Hrvatski sabor je 15. srpnja 2014. uvjerljivom većinom izglasao Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, koji je značajno unaprijedio zakonsku zaštitu i pravni položaj istospolnih parova i obitelji u Hrvatskoj. U povodu druge godišnjice toga za LGBT prava u Hrvatskoj povijesnog trenutka razgovarali smo s Anom i Brankom koje su se nedavno vjenčale, o tome što u emocionalnom a što u administrativnom smislu znači mogućnost sklapanja životnog partnerstva.

Ana ima 33 godine i odrasla je u Splitu, a Branka 27, i odrasla je u Međimurju. Upoznale su se prije nekoliko godina u Zagrebu, a nedavno su svoju ljubavnu vezu okrunile i vjenčanjem, odnosno sklapanjem životnog partnerstva. Ana i Branka trenutačno žive, rade i studiraju u Njemačkoj; kao brojni mladi ljudi iz Hrvatske zasad su svoju sreću odlučile potražiti drugdje.

U razgovoru za Crol.hr, Ana i Branka su progovorile o tome kako su odrastale i kako su se emancipirale u homofobnom hrvatskom društvu, što ih je potaknulo na vjenčanje i kako u praksi funkcionira sklapanje životnog partnerstva, te kakve konkretne prednosti i prava nosi sa sobom ovaj zakonski institut, ali i o emocionalnim razlozima u temelji odluke da jedna drugoj kažu sudbonosno "da".

Cilj za koji se vrijedilo boriti

Ovaj paralelni intervju s Anom i Brankom pokazuje, između ostalog, i da se iza pravničkog jezika Zakona o životnom partnerstvu zapravo nalaze brojne priče o ljudima i njihovim ljubavima, o potrazi za srećom i poštovanjem, što se nikad ne smije zaboraviti. Jer baš su parovi poput Ane i Branke oni koji životno partnerstvo čine više od mrtvoga slova na papiru, koji mu daju posve realan smisao za koji se itekako vrijedilo boriti

Kako je izgledala vaša spoznaja o tome da ste lezbijke?
Branka: Ne znam kako točno opisati taj trenutak. Vjerojatno je to jedan od onih momenata kad prijateljice komentiraju kako je Johnny Depp u novim Piratima s Kariba seksi, a ti jednostavno ne razumiješ u čemu je big deal jer si jučer po tisućiti put radije gledala Sigourney Weaver u Alienu i provela ostatak večeri razmišljajući kako je zgodna.
Moj problem je bio što se u maloj sredini nikad nije pričalo o postojanju gej osoba ili općenito o toj temi pa mi je da konačno izrazim svoju seksualnu orijentaciju trebalo malo vremena da svladam taj rječnik, pojmove i što sve oni podrazumijevaju.

Ana: Sa šesnaest godina sam pronašla riječ koja je opisivala moju seksualnu orijentaciju - lezbijka. (smijeh) Oduvijek mi je bilo jasno da nisam heteroseksualna i nisam nikad bila u fazi negiranja tako da sam se s time nosila sasvim prirodno. U toj riječi je bilo samo sažeto sve što sam oduvijek osjećala i znala da me vlastiti spol privlači emocionalno i seksualno.

Roditelji su odreagirali upravo onako kako sam i osjećala da hoće – homofobno. Nakon salvi uvreda, izbacili su me iz stana u Zagrebu, nismo komunicirali par mjeseci nakon čega su me kontaktirali i razgovarali smo. Shvatili su da se nisu ponijeli u redu i da bi me mogli izgubiti

Kakva su vaša iskustva s autanjem unutar obitelji?
Branka: Moje autanje bilo je poluprisilno. Roditelji, pod time podrazumijevam svoju mamu, koja je kao svaka zabrinuta mama tinejdžerice provela previše vremena u mojoj sobi za vrijeme moje odsutnosti iz iste, te prilikom slučajnog kompletnog pretresa ladica našla moj dnevnik te pisma i fotografije mene i ondašnje cure što je dovelo do popriličnog raspada sistema. Poslali su me psihijatru na razgovor jer je bio lakše vjerovati da me netko nagovorio na 'TO' nego da su se stvari jednostavno prirodno dogodile onako kako su trebale. Nakon razgovora i reakcije moje psihijatrice da je sa mnom sve u redu uslijedilo je devet, da budemo precizni, dugih i iscrpljujućih devet godina, dok se majka nije potpuno privikla na činjenicu da ima kći lezbijku. Ocu je možda trebalo malo kraće, ali nebitno. Shvatili su da im je bitnije da imaju sretnu kćer koga god ona voljela, nego da je nemaju uopće.

Ana: Iskustva s autanjem unutar obitelji su dijametralno suprotna. Sestra nije imala nikakav problem s tim, bilo joj je sasvim logično (smijeh). S druge strane roditelji su odreagirali upravo onako kako sam i osjećala da hoće – homofobno. Nakon salvi uvreda, izbacili su me iz stana u Zagrebu, nismo komunicirali par mjeseci nakon čega su me kontaktirali i razgovarali smo. Shvatili su da se nisu ponijeli u redu i da bi me mogli izgubiti. Nije me bilo strah reakcije roditelja ali s obzirom da sam znala instinktivno kakav će biti ishod autala sam se kada sam se financijski osamostalila šta je bio jako pametan potez.

Uslijedilo je dugih i iscrpljujućih devet godina, dok se majka nije potpuno privikla na činjenicu da ima kći lezbijku. Ocu je možda trebalo malo kraće, ali nebitno. Shvatili su da im je bitnije da imaju sretnu kćer koga god ona voljela, nego da je nemaju uopće

Jeste li doživjele neku situaciju u kojoj ste bile fizički napadnute zato što ste lezbijke?
Branka: Nekoliko puta. U mlađim danima bila sam ekstremno arogantna i mislila da ne postoje budale koje su fizički spremne napasti nekog zbog takve banalne stvari, no kao što to obično biva kad najmanje očekuješ, nađe se neka. Prvi put s 16 godina u klubu gdje smo i djevojka i ja bile napadnute zbog zagrljaja i poljupca, pa s 21 u parku zbog nečeg toliko ekstravagantnog poput držanja za ruke.

Ana: Da, ali ne želim pričati o tome.

Samo voljeti se i biti zajedno svaki dan i u svim životnim situacijama nije uvijek dovoljno

Kako inače reagirate na homofobne stavove u svojoj okolini?
Branka: Prije, s nekih 17-18 godina doza moje agresivnosti bila je recipročna gluposti i neinformiranosti sugovornika koji vrijeđa i ima homofobni ispad, no kasnije sam naučila da se ponekad upornim objašnjavanjem i edukacijom čak može doći do nekog konsenzusa. Prije me to dosta emocionalno pogađalo i bio je trenutaka kad sam mislila da nešto zaista nije u redu sa mnom, a danas shvaćam da me moralne vertikale društva uopće ne poznaju i da njihovo mišljenje o meni nije bitno dokle god ne pokušavaju preko mojih leđa i napadom na integritet moje veze, zajednice, sada bračnog života, krojiti zakone i politiku.

Ana: Reagiram onako kako bih reagirala i da nisam gej osoba. Upuštam se u raspravu s onima s kojima ima smisla, a s onima kojima su ad hominem argumenti jedini koje imaju , poput "pedere na Goli otok", "ubi ubi pedera", uputim u rodno mjesto. Za takve oduvijek nemam strpljenja.

Kako ste se vas dvije upoznale?
Branka: Prvo formalno upoznavanje desilo se na tribini Roza hipnoza i ne, nije bio jedno od onih srcedrapajućih ultraromantičnih ljubavi na prvi pogled jer se sve odigralo dosta užurbano. Nekih godinu dana, zapravo kasnije, smo se konačno našle na kavi, te isprva nismo shvatile da se već poznajemo i da smo se sretale i pričale i nije nam bilo jasno zašto prije nismo ovako kliknule. I tu je naša priča zapravo krenula i postala sladunjavo romantična.

Što voliš na ženi s kojom si se vjenčala?
Branka: Mislim da je pretenciozno ako kažem sve ali tako je. Čak i stvari koje ne volim, volim. Volim kad je vikend pa se probudi prije mene i najduže koliko može izdržati bez da me probudi je pola sata jer čitanje vijesti i komentiranje političkih i društvenih događaja u RH nije toliko zabavno bez mog kolutanja očima na njezinu pretjeranu hiperaktivnost. Volim što je, kad mi se dogodi potpuni "raspad sistema", u stanju ponovno prikopčati sve kabele na njihovo mjesto. Volim što je jednostavna i ne radi dramu oko svega, pa ja mogu dramiti do mile volje na njezino opće zadovoljstvo često popraćeno smijehom. Volim što me može nasmijati u svakom trenutku, a posebno u onima kad je to najmanje prikladno poput trenutaka u čekaonici Hitne pomoći kad zbog zubobolje mrzim cijeli svijet i ludim kako minute sporo prolaze. Volim što me podupire u svemu što radim, bilo to vezano za faks, posao, neko usputno aktiviranje u društvenim događanjima i planiranjima i što razumije tu moju disfunkcionalnost i sve nuspojave mog mesijanskog kompleksa. Volim što voli šutnju jednako kao i ja i što istodobno o videoigricama, nogometu, maketama, povijesti i hrani može pričati s istim žarom i strašću.

Htjela sam da imamo zaštitu države u svim pitanjima i pravnim aspektima jer nažalost samo voljeti se i biti zajedno svaki dan i u svim životnim situacijama nije baš uvijek dovoljno

Ana: To što ima mentalni sklop stand your ground and fight! Volim što me zna nasmijati, što savršeno kuha dalmatinska jela iako je kontinentalka, što me zna usrećiti malim stvarima, što joj nije problem tražiti mi satima stvari za igrice već je u stanju to pretvoriti u zabavnu zajedničku aktivnost, što prati nogomet i ne mijenja mi kanale nego me podsjeća kad je koja tekma, što je tu za mene i što znam da na njezin savjet i pomoć uvijek mogu računati. Što ima strpljenja za mene i beskrajno razumijevanja. Što je osoba s kojom mogu biti točno to što jesam bez osuđivanja.

Kako ste se odlučile vjenčati?
Ana: Htjela sam da naš odnos u očima države bude jednak kao i odnos heteroseksualnog para. Htjela sam da imamo zaštitu države u svim pitanjima i pravnim aspektima jer nažalost samo voljeti se i biti zajedno svaki dan i u svim životnim situacijama nije baš uvijek dovoljno.

Dva vjenčanja

Branka: Nakon svega što smo proživjele i preživjele zajedno, vidjele smo da zaista u najtežim i najboljim trenucima života želimo i trebamo jedna drugu i da onda sve ima smisao. Ne znam, bio je to sljedeći korak. Obostrana želja i potreba dati pravnu težinu našem odnosu, kakav na kraju krajeva i zaslužuje. Naše vjenčanje je u najmanju ruku specifično jer ćemo imati dva. Pravni dio smo obavile ovdje u Njemačkoj prije dva tjedna, jer zbog dosadašnjeg stanja u Hrvatskoj i nekih suptilnih naznaka o mogućem ukidanju životnog partnerstva, željele smo pravno biti osigurane ukoliko do toga dođe, a za Zagreb planiramo baš pravo vjenčanje. Cijelu ceremoniju za roditelje, obitelj, prijatelje, rezanje torte, skidanje podvezice i sve te tipične stvari koje ljudima padnu na pamet kad netko spomene vjenčanje. Jer budimo realni, ni u jednom trenutku nismo ovo nazvale "sklapanjem životnog partnerstva" već vjenčanjem.

Koliko vam kao paru životno partnerstvo olakšava neke konkretne stvari u životu?
Branka: Mnogo. Od onih općih pravnih, poput poreza, zdravstvenog osiguranja, medicinskih donošenja odluka u slučaju potrebe, uzdržavanja, partnerske stečevine ili nasljedstva i onih banalnih situacija poput podizanja dokumenata ili nečeg sličnog u nekoj instituciji gdje više nismo samo dvije sobe koje eto žive zajedno pa sad moramo moliti da netko obavi nešto za nekog drugog nego imamo ipak drugačiji status. Nedavni primjer odlaska na kontrolu kod liječnika nije više stvar raspoloženja medicinskog osoblja hoće li me pustiti unutra s Anom (iako otkad smo u Njemačkoj to nikad nje bio problem) nego ukoliko želim imam to beskompromisno pravo. Osjećaš se mirnije znajući da ti nitko ne može zabraniti da budeš tu, uz partnericu.

Nakon svega što smo proživjele i preživjele zajedno, vidjele smo da zaista u najtežim i najboljim trenucima života želimo i trebamo jedna drugu i da onda sve ima smisao. Ne znam, bio je to sljedeći korak. Obostrana želja i potreba dati pravnu težinu našem odnosu, kakav na kraju krajeva i zaslužuje

Kako je funkcionirao administrativni dio ugovaranja vjenčanja?
Branka: Administrativni dio sam po sebi nije bio čak ni toliko kompliciran. S obzirom da smo izvan Hrvatske, nazvale smo Ambasadu u Berlinu misleći da nam oni mogu biti posrednik u rješavanju nekog dijela dokumenata, međutim oni su još bili zbunjeniji od nas, uputili nas na Ministarstvo uprave RH i svašta nešto, pa smo potražile podatke na internetu i prvom prilikom iskoristile smo godišnji kako bismo otišle u Hrvatsku i krenule s prikupljanjem dokumenata. Uz međunarodni rodni list i potvrdu o slobodnom bračnom stanju koje smo bez problema izvadile u matičnom uredu i ovjerile na sudu, odnijele smo dokumente u matični ured u našem gradu. U Njemačkoj se obavlja i razgovor s parovima, kako bi se utvrdilo da su stranci upućeni u sve što treba, u prava i obveze, a kad se potvrdi da je taj dio u redu, dokumenti idu na provjeru i dobiva se drugi termin. Na drugom terminu, kada dođu provjereni dokumenti i kad se ispostavi da je s njima sve u redu, slijedi biranje datuma, dogovor o promjeni prezimena i to je manje-više to.

Matičarka nam je poželjela zauvijek zadržimo ovoliku dozu oduševljenosti i ljubavi jedna za drugu kakva je vidljiva na našim licima i rekla kako je ovaj dan bitan ne samo jer smo se odlučile vezati jedna za drugu, jer je ta odluka donesena već puno prije u našim srcima, nego jer smo ovim činom odlučile zakonski biti zaštićene kao obitelj

Što ste osjećale kad je došao onaj trenutak za "da" pred matičarkom?
Ana: Suprotno očekivanju, nisam uopće bila nervozna. Bila sam nervozna dok sam čekala da se Branka spremi i napokon izađe iz sobe u bijeloj haljini. A kod izricanja ‘DA’ matičarka je bila nervoznija od mene! Znala sam da je to to kad sam odučila zaprositi Branku. Osjećala sam se mirno, sretno i odlučno. Morao je netko biti normalan da smiruje sve oko sebe. (smijeh)

Branka: Najposebniji trenutak bio mi je zapravo kad su nas smjestili u posebnu sobu prije izlaska pred matičara. Nekih petnaestak minuta bile smo same u toj prostoriji - moja mama se kasnije šalila da je to šok-soba - i osjećale tu navalu adrenalina i sreće. Ja sam naravno bila sva izvan sebe kad je konačno došao red na mene da Ani stavim prsten na ruku nisam znala na koji prst od nervoze. Hvala Bogu, ona je bila mirna i staložena, pa me smirivala pogledom i osmjesima. Da nije bila toliko mirna, ne znam... Cijela ta ceremonija bila je tako lijepa. Matičarka je na početku citirala pjesmu njemačke autorice Wiebke Herich koja govori o ljubavi i pripadnosti i poželjela nam da zauvijek zadržimo ovoliku dozu oduševljenosti i ljubavi jedna za drugu kakva je vidljiva na našim licima i rekla kako je ovaj dan bitan ne samo jer smo se odlučile vezati jedna za drugu, jer je ta odluka donesena već puno prije u našim srcima, nego jer smo ovim činom odlučile zakonski biti zaštićene kao obitelj.

Za razliku od prvog kvazi zakona, Zakon o životnom partnerstvu je primjenjiv

Planirate li imati djecu?
Ana: Da, naravno da planiramo imati djecu u bliskoj budućnosti.

Referendum o braku je onemogućio brak istospolnim parovima u Hrvatskoj na neko vrijeme. Kako ste doživjele taj referendum?
Branka: Ne baš dobro. Nažalost veoma emocionalno ali nisam baš nešto začuđena ishodom. Obzirom na kampanju, obzirom na financijska sredstva kojima je referendumska inicijativa raspolagala i obzirom na cjelokupnu klimu u Hrvatskoj, nisam bila baš iznenađena. Doživjela sam ga homofobnim nasilničkim ispadom na državnoj razni bez imalo posljedica, samo s puno odobravanja, pogotovo s oltara. Vidim da se sad počelo govoriti o pravu na život, odnosno u rukavicama pripremati teren za zabranu pobačaja. No to je valjda tako. Uvijek postoji netko sljedeći.

Bila sam nervozna dok sam čekala da se Branka spremi i napokon izađe iz sobe u bijeloj haljini. A kod izricanja ‘DA’ matičarka je bila nervoznija od mene! Znala sam da je to to kad sam odučila zaprositi Branku. Osjećala sam se mirno, sretno i odlučno

Ana: U društvu u kojem je demokracija shvaćena kao vladavina većine bez zaštita manjina, u društvu u kojem se politički angažman građana doživljava samo u obliku odlaska na izbore svake četiri godine, u kojem se od saborskih zastupnika do običnog građanina papagajski ponavlja da je Hrvatska katolička, a ne sekularna država, u kojem pravo na slobodu govora nema svoju sestru blizanku – odgovornost za izrečene riječi – pa samim time ne postoji zlouporaba slobode govora, osim kao mrtvo slovo na papiru, održavanje tog referenduma i njegov ishod me nije nimalo iznenadio. Doživjela sam ga kao nekoć crnac zaljubljen u bjelkinju u 50-tim godinama u SAD-u kad su bijeli rasisti prosvjedovali protiv miješanih brakova. Ukratko, kao građanka drugog reda.

Je li vam bilo drago kad je konačno Sabor izglasao Zakon o životnom partnerstvu i kad su krenula prva vjenčanja?
Branka: Da na neki način, no ponovno se postavlja pitanje jednakosti i ravnopravnosti. Taj zakon postavio je neke dobre temelje no stvorio je klimu separate but equal i s obzirom da je pravo na posvajanje djece ograničeno samo na skrbništvo već postojećeg djeteta jednog od partnera, ne znam koliko sam oduševljena. Veli se "malim koracima", ali mislim da je prošlo previše vremena i previše malih koraka i da je dosta. Zakon o životnom partnerstvu je dobar i omogućava neke stvari i za razliku od sramotnog prvog kvazi zakona, primjenjiv je.

Ana: Bilo mi je drago. Ali mi još uvijek jedno nije jasno - prvo sklopljeno životno partnerstvo u RH nije bio popraćeno imenima i prezimenima životnih partnera i njihovim licima, već samo riječima da je večeras stvorena povijest uz fotografiju malog komadića papira s brojem jedan. J**** takvu povijest.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.