Na Kliniku Dr. Fran Mihaljević stigli smo u želji da saznamo kako danas u Hrvatskoj izgleda liječenje i terapija HIV+ pacijenata. Sjedeći u hodniku ambulante odjela 6/1 uspjeli smo, barem na nekoliko sati koliko smo ondje proveli, zaboraviti na loše i neadekvatne uvjete liječenja u hrvatskim zdravstvenim ustanovama.

U čekaonici vlada ugodna i prijateljska atmosfera, posve netipična za slične prostore u hrvatskim bolnicama i klinikama. Zidovi su obojeni u pastelne boje i ispunjeni umjetničkim slikama, sa zvučnika dopire pop-glazba s radija. Nije teško pretpostaviti da su ovaj prostor zajednički uredili osoblje ambulante, ali i njezini korisnici.

S profesorom Josipom Begovcem, voditeljem Referentnog centra za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om razgovarali smo o povijesti HIV epidemije u Hrvatskoj, aktualnim problemima koje dijele HIV+ pacijenti i njegovoj borbi za dostojan život i liječenje HIV+ LGBT pacijenata u Hrvatskoj.

U jednom ranijem intervjuu kazali ste kako je pred 15-tak godina u hrvatskim bolnicama i ambulantama odnos prema HIV+ bio "gotovo karantenski". Možete li nam ovdje ukratko (ali slikovito) pojasniti kako se taj odnos mijenjao i što je poticalo dinamiku tih pozitivnih promjena?
– Na početku epidemije se o samom virusu nije mnogo znalo. Virus je otkriven 1984. godine. Ali, suvremena povijest te bolesti počinje nekoliko godina prije, krajem 70-ih. U Hrvatskoj su se prvi slučajevi pozitivnih testova javili krajem 1985. godine, a prvi je bolesnik u Kliniku za infektivne bolesti u Zagrebu došao godinu kasnije. Pojavom nove bolesti koja je bila 100% smrtonosna, čiji putovi prijenosa nisu još dobro definirani pojavio se strah među ljudima, pa i među zdravstvenim djelatnicima. Danas znamo da su se tada provodile mjere zaštite za koje danas znamo da nisu bile potrebne, bolesnicima se pristupalo u kompletnoj zaštitnoj opremi, s maskom i pregačom. Postupno se situacija normalizirala, pa smo već početkom 90-ih pacijentima pristupali na uobičajen način. Postalo je jasno kako se virus prenosi i važno je naglasiti da danas, trideset godina otkad poznajemo ovaj virus, novih putova prijenosa nema.

Virus je otkriven 1984. godine. Ali, suvremena povijest te bolesti počinje nekoliko godina prije, krajem 70-ih. U Hrvatskoj su se prvi slučajevi pozitivnih testova javili krajem 1985. godine, a prvi je bolesnik u Kliniku za infektivne bolesti u Zagrebu došao godinu kasnije. Pojavom nove bolesti koja je bila 100% smrtonosna, čiji putovi prijenosa nisu još dobro definirani pojavio se strah među ljudima, pa i među zdravstvenim djelatnicima

Možete li nas vratiti u vrijeme kad ste se Vi kao liječnik počeli baviti područjem HIV-a i AIDS-a. Navodno se tada govorilo i o prisilnim testiranjima na HIV?
– Jedna od prvih reakcija na pojavu virusa je bila da bi trebalo postupati kao s drugim zaraznim bolestima, rabeći metode otkrivanja i testiranja rizičnih osoba. Vidjelo se da neke populacije ljudi češće obolijevaju i tada su se pojavila razmišljanja o obvezatnom testiranju određenih skupina, bilo je takvih razgovora i u stručnim krugovima. Sklonost masovnog testiranja bila je osobito izražena u pojedinim zemljama Istočne Europe, tada koncept ljudskih prava još nije bio zaživio i mnogim ljudima nije bilo jasno da se poštujući ljudska prava može suzbiti jedna zarazna bolest.

Stopu HIV-a među MSM populacijom uvjetuje i relativno ograničen broj partnera i veća vjerojatnost da se naiđe na zajedničkog partnera

U nas su se nakon otkrića zaraze HIV-om iz redova pripadnika UNPROFOR-a, javljala mišljenja o obvezatnim testiranjima određenih skupina. Ipak, drago mi je da je Hrvatska ostala pri stavu da se problem HIV-a ne rješava obvezatnim i prisilnim testiranjima jer to uistinu nije način na koji bi se ova bolest mogla kontrolirati. HIV zahvaća one skupine u društvu koje su dodatno ranjive i diskriminirane i koje je, potrebno pridobiti za suradnju, a ne udaljavati iz društva i zdravstvenog sustava. Tek u suradnji s osobama koje žive s HIV-om se ova epidemija može suzbiti.

Godinama kontinuirano pratite i analizirate epidemiološku situaciju HIV-infekcije u Hrvatskoj. Koji je, vama kao liječniku, danas najveći izazov u vašoj struci? Postoji li nešto što vas dulje vrijeme okupira, s čim se borite, tzv. "neosvojeni vrhunac"?
– Sa znanstvenog aspekta ogroman je izazov što dosad nismo uspjeli stvoriti cjepivo koje bi bilo zaštitno. Mnogi su oko toga bili jako optimistični. Međutim, HIV je jedan poseban virus koji se nažalost vrlo često mijenja, mi ni danas nismo posve sigurni što je zaštitna imunost prema HIV-u, kako se čovjek sa svojim imunološkim sustavom može obraniti od HIV-a. A kad to ne znate, kako ćete i što ćete potaknuti u ljudskom tijelu da bi ga zaštitili? Znamo puno o raznim stanicama koje usmrćuju virus, o pojedinim protutijelima koja neutraliziraju virus, ali u konačnici nam kompletna slika nije previše jasna.

Imao sam sreću biti dijelom povijesti HIV-a kad su otkriveni lijekovi koji mogu uspješno suzbiti umnožavanje virusa. Od bolesti koja je bila 100% smrtonosna mi smo napravili jednu kroničnu infekciju s kojom se može živjeti i doživjeti gotovu normalnu starost. To je sigurno jedno od najvećih otkrića suvremene medicine u prošlom stoljeću. No, ako gledate našu epidemiološku krivulju, ona još uvijek raste. Jedan od mojih osobnih izazova je da, usprkos tomu što Hrvatska ima epidemiju niske razine, ostvarimo da epidemija promjeni smjer i počne opadati.

Zašto je stopa HIV+ među muškarcima koji prakticiraju seks s muškarcima (MSM) još uvijek u blagom porastu?
– Ima više razloga. Svaka mlađa generacija nosi neke nove stavove. Nažalost, mi mnogo puta ne želimo učiti na tuđim pogreškama. Katkad se o populaciji MSM-razmišlja kao o ljudima koji su u prosjeku bolje obrazovani i koji se znaju štititi. Ali navedeni stereotip nije točan, radi se o normalnoj populaciji u kojoj postoji široki raspon različitih ljudi različitih razmišljanja, obrazovanja i stavova. Svaka mlada i nova generacija je drugačija, nosi neka svoja razmišljanja i drugačije shvaćaju preuzimanje rizika. Mladi ljudi su skloni traganju, eksperimentiranju i općenito rizičnijem ponašanju. Činjenica je da, osim nekih bioloških razloga zašto se HIV lakše prenosi u populaciji MSM – analni odnos nosi veći rizik prijenosa- stopu HIV-a među MSM populacijom uvjetuje i relativno ograničen broj partnera i veća vjerojatnost da se naiđe na zajedničkog partnera.

HIV je jedan poseban virus koji se nažalost vrlo često mijenja, mi ni danas nismo posve sigurni što je zaštitna imunost prema HIV-u, kako se čovjek sa svojim imunološkim sustavom može obraniti od HIV-a. A kad to ne znate, kako ćete i što ćete potaknuti u ljudskom tijelu da bi ga zaštitili?

Ljudi često zaziru od odlaska u zdravstvene ustanove jer se boje da će biti prepoznati i imaju osjećaj da se nedovoljno štiti njihova privatnost

Mogućnost da se stvore zajednički partneri ili kako mi kažemo "clusteri" je veća, nego u heteroseksualnoj zajednici u kojoj ljudi imaju veći izbor partnera i rjeđe će se naći u situaciji da imaju zajedničke spolne partnere. Jedan od razloga širenja HIV epidemije jest rizično ponašanje tijekom akutne HIV infekcije. Radi se o prvoj fazi zaraze HIV-om kad se u krvi nalazi velika količina virusa, osoba je tada najviše zarazna, a sama još ne zna da je zaražena. Ako osobe u akutnoj HIV-infekciji imaju spolne odnose bez zaštite, osobito s više partnera, vrlo lako se tada pojavi više slučajeva novih HIV-infekcija. Jedan od razloga povećanog broja novih infekcija u nas je i bolje organizirano testiranje u našoj ciljnoj populaciji, tako da možda nije riječ o stvarnom porastu, nego više odrazu kvalitetnijeg pristupa testiranju.

jb
Profesor Josip Begovac na stručnom simpoziju povodom dana AIDS-a u studenom 2015. (Foto: huhiv.hr)

Naše procjene govore da je broj ljudi koji ne znaju da su zaraženi HIV-om danas manji nego prije pet, šest godina. Danas u Zagrebu imamo dva centra u kojima se vrši testiranje izvan zdravstvenih ustanova. Jedan je LGBT centar u Petrinjskoj, drugi je CheckPoint Zagreb koji vodi HUHIV. Ljudi često zaziru od odlaska u zdravstvene ustanove, ne žele se tamo testirati, jer se boje da će biti prepoznati i imaju osjećaj da se nedovoljno štiti njihova privatnost. Šteta što takvih oblika testiranja nemamo izvan Zagreba.

Imao sam sreću biti dijelom povijesti HIV-a kada su otkriveni lijekovi koji mogu uspješno suzbiti umnožavanje virusa. Od bolesti koja je bila 100% smrtonosna mi smo napravili jednu kroničnu infekciju s kojom se može živjeti i doživjeti gotovu normalnu starost

U pripremnom razgovoru kazali ste nam kako je hrvatski zdravstveni sustav još uvijek baziran na uputnicama, a takav način liječenja (ne samo HIV/AIDS-a) nije učinkovit, na štetu je pacijenata, ali i samog sustava. HIV+ osoba često se nalazi u situaciji da o njezinoj HIV dijagnozi mora informirati liječnika opće prakse (koji je ponekad i obiteljski liječnik, tj. dijele ga ostali članovi njegove/njezine obitelji), liječnika specijalistu, ljekarnika/icu)… Kako je vaš Referentni centar u Klinici tome uspio doskočiti?
– Bilo je razumijevanja ljudi koji su o tome odlučivali. Naime, od početka smo ukazivali da bi inzistiranje na uputnicama mnoge HIV-pozitivne osobe odvratilo od traženja zdravstvene zaštite i da bi takva politika dovela do velikog broja HIV-pozitivnih osoba koje su izvan zdravstvene skrbi. To bi moglo dovesti do većeg širenja HIV-infekcije, češćeg obolijevanja i umiranja. Mi smo nadalje uspjeli razviti dobru suradnju s centrima za testiranje u zajednici i ostalim centrima za testiranje na HIV, pa se osoba za koju se utvrdi da ima zarazu HIV-om, u većini slučajeva pojavi u zdravstvenom sustavu relativno brzo.

U prošlosti smo imali i zakonskih odredbi koje su zabranjivale HIV-pozitivnim osobama da rade kao pomorci ili zaštitari

Na ovaj način se osoba može izravno i brzo uključiti u skrb i započeti odgovarajuće liječenje. Mi kažemo našim pacijentima da svom obiteljskom liječniku saopće da su HIV pozitivni. Ako oni to nisu u stanju učiniti, onda ih mi usmjeravamo prema pojedinim liječnicima obiteljske medicine za koje znamo da prihvaćaju HIV-pozitivne osobe i za koje znamo da ih HIV-pozitivne osobe također prihvaćaju. To nije moguće učiniti u svim situacijama, katkad HIV-pozitivna osoba živi u jednoj maloj sredini gdje se svi znaju, gdje nije moguće naći drugog liječnika i gdje bi, kad bi se saznalo za zaraženost HIV-om, život HIV-pozitivnoj osobi bio nemoguć.

Ako osobe u akutnoj HIV-infekciji imaju spolne odnose bez zaštite, osobito s više partnera, vrlo lako se tada pojavi više slučajeva novih HIV-infekcija. Jedan od razloga povećanog broja novih infekcija u nas je i bolje organizirano testiranje u našoj ciljnoj populaciji, tako da možda nije riječ o stvarnom porastu, nego više odrazu kvalitetnijeg pristupa testiranju

Neki od mojih sugovornika kazali su mi kako je diskriminacija prema HIV+ osobama još uvijek jaka unutar zdravstvenog sustava. Laiku će takva informacija isprva zvučati paradoksalno. Što vi mislite o tome? (Događalo se da neki liječnici opće prakse i stomatolozi nisu željeli primiti HIV+ pacijenta/icu!)
– S jedne strane izgleda paradoksalno, s druge je logično jer osobe zaražene HIV-om relativno često trebaju različite zdravstvene usluge. Ne možemo reći da je ta situacija optimalna, ali je bolja nego što je bila prethodnih godina. Pojedini bolesnici i dalje govore o neugodnostima koje doživljavaju u zdravstvenim ustanovama. U jednom istraživanju su se naši bolesnici najčešće potužili na manjak zaštite privatnosti. Bilo je i legislativnih problema, jedan od njih su bile šifre za bolovanje koje su dolazile poslodavcu, pa je on mogao prilično jednostavno doznati da je zaposlenik HIV-pozitivan. Onda bi HIV-pozitivni pacijenti tražili od liječnika da ne pišu tu šifru, što je katkad stvaralo nepotrebnu napetost. Međutim, situacija se promijenila tako da se šifre bolesti više ne pišu na doznake. Imali smo u prošlosti i zakonskih odredbi koje su zabranjivale HIV-pozitivnim osobama da rade kao pomorci ili zaštitari.

Katkad HIV-pozitivna osoba živi u jednoj maloj sredini gdje se svi znaju, gdje nije moguće naći drugog liječnika i gdje bi, kad bi se saznalo za zaraženost HIV-om, život HIV-pozitivnoj osobi bio nemoguć

Godinama se borite kako bi se troškovi antiretrovirusnog liječenja izuzeli iz proračuna Klinike, budući se proračun unutar te institucije smanjuje. Što se na tom planu uspjelo postići posljednjih godina?
– Sustav financiranja antiretrovirusne terapije u nas ima svoje osobitosti. Tako se antiretrovirusni lijekovi svim bolesnicima iz cijele Hrvatske izdaju iz bolničke ljekarne Klinike za infektivne bolesti u Zagrebu. U početku financiranja antiretrovirusne terapije su se ti troškovi postavili kao posebna stavka u ugovoru Klinike i povećavali s povećanjem broja bolesnika. Međutim, postojalo je i jedno razdoblje u kojemu antiretrovirusna terapija nije bila posebna stavka ugovora, broj pacijenata se povećavao, a proračun se smanjivao. Govorilo se da nema novaca i da sve bolnice moraju smanjiti troškove. To je stvaralo nepotrebne konflikte jer sasvim je jasno da ako se broj bolesnika povećava da se proračun za antiretrovirusne lijekove ne može smanjivati, pogotovu ne u vrijeme kada nije bilo jeftinijih generičkih lijekova.

Bez obzira na sustav, ne smijemo zaboraviti bolesnike, najvažnije je da oni dobiju lijek koji im je potreban

S etičkog aspekta nije moguće ne dati terapiju nekome kome ona spašava život. Terapiju smo i tada davali, a bolnica je zbog toga onda odlazila u minuse. Posljednjih godina se situacija ponovno popravila, izdavanje antiretrovirusnih lijekova je definirano kao polikliničko-konzilijarna usluga čiji se troškovi praktično plaćaju modelom cijena puta usluga. U Europi nalazimo različita rješenja, od toga da liječnici specijalisti propisuju antiretrovirusne lijekove koji se onda izdaju iz ljekarni kao i svi drugi lijekovi, do država koje imaju posebne proračune za financiranje skrbi za oboljele od HIV-a. Mi smo možda najsličniji sustavu kakav je u Velikoj Britaniji, tamo se lijekovi također izdaju iz bolničke ljekarne, ali je taj proračun financijski posve odvojen od proračuna bolnice. No, bez obzira na sustav, ne smijemo zaboraviti bolesnike, najvažnije je da oni dobiju lijek koji im je potreban.

cp

Jesu li lijekovi za antiretrovirusno liječenje koje dobivaju hrvatski pacijenti jednako kvalitetni kao i drugdje u Europi i svijetu?
– Mi danas imamo na raspolaganju više kombinacija suvremenih antiretrovirusnih lijekova. Nemamo sve koji su odobreni na nivou EU-a, ali one bitne posjedujemo. U Hrvatskoj imamo i kombinacije lijekova gdje su svi lijekovi u jednoj jedinoj tableti što je za pacijente jednostavnije. Ako gledamo svjetske i europske smjernice, prošle je godina došlo do stanovitih promjena. Prvo, antiretrovirusno liječenje se preporuča svim osobama koje su zaražene HIV-om.

Potom, u preporukama među lijekovima prvog izbora nalazimo manji broj kombinacija, većina kombinacija sadržava u sebi inhibitore integraze. Mi još uvijek dajemo i lijekove drugog izbora, koji su također iznimno uspješni i u većine oboljelih nemaju značajne nuspojave. Pojedini antiretrovirusni lijekovi su postali generici, ali i oni su vrlo učinkoviti i zasad nije bilo većih problema s njihovom primjenom. Naša Klinika je posljednjih godina uvela javni natječaj za antiretrovirusnu terapiju, pa se na taj način postiže ušteda i niža cijena.

Postojalo je i jedno razdoblje u kojemu antiretrovirusna terapija nije bila posebna stavka ugovora, broj pacijenata se povećavao, a proračun se smanjivao. Govorilo se da nema novaca i da sve bolnice moraju smanjiti troškove. To je stvaralo nepotrebne konflikte jer sasvim je jasno da ako se broj bolesnika povećava da se proračun za antiretrovirusne lijekove ne može smanjivati

Prošle se godine govorilo o ukidanju psihosocijalne službe na vašoj klinici. Kako je do toga došlo i kako je problem na kraju riješen?
– Činjenica je da je takva služba za osobe zaražene HIV-om neophodna. Postoji niz socijalnih i psiholoških problema koji pacijenti imaju. Služba je počela s radom u jednoj lijepoj suradnji s nevladinom udrugom HUHIV, u sklopu projekta Globalnog fonda 2006. godine. Taj projekt se financira iz godine u godinu, sa sredstvima koje namiruje Ministarstvo zdravlja. Kao što često biva, s proračunom svake godine ima problema, i katkad tu financiranje zastane. Problem bi trebalo dugoročno riješiti tako da se te službe jednostavno uklope u skrb pacijenata.

U tijeku je savjetovanje o nacrtu novog Nacionalnog programa za suzbijanje HIV/AIDS-a 2016.-2020. Što nam novog donosi taj nacrt, te na koji način prati pozitivne i negativne trendove u aktualnoj epidemiološkoj situaciji?
– Ono što je pozitivno, a stajalo je i u prošlom programu, jest naglasak na prevenciji. Hrvatska mora imati ciljanu prevenciju HIV-a, novac treba ići tamo gdje se mogu očekivati najbolji rezultati. Treba osnažiti prevenciju u MSM populaciji. Naravno, treba održati i sve pozitivno od ranije, centre za dobrovoljno i anonimno testiranje, nisku razinu epidemije među korisnicima droga, edukaciju itd.

Mi još uvijek dajemo i lijekove drugog izbora, koji su također iznimno uspješni i u većine oboljelih nemaju značajne nuspojave. Pojedini antiretrovirusni lijekovi su postali generici, ali i oni su vrlo učinkoviti i zasad nije bilo većih problema s njihovom primjenom. Naša Klinika je posljednjih godina uvela javni natječaj za antiretrovirusnu terapiju, pa se na taj način postiže ušteda i niža cijena

U vrijeme krize nerijetko se štedi na preventivnim programima

Drago mi je da Nacionalni program daje i okvir za provođenje suvremenih načina prevencije, uključujući i predekspozicijsku profilaksu. Program nema posebno financiranje ali je dobar i suvremen strateški dokument koji nam kaže u kojem smjeru trebamo ići.

U godišnjem izvješću za 2014. godinu pročitala sam zanimljivu, no upozoravajuću rečenicu o tome kako ekonomska kriza i nezaposlenost mogu značajno povećati rizik od širenja HIV/AIDS-a, te je upravo zbog toga nužna podrška cijele zajednice. Možete li nam to malo pojasniti?
– Povezanost nezaposlenosti i općenito ekonomske krize s HIV-infekcijom se često spominje. U vremenima ekonomske krize i nezaposlenosti često imamo rizična ponašanja poput konzumacije ilegalnih droga, alkohola, psihoaktivnih lijekova, mladi su često razočarani i sve navedeno je često povezano s rizičnim spolnim ponašanjem. Isto tako, u vrijeme krize nerijetko se štedi na preventivnim programima. Povezanost siromaštva i HIV-infekcije je dosta izražena čak i u razvijenim zemljama svijeta poput na primjer SAD-a. U Grčkoj je nakon prekida financiranja programa razmjene igala došlo do porasta novi HIV-infekcija među korisnicima droga. Naš je zdravstveni sustav socijalno osjetljiv tako da nezaposlene osobe kao i one bez primanja imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu što uključuje i besplatno liječenje zaraze HIV-om.

Da danas imamo lijek koji bi smanjio rizik pojave infarkta miokarda za 86%, govorili bismo o revolucionarnoj novini u medicini! Ali kad se radi o seksu, razmišljamo drugačije

Koje je Vaše mišljenje o učinkovitosti PREP terapije, namijenjenoj osobama koje žive pod povećanim rizikom od zaraze virusom HIV-a? Je li riječ o tzv. "zamjeni" za kondome za one koji zaštitu konvencionalnim metodama smatraju dekomodifikacijom tjelesnog užitka? Neki svoje sumnje u PREP temelje na mogućnosti da upotreba pilule MSM populaciji da lažni osjećaj sigurnosti, te da se upotreba kondoma i dodatno smanji?
– Predekspozicijska profilaksa znači uzimanje antiretrovirusnih lijekova da bi se spriječila zaraza HIV-om, prije i nakon spolnog odnosa. Riječ je o osobama koje se rizično spolno ponašaju i koje uzimaju PREP da bi spriječili zarazu. Taj koncept u početku izgleda neobično. PREP, međutim, ne treba provoditi svugdje i u svim populacijama. Svjetska zdravstvena organizacija je preporučila provođenje PREP-a u onoj skupini povećanog rizika u kojoj se HIV-infekcija javlja u tri ili više slučajeva na sto godina praćenja. PREP mora biti dio sveobuhvatnog paketa prevencije. Nije to samo "uzmi pilulu i riješio si sve probleme". Treba razgovarati o mogućnosti smanjivanja broja partnera, korištenju zaštite za vrijeme spolnih odnosa i smanjivanju ostalih rizičnih ponašanja (alkohol, droge itd.).

md

Mi u našim centrima za testiranje viđamo ljude koji dolaze na savjetovanje, testiraju se svake godine ili svakih šest godina i nažalost neki od njih postanu HIV-pozitivni. Drugim riječima, naši savjeti baš ne prodiru do svih, ljudi nisu uvijek skloni poslušati ih. Zašto ne pomoći čovjeku koji je trenutačno u jednoj fazi života u kojoj se ponaša rizično, zašto mu ne pomoći da kroz tu fazu života prođe kroz što manje ožiljaka, bez HIV-a. Mi danas jako volimo pričati o medicini zasnovanoj na dokazima, pa ako imamo dobro napravljena klinička istraživanja koja pokažu učinkovitost neke intervencije, logično je da tu intervenciju primijenimo u praksi.

Povezanost siromaštva i HIV-infekcije je dosta izražena čak i u razvijenim zemljama svijeta poput na primjer SAD-a. U Grčkoj je nakon prekida financiranja programa razmjene igala došlo do porasta novi HIV-infekcija među korisnicima droga

A što se tiče PREP-a, u Europi su provedena dva jako dobro osmišljena istraživanja gdje se pokazalo da su se ljudi koji su uzimali PREP rjeđe inficirali HIV-om. PREP je smanjio rizik zaraze HIV-om za 86%. Da danas imamo lijek koji bi smanjio rizik pojave infarkta miokarda za 86%, govorili bismo o revolucionarnoj novini u medicini! Ali kad se radi o seksu, razmišljamo drugačije. Usprkos nizu financijskih i logističkih problema nastojat ćemo osmisliti program za PREP u Zagrebu. PREP se može provoditi samo u suradnji s populacijom za koju je namijenjen. Mislim da je moguće naći ljude kojima je on neophodan. Čak smatram da bi PREP, uz antiretrovirusno liječenje i ostale mjere prevencije mogao pripomoći u promjeni smjera naše epidemije.

Koliko se mladi, mislim ponajprije na studente i specijalizante, danas interesiraju za rad na ovom području? Kakva su Vaša saznanja?
– Ima mladih i ambicioznih ljudi koji se žele baviti HIV-om, iako još uvijek ima stanoviti broj onih koji zaziru od rada s HIV-pozitivnim osobama. Za liječnike koje se žele baviti HIV-om nije važno samo znanje već i empatija. Mora se moći shvatiti situacija u kojoj se HIV-pozitivna osoba nalazi, a ne nametati osobne stavove ili stavove koje jedno društvo smatra idealnim. Liječnici ne smiju donositi vrijednosne sudove o osobama za koje skrbe. Ono što je također važno i zahtjevno za liječnike koji se bave ovim područjem jest činjenica da nove spoznaje o HIV/AIDS-u pristižu brzo. Dakle gotovo svakodnevno treba pratiti novine, čitati, učiti i primijeniti nove spoznaje u praksi. Nekima to više odgovara, nekima ne.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.