu da su se zarazili. Zbog toga se potiče MSM populaciju da se testiraju barem jednom godišnje, odnosno češće ako ne koriste kondome s novim partnerima. Ako si seksualno aktivan gej/bi muškarac, testiraj se.

Niska svijest o riziku potaknuta je nacionalnim kampanjama koje često pokazuju male brojke HIV+, no činjenica je da je većina HIV+ upravo gej/bi što se uglavnom izostavi iz tih poruka kako se ne bi pojačavala stigma. Ta koncentriranost dovodi do brzog rasta novih infekcija koju je teško zaustaviti s trenutnim kapacitetom namijenjenim za prevenciju HIV-a među MSM-om.

Kako procjenjujete vašu suradnju s državnim institucijama i drugim organizacijama civilnog društva kad je riječ o zdravstvenoj i psiho-socijalnoj skrbi za HIV+ LGBT osobe?
– Suradnja je zadovoljavajuća. U Hrvatskoj je značajniji odgovor na HIV epidemiju započeo 2003. godine s velim projektom financiranim od Globalnog Fonda koji je postavio temelje zajedničkog djelovanja. Postoji Nacionalni program suzbijanja HIV/AIDS-a na temelju kojeg Ministarstvo zdravlja kontinuirano podržava civilno društvo. Česti su zajednički sastanci, a Iskorak je administrator i nacionalne mailing liste AIDS.hr na kojoj gotovo 100 ljudi koji rade na HIV-u u Hrvatskoj razmjenjuju iskustva i dogovaraju suradnju.

bs
Broj novootkrivenih slučajeva HIV infekcije, AIDS-a i umrlih od HIV/AIDS-a u Republici Hrvatskoj po godinama; za razdoblje 1985-2015. (Izvor: www.hzjz.hr)

Iako je suradnja dobra, financijska podrška nije dovoljna da se zaustavi HIV-a, prioriteti nisu postavljeni u odnosu na epidemiološku situaciju. Iako je većina novih infekcija među MSM-om i najveći broj HIV+ su MSM, sredstva se prije svega ulažu u ostale populacije.

Umrežavanje i sinergijsko djelovanje u zajedničkim ciljevima važno je kako bi se na polju zagovaranja postigli veći rezultati. Na koje suradnje ste ponosni?
– Sjećam se da smo, kad smo pisali zadnji trogodišnji HIV program, nabrojali oko 20 organizacija s kojima surađujemo na konkretnim aktivnostima. Samo vezano za 2015. i naše aktivnosti vezane uz HIV, istaknuo bih suradnju s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo bez kojeg testiranje u zajednici ne bi bilo moguće. Organizacija u Splitu, Osijeku i Rijeci koje su se uključile u obilježavanje Europskog tjedna testiranja. Ministarstvo zdravlja koje nas je uključilo u Nacionalno povjerenstvo za HIV, sve organizacije koji sudjeluju u programu outreacha kroz koji diseminiramo kondome na mjestima gdje se MSM osobe okupljaju...

Niska svijest o riziku potaknuta je nacionalnim kampanjama koje često pokazuju male brojke HIV+, no činjenica je da je većina HIV+ upravo gej/bi što se uglavnom izostavi iz tih poruka kako se ne bi pojačavala stigma. Ta koncentriranost dovodi do brzog rasta novih infekcija koju je teško zaustaviti s trenutačnim kapacitetom

Mediji često u natjecanju za pozornost publike imaju tendenciju koristiti tehnike koje stvaraju veću stigmu prema HIV+ osobama

Zanimljivo je da smo prošle godine bili uključeni u usku radnu grupu s još tri organizacije iz Švedske, Nizozemske i Velike Britanije u Europskoj kampanji za promociju testiranja. Za vrijeme kampanje su svi gej/bi muškarci koji koriste aplikacije za upoznavanje partnera dobili poruku da se testiraju.

Radili ste i na jačanju uloge medija u podizanju javne svijesti zajednice o problemima HIV+ populacije. Možemo li govoriti o pomacima na polju medijske prezentacije ove teme u domaćem medijskom prostoru posljednjih godina ili je još uvijek dominantan spektakularizacijski diskurs?
– Iako mi je lako vidjeti pomake u medijskom pristupu prema LGBT populaciji, na području HIV-a pomaci su puno slabiji. Mediji često u natjecanju za pozornost publike imaju tendenciju koristiti tehnike koje stvaraju veću stigmu prema osobama koje žive s HIV-om. Kako je medijski prostor u Hrvatskoj manji, novinari nisu uže specijalizirani pa se često pronađu netočne informacije. Istaknuo bih i neke pozitivne primjere. Nedavno je u Glasu Slavonije objavljen članak koji je i CroL prenio o životu mladića koji živi s HIV-om, koji ga nije prikazao samo kao HIV+ osobu, nego i njegove egzistencijalne probleme. Vjerujem da ćemo se pomicati i dalje u smjeru da se osobe s HIV-om ne prikazuju kao žrtve i/ili opasnost.

Kakvu ulogu u povezivanju i međusobnom osnaživanju HIV+ imaju mreže poput Gay.hr-a i Aids.hr-a? Mogu li se i na koji način one unaprijediti, kako bi stvorile veću kritičnu masu korisnika?
– Obje web stranice imaju česte članke i rasprave na temu HIV-a. Iznimno mi je drago kad vidim korisnike koji odgovaraju na stigmu i predrasude. Iskorak stalno radi na unapređenju gay.hr-a i aids.hr-a. Po statistici primjećujemo blage poraste u broju korisnika. Međutim, nije sve u većim brojkama. Kvaliteta nije u kvantiteti.

Mi znamo da ljudi jako loše procjenjuju svoj rizik od HIV-a – s jedne strane imamo one koji su se zarazili i nisu se testirali, a s druge imamo one koje su u prevelikom strahu da su se zarazili

Trenutačno radimo na online projektu za osnaživanje gej/bi HIV+ osoba, koji će se fokusirati na manji broj i prilagoditi se njihovim potrebama. Također, radimo na novom programu Odgovoran koji će imati specifičnije ciljeve vezano za seksualno zdravlje gej/bi muškarca koji za ciljeve ima doprijeti do velikog broja gej/bi muškaraca.

Jedan od vaših dugoročnih ciljeva je i destigmatiziranje i senzibiliziranje hrvatskih medicinskih krugova te poboljšavanje kvalitete skrbi za LGBT pacijente u svim segmentima hrvatskog zdravstva. Možete li nam dati neke drastične/negativne primjere koji ilustriraju još uvijek ukorijenjene oblike diskriminacije HIV+ LGBT osoba unutar zdravstvenog sustava?
– Žalosno je što su česti problemi u zdravstvenoj skrbi gdje najčešće rade visokoobrazovani kadrovi. Očito je da obrazovni sustav ne radi dovoljno na osvješćivanju rada s različitim populacija, a česta je manjkavost i u stručnosti. Imamo u planu projekt dr. Okej koji još nije dobio financijsku podršku, međutim održali smo jedan simpozij i u planu nam je raditi još na ovom području. Dobili smo sredstva za brošuru namijenjenu medicinskim djelatnicima.

bs02
Zaraženi HIV-om (1985-2015. godine) prema vjerojatnom putu prijenosa infekcije (Izvor: www.hzjz.hr)

Postoje različiti primjeri diskriminacije vezani za seksualno zdravlje LGBT osoba. Poznati su mi slučajevi kad liječnici odbiju pružiti skrb (primjerice određene pretrage za spolno-prenosive bolesti), slučajevi kad zdravstveni djelatnik/ica promijeni svoj stav prema pacijentu: budu dragi i dobri dok ne saznaju da je LGBT kad postanu formalni i distancirani, kao i slučajevi pogrešnog liječenja (pacijent je proveo duže vrijeme u bolovima, jer su propisivane terapija koja više nije preporučena za gonoreju), kao i indirektniji odrazi stigme kad je pružena neprimjerena skrb (neki pacijenti su mi pokazivali otpusna pisma s tekstovima koji su u najmanju ruku nepristojni). Sreća je što se liječnik može odabrati pa zapravo su najčešći upiti preporuke za LGBT friendly liječnika.

Dio liječnika ne vodi digitalni karton za HIV+ jer ne žele da to bude u računalu

Situacija postaje gora za HIV pozitivne pacijente. Skrb je iznadprosječno dobra u Referentnom centru za liječenje HIV-a na Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević, međutim problemi nastaju na drugim mjestima u zdravstvenom sustavu. Praksa je da im se uspostavi "siguran put" do skrbi, primjerice da im se preporuči liječnik/ca za kojeg znamo da je dobar prema LGBT i HIV pacijentima. Ponekad ga se čak i kontaktira prije nego što se pacijent proslijedi i objasni situacija.

Mislim da je najveći uzrok što su osobe koje žive s HIV-om u manjini pa manji broj poznaje HIV+ osobu s kojom bi mogli razgovarati i raščistiti tabue. Drugi razlog je vezan za činjenicu da se radi o zaraznoj bolesti koja je dug period bila smrtonosna. Teško je takav strah izbaciti iz ljudi

Problemi koji nastaju su razni: od odbijanja skrbi, primjerice stomatolozi su iz mog iskustva najčešći problem, a i oni koji ih prihvate često ih zapostavljaju kao pacijente. Obiteljski liječnik mora biti upućen u HIV status jer često mora propisivati neke specifične lijekove. Teško je naći HIV friendly liječnika izvan Zagreba, posebno zato što je bilo situacija da je iz ordinacije izašla informacija o HIV statusu. Znam da dio liječnika ne vodi digitalni karton za HIV+ jer ne žele da to bude u računalu. Ranije je bio problem s oznakama dijagnoze za bolovanje pa je poslodavac mogao saznati HIV status. Razni su problemi, međutim većina ih se uspije riješiti, ali na žalost neki ostanu i nakon puno truda.

LGBT centar je koncem prošle godine pokrenuo projekt "Pozitivan dijalog", kojem je za cilj bio uspostavljanje komunikacije između HIV+ i HIV- LGBT osoba. U pripremi za razgovor kazali ste nam kako su HIV+ osobe obilježene lošim iskustvima i često nespremne komunicirati o svojem stanju te da ovaj projekt, unatoč svojoj dobroj volji nije polučio željene rezultate. Zašto je tabu HIV-a još uvijek toliko jak?
– Mislim da je najveći uzrok što su osobe koje žive s HIV-om u manjini pa manji broj poznaje HIV+ osobu s kojom bi mogli razgovarati i raščistiti tabue. Drugi razlog je vezan za činjenicu da se radi o zaraznoj bolesti koja je dug period bila smrtonosna. Teško je takav strah izbaciti iz ljudi.

S druge strane HIV+ osobe često ne znaju kome reći i da li uopće reći. Česta je preporuka da kažu samo osobama od povjerenja, jer se događa da osobe u uvjerenju da štite zdravlje drugih krenu govoriti drugima. To je jedna opasna ideja i na taj način se nikome ne pomaže. HIV najčešće prenose one osobe koje se još nisu testirale. Nerijedak je i svjestan ili podsvjestan osjećaj krivnje zašto su se zarazili što ih blokira da kvalitetno vode svoj život, iako nitko nije kriv za svoju infekciju.

Najčešći razlozi za nekorištenje kondoma su monogamna veza ili povjerenje u partnera, manji broj prijavljuje da kondome ne koristi zbog smanjenog užitka. Tako da današnja stopa korištenja kondoma nije na dovoljno visokoj razini da suzbije širenje novih infekcija

Ideja "Pozitivnog dijaloga" bila je otvoriti komunikaciju. Žalosno mi je uvijek kad vidim da je stigma prema HIV-u tako velika u populaciji u kojoj je HIV čest. Vjerujem da će "Pozitivan dijalog" pomoći da se stigma smanji.

pd

Dio MSM populacije smatra da su kondomi "ubojice užitka" u gej seksu, što nimalo ne pomaže suzbijanju virusa HIV-a u Hrvatskoj, ali i svijetu. Kako tome doskočiti?
– Velik broj ljudi koristi kondome i ne vide smanjenje užitka u seksu. Kondomi su napravljeni da imaju minimalan utjecaj na kvalitetu seksa koju mnogi ne osjete, a i oni koji osjete smatraju da koristi zaštite kondoma nadilaze moguće nedostatke. Sve osobe žele smanjiti rizik od zaraze spolno prenosivim bolestima.

Najčešći razlozi za nekorištenje kondoma su monogamna veza ili povjerenje u partnera, manji broj prijavljuje da kondome ne koristi zbog smanjenog užitka. Tako da današnja stopa korištenja kondoma nije na dovoljno visokoj razini da suzbije širenje novih infekcija.

Gej/bi muškarac ima nekoliko stotina puta veću mogućnost da dođe u kontakt s HIV-om nego heteroseksualna osoba

Sreća je da postoje nove tehnologije. Najviše obećava terapija prevencije. Osobe koje su HIV+ i liječe se postižu nemjerljivu količinu virusa i ne mogu prenijeti virus. Znamo da HIV prenose najčešće oni koji se još nisu testirali, zbog toga se u populacijama s većom učestalosti HIV (kao gej/bi u Hrvatskoj) predlaže redovito testiranje.

PEP je dostupan u Hrvatskoj na Klinici Dr. Fran Mihaljević, ako se uzme 48 sati nakon rizičnog odnosa smanjuje mogućnost infekcije. PrEP nije dostupan u Hrvatskoj već samo u SAD-u, Francuskoj, Keniji i u Južnoafričkoj republici, te kroz istraživanja u nekim drugim zemljama. Ako se uzima svaki dan, sprečava zarazu. U planu je uvesti ga u Hrvatskoj prvo kroz istraživanje

Danas postoje i lijekovi koji mogu spriječiti infekciju HIV-om. Mogu se uzimati poslije rizika (PEP) ili dugotrajno prije rizika (PrEP). PEP je dostupan u Hrvatskoj na Klinici Dr. Fran Mihaljević, ako se uzme 48 sati nakon rizičnog odnosa smanjuje mogućnost infekcije. PrEP nije dostupan u Hrvatskoj već samo u SAD-u, Francuskoj, Keniji i u Južnoafričkoj republici, te kroz istraživanja u nekim drugim zemljama. Ako se uzima svaki dan, sprečava zarazu. U planu je uvesti ga u Hrvatskoj prvo kroz istraživanje.

Udio MSM skupine među oboljelima od HIV-a u Hrvatskoj je posljednjih godina u blagom porastu, unatoč naporima klinike Dr. Fran Mihaljević, Zavoda za javno zdravstvo, ali i kampanjama koje provode Iskorak i HUHIV. Što mislite, zašto je to tako?
– Postoji više razloga, podijelio bih ih u dvije grupe. Prvo su karakteristike epidemije. HIV je koncentriran među gej/bi muškarcima u Hrvatskoj. Radi se o jednoj manjoj zajednici pa se zarazne bolesti lako šire (primjerice kao prehlada među djecom u školi). Praktično gledano, gej/bi muškarac ima nekoliko stotina puta veću mogućnost da dođe u kontakt s HIV-om nego heteroseksualna osoba.

Tu bih dodao i faktore da je analni seks efikasniji način prijenosa od drugih oblika seksa; da je većina gej/bi muškaraca uni (aktivna i pasivna) dok je kod heteroseksualaca to biološki ograničeno, te nešto veći broj seksualnih partnera u podpopulacijama gej/bi muškaraca. Ove faktore je iznimno teško promijeniti.

Tu su i društveni razlozi. Postoji svijest da HIV nije čest i da nije problem zbog čega se ne shvaća ozbiljno i ima nizak prioritet. Često je prisutna ideja da se radi o odgovornosti pojedinca, a ne zajednice/društva. Kod nas se najčešće javlja u gej/bi populacije koja je već stigmatizirana što njima otežava pristup zdravstvenoj skrbi i programima prevencije, a i da se na državnoj razini više kapaciteta ulaže u prevenciju drugim populacijama. Oni skupa dovode da odgovor na epidemiju nije dovoljno jak i zajednica se teže mobilizira na promjenu. Mislim da je ove faktore moguće promijeniti.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.