Ako se ne varam, nikad nisam detaljno pisao o tome kako je prošlo moje autanje roditeljima. Spominjao jesam kad sam općenito opisivao autanje, ali mislim da mi autanje roditeljima dosad nije bila glavna tema. Sad će biti.

Da sam peder, mami sam rekao s 25 godina, u proljeće 2008. godine. Da se tarantinovski vratim na početak radnje... autanju je prethodilo tromjesečno preseljenje u Sarajevo. Kako bih to preseljenje dobio, autao sam se tadašnjoj šefici i tražio da me barem na neko vrijeme prebaci u sarajevski ured.

Autanju šefici je pak prethodilo autanje nekolicini prijatelja zbog sreće što imam dečka. Autanju nekolicini prijatelja prethodilo je upoznavanje dečka koji mi je ubrzo postao, jelte, dečko. Za ovu priču, recimo da se zove, štajaznam, Igor. Odlučio sam se autati iz poštovanja prema Igoru, prema sebi i prema našoj vezi.

Taj frend mi je bio cimer, samo što mi on nije niti frend niti cimer, nego dečko

Bilo mi je mučno zatajiti tri mjeseca našeg zajedničkog života i godinu dana veze. Pričati o njemu kao o cimeru. Našu ogromnu ljubav svoditi "samo" na prijateljstvo. Paziti pred kim ne smijem sjajiti kad pričam o njemu, o tome kako mi je bilo u Sarajevu. Odlučio sam da se više ne želim bojati vlastite sreće. Neko vrijeme nakon povratka iz Sarajeva, neobavezno sam otišao u dnevni boravak gdje je stara gledala televiziju.

Krenuli smo opet nešto pričati o Sarajevu. Rekao sam joj da nisam živio sâm u Sarajevu, nego mi je Igor bio cimer. Onaj moj frend kojeg si upoznala prije tri mjeseca. E, taj frend mi je bio cimer. Samo što mi on nije niti frend niti cimer, nego dečko s kojim sam u vezi već skoro godinu dana.

Naravno, na početku uopće nije shvatila o čemu govorim. Shvatila je, ali je bila u šoku. Bila je užasnuta, nije mogla vjerovati što čuje. Plakala je. Pitala je kako to sad odjednom. Tri godine sam u vezi s curom, a sad imam dečka. Što mi se događa u glavi? U čemu je problem da sam se sad tako izgubio i odlučio na takvu glupost.

Tada su me roditelji u nevjerici pitali zar ja ne želim, ako bi psiholog to mogao, biti izliječen od pederluka

Vrlo brzo počela je i sebe okrivljavati. Gdje je pogriješila? U čemu nije bila dovoljno dobra? Naoružao sam se strpljenjem da odgovaram na sve to, očekivao sam da će biti standardna pitanja. Pripremio sam da joj smireno objasnim sve. O tome kako to nije hir. To što sam imao curu ne znači da tada nisam bio peder, nego tada nisam imao hrabrosti to priznati sebi i drugima.

Da to nije odabir. Da to nema veze s njom, bilo čijom krivnjom ili pogreškama. I bio sam smiren neko vrijeme. Na kraju je sve završilo deračinom, urlanjem, lupanjem vratima, bježanjem u drugu sobu. I istovremenim plakanjem, svatko u svom kutu stana.

Sine, zar ne želiš biti izliječen od pederluka?

Sutradan je i stari znao da sam peder. Nisam mu rekao ja, stara mu je rekla. Bio sam pozvan na razgovor, njih dvoje protiv mene. Duboko dišem i pokušavam se smiriti, pripremiti na sve što mi slijedi. Ponavljam si da moram ostati miran, da će vjerojatno opet biti istih pitanja i da im moram pomoći da shvate. Koliko god puta ponavljali pitanja, moram im smireno objasniti koliko god puta treba, ne smijem poludjeti ako ne shvate odmah.

Naravno da su se vrtjela ista pitanja koja je već postavila stara, iste dvojbe. Samo je sad ista pitanja postavljao stari. A stara još jednom. Bio sam miran prvi put, bio sam miran drugi put, pa i treći put. Nakon toga je sve opet završilo deračinom, urlanjem i lupanjem vratima. Treći put je krenulo i završilo na isti način. Jednostavno se nismo uspjeli sporazumjeti. Četvrti put je u razgovor uveden prijedlog da me vode kod psihologa. Na što sam u sebi naprosto podivljao, ali sam donekle uspio zadržati smirenost.

Bilo mi je mučno zatajiti tri mjeseca našeg zajedničkog života i godinu dana veze. Pričati o njemu kao o cimeru. Našu ogromnu ljubav svoditi "samo" na prijateljstvo. Paziti pred kim ne smijem sjajiti kad pričam o njemu, o tome kako mi je bilo u Sarajevu. Odlučio sam da se više ne želim bojati vlastite sreće

Ili sam je uspio dosta solidno odglumiti. Pitao sam ih zašto žele da idemo psihologu. Kažu, da vidimo što će on reći. Pitao sam ih žele li psihologovo mišljenje je li u redu ili nije to što sam peder ili žele da me liječi od toga da sam peder? Pa sam ih upozorio da u ovom drugom slučaju odlazak ne dolazi u obzir jer, da i pokuša to napraviti, slijedi mu prijava i gubitak licence.

Tada su me roditelji u nevjerici pitali zar ja ne želim, ako bi psiholog to mogao, biti izliječen od pederluka. Rekao sam im da u ovom trenutku ne želim. Da mi je zapravo svejedno jesam li heteroseksualan, biseksualan ili pederoseksualan, da me to ne obilježava niti mijenja kao osobu. I da bih na liječenje pristao da je do toga došlo prije nego sam upoznao Igora. I da bih pristao na to ako ikad Igor i ja prekinemo. Svejedno mi je. Ali, sad to sigurno ne želim.

U konačnici, nakon prvog i svih ovih pitanja, sugestija mojoj staroj da ona ima problem. A njezin problem je prihvaćanje i shvaćanje da ja nemam problem

Ako će "liječenje" od pederluka značiti da više neću osjećati privlačnost prema muškarcima te ću time izgubiti osobu koju volim, onda to sigurno ne želim. Čak i da je to liječenje moguće. Ali nije. Tako sam im lijepo sve rekao i pristao da odemo kod psihologa. Oni s nadom da će se ipak dogoditi "izlječenje". A ja s nadom da će mojim roditeljima pomoći u prihvaćanju i shvaćanju ako sve što sam im rekao puno puta čuju još jednom. Ovaj put iz usta stručnjaka. Možda će uvažiti stručnjaka, kad vlastitog sina ne mogu.

"Rešetanje" psihologa od kojeg je mama tražila drugo mišljenje

Stari se zatvorio u sebe, rekao je da ne želi ići s nama kod psihologa, želi to riješiti sâm sa sobom. Otišli smo stara i ja. Naravno, istražio sam prethodno nekoliko "gay friendly" psihologa. Otišli kod psihologinje koja nas je vrlo ofrlje "obradila". Staroj na brzinu rekla da je to sve u redu, da je homoseksualnost normalna stvar, da se ne treba brinuti i to je to. Stara, naravno, nije bila zadovoljna i da želi drugo mišljenje. Kakvo drugo mišljenje!? Hoćemo li ići od psihologa do psihologa, po "drugo mišljenje" sve dok ona ne dobije odgovor koji želi čuti, da homoseksualnost nije normalna stvar!?

Nakon par dana, pristao sam da pokušamo naći nekog drugog. Ne znam kako sam ga točno iskopao, mislim da čak nisam niti tražio da bude posebno preporučen kao "gay friendly" psiholog, samo sam htio nekog kvalitetnog. I negdje sam iskopao prof. Ivana Modrušana. Na prvom dolasku smo mu rekli zbog kojeg "problema" smo tu. Odmah me počeo rešetati.

Postalo mi je jasno kako je bježanje od moje seksualnosti utjecalo na odnos sa samim sobom, na odnos s majkom i na odnos sa svim ljudima oko mene. Kako je ta sitnica, ta glupost kao što je seksualna orijentacija, stvorila brdo inhibicija

Prvo pitanje, odmah u glavu, bilo je: "Da vam sad ponudim da vas liječim, biste li pristali na to?". Ne vjerujući u ono što čujem, preplašen i šokiran, odgovaram tihim "ne". Dok sam ja u tim sekundama razmišljao kako ovo prekinuti, čovjek se značajno okrenuo prema mojoj staroj i rekao: "Vidite, gospođo, puno puta su mi ljudi dolazili iz istog razloga kao i vi... svima sam postavio isto pitanje... i, zanimljivo, svi su dali isti odgovor kao i vaš sin".

Nakon toga je nastavio s rešetanjem, jedva sam se snalazio od pitanja i pokušaja shvaćanja koja je njihova svrha. Koliko dugo sam s Igorom, koliko ima godina, gdje smo se upoznali? Što radi u životu? Koliko dugo smo živjeli u Sarajevu? Zna li vlasnik stana da smo u vezi? Mislim li da sumnja kako je stan iznajmio muškom paru? Koliko zgrada ima stanova? Srećemo li susjede često? Zna li netko od susjeda da im u zgradi živi muški par? Mislim li da netko zna? Je li me strah da to netko sazna? Što bih napravio da netko sazna?

Nešto dotad nezamislivo. Nezamislivo da ću uopće imati hrabrosti sebi priznati da sam peder. Kamoli još naći normalnog dečka. Kamoli odlaziti s njim na ručkove kod staraca. Kamoli prekinuti s njim i o prekidu s dečkom pričati sa starcima. Kamoli da ću još jednom naći normalnog dečka. Kamoli odlaziti s njim na ručkove kod staraca

Kad bi netko od susjeda saznao, bi li nas to prisililo da tražimo stan u nekoj drugoj zgradi gdje nas nitko ne poznaje? Tko od naših prijatelja zna za našu vezu? Znaju li Igorovi roditelji? Znaju li moji kolege na poslu? Gdje radim, što radim? Zašto sam u odijelu i kravati? Zašto poštujem pravila odijevanja u poduzeću u kojem radim i bih li nosio odijelo i kravatu da ne moram?

Prosvjetljenje nakon beskonačnog niza pitanja

Nakon što je rešetanje završilo, opet se okrenuo mojoj staroj te izgovorio nekoliko rečenica koje su imale za svrhu pokazati joj da je, nakon svih danih odgovora, jasno da njezin sin nije neurotičan, da sam potpuno "čist i pri zdravoj pameti" odjednom "odlučio" postati peder. U konačnici, nakon prvog pitanja i svih ovih pitanja, sugestija mojoj staroj da ona ima problem. A njezin problem je prihvaćanje i shvaćanje da ja nemam problem.

Kod Modrušana smo došli još dva ili tri puta. Niti jednom se više nije dotaknuo mog pederluka, nije to uopće spominjao. Samo je pitanjima rovario po odnosu između mene i stare, mene i starog, stare i starog te našem međusobnom odnosu. I opet nisam znao kud sve to vodi i kakve to veze ima s ičim. Očekivao sam da će staroj dati odgovore na njezina pitanja, uvjeriti je da prihvati moju homoseksualnost. Ne samo da nije spominjao moju homoseksualnost nego, dapače, nije niti jedan odgovor dao. O bilo čemu! Niti jedan odgovor!

Naravno da su se vrtjela ista pitanja koja je već postavila stara, iste dvojbe. Samo je sad ista pitanja postavljao stari. A stara još jednom. Bio sam miran prvi put, bio sam miran drugi put, pa i treći put. Nakon toga je sve opet završilo deračinom, urlanjem i lupanjem vratima

Samo je postavljao pitanja, beskonačan niz pitanja koja nisu vodila ničemu, a mi smo davali odgovore. I onda je na kraju našeg zadnjeg posjeta Modrušanu nešto kliknulo. Nakon toliko rovarenja, bez sugeriranja ikakvih odgovora i bespoštednog postavljanja pitanja, nešto je puknulo. Otključao je odnos između mene i stare. Toliko me izvozao, da sam, kad sâm shvatio kakav odgovor se upravo spremam dati, jednostavno prasnuo u nekontroliran smijeh.

Nasmijao se i on te me potaknuo da naglas kažem odgovor koji mi je u glavi. Kao da je znao što ću odgovoriti. I vjerojatno jest znao. A taj odgovor, nije niti bitno koji je bio niti na koje pitanje, predugačko da o tome pišem. Bitno je da mi se nakon toga sve otvorilo. Svi moji postupci su mi postali jasni, svaki moj model ponašanja.

Ako će "liječenje" od pederluka značiti da više neću osjećati privlačnost prema muškarcima te ću time izgubiti osobu koju volim, onda to sigurno ne želim. Čak i da je to liječenje moguće. Ali nije. Tako sam im lijepo sve rekao i pristao da odemo kod psihologa

Postalo mi je jasno kako je bježanje od moje seksualnosti utjecalo na odnos sa samim sobom, na odnos s majkom i na odnos sa svim ljudima oko mene. Kako je ta sitnica, ta glupost kao što je seksualna orijentacija, stvorila brdo inhibicija.

Nezamislivo je što može zamisliti čovjek u strahu

I tako smo došli riješiti moj pederluk, a otišli riješivši odnos između majke i sina, dok se pederluka, zapravo, nismo niti dotaknuli. Zbog toga stara i ja danas imamo odnos bolji nego ikad. A pederluk? To je druga stvar. Tu je Modrušan pomogao koliko je mogao, stvorio je preduvjete otključavši njezin odnos sa mnom. Ali, glavni posao je morala stara napraviti sama. Narednih godinu dana bilo je mučno.

O mom pederluku nije se pričalo. Nije postojao. Niti moj izlazak iz ormara. Niti Igor. Sve ostalo je, kao, bilo normalno. Samo što bi se svaka dva tjedna stara i ja posvađali na mrtvo ime. Zanimljivo da sam i u Sarajevo išao svaka dva tjedna. Zanimljivo je i to da su svađe redovito bile tik pred moj polazak za Sarajevo. I redovito oko stvari koje nisu imale nikakve veze s mojim odlaskom u Sarajevo i s Igorom. Ali su redovito na tome završavale. S vremenom i na potpunim sitnicama počeo sam primjećivati pozitivne pomake.

Prvo pitanje, odmah u glavu, bilo je: "Da vam sad ponudim da vas liječim, biste li pristali na to?". Ne vjerujući u ono što čujem, preplašen i šokiran, odgovaram tihim "ne". Dok sam ja u tim sekundama razmišljao kako ovo prekinuti, čovjek se značajno okrenuo prema mojoj staroj i rekao: "Vidite, gospođo, puno puta su mi ljudi dolazili iz istog razloga kao i vi... svima sam postavio isto pitanje... i, zanimljivo, svi su dali isti odgovor kao i vaš sin"

Recimo, počeli su dolaziti SMS-ovi s pitanjem jesam li stigao u Sarajevo, da se nada da smo dobro i da uživamo. Umjesto dotadašnjih poruka isključivo u drugom licu jednine. Počela je uvažavati Igorovu prisutnost. A onda je preko mene počela slati i pozdrave Igoru. Odjednom su nestale i naše svađe pred polazak za Sarajevo. Stari je moj pederluk procesuirao sâm sa sobom. Na drugačiji način, ali je u istom vremenskom periodu došao do, rekao bih, istog rezultata kao i stara.

Kad je Igorovom selidbom u Zagreb započeo zajednički život, počeli su i naši dolasci na obiteljske ručkove. Prvo je bilo malo kvrgavo i nategnuto. S vremenom je postalo sve bolje, tako da sam se mogao slobodno opustiti. I pustiti staru i Igora da pričaju o umjetnosti koliko ih volja. Ili gledati kako s mojim dečkom stari na balkonu puši cigarete.

Nešto dotad nezamislivo. Nezamislivo da ću uopće imati hrabrosti sebi priznati da sam peder. Kamoli još naći normalnog dečka. Kamoli odlaziti s njim na ručkove kod staraca. Kamoli prekinuti s njim i o prekidu s dečkom pričati sa starcima. Kamoli da ću još jednom naći normalnog dečka. Kamoli odlaziti s njim na ručkove kod staraca. Kamoli prekinuti s njim i o prekidu s, hej, još jednim dečkom razgovarati sa starcima.

Put do toga nije bio težak kao mnogima. Nije bio niti lagan kao mnogima. Svejedno, bio je lakši no što sam zamišljao. To što čovjek u strahu može zamisliti, to je nezamislivo. A život u strahu? Je li zamislivo da vam to u budućnosti postane nezamislivo? Ako nije, to samo govori o tome da nemate dovoljno razvijenu maštu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.