Nemam običaj u svojim tekstovima komentirati statuse na Twitteru. Prvo, zato što ga nemam, pa većina veleumnih dosjetki bez kojih je život nezamislivo prazan jednostavno prođe mimo mene. Drugo, zato što mi ideja komentiranja statusa s Twittera zvuči kao da napišem filozofsko djelo na temelju sastojaka pročitanih s tegle kiselih krastavaca.

Kako ipak volim kisele krastavce, odlučio sam komentirati i status s Twittera. Prije otprilike mjesec dana, korisnik @introvertgay komentirao je: "Gay culture is being a teenager when you’re 30 because your teenage years were not yours to live."

U tridesetima sigurno jesam, točno na njihovoj polovici. Jesam li postao tinejdžer tek sad? Nisam potpuno siguran. Jesu li moje tinejdžerske godine bile nepostojeće? Ni u to nisam potpuno siguran.

Prođoše tinejdžerske godine u vječnim pokušajima i nadi da...

Razmišljajući o tinejdžerskim danima kao o nečemu što obilježava bjesomučno izlaženje, opijanje i (eventualno) eksperimentiranje s drugim opijatima, ponašanje poput idiota i razmišljanje o sebi kroz perspektivu nekoga tko je upravo promoviran u direktora svemira, taj dio teško da je ostao nedovoljno iskorišten.

Doduše, onaj drugi dio koji uključuje divne stvari poput prvih ljubavi, istraživanja seksualnosti i eksperimentiranje s njom, prve neželjene trudn... OK, što sam ono... aha, upoznavanje s vlastitom seksualnošću. Taj dio u mom slučaju sigurno nije došao u ono vrijeme kada se smatra da bi trebao doći.

Dok sam bio tinejdžer, nisam istraživao ništa. Barem ne u seksualnom i ljubavnom smislu. Ne računam predivan svijet dial-up pornografije. Smatrao sam sebe potpuno normalnim strejt tinejdžerom. Koji, iz nekog razloga, nema baš uspjeha s curama. Premda elokventan, duhovit, šarmantan, omiljen u društvu, nekako je uvijek nešto falilo.

Je li takvo što dovoljno da svoje tinejdžerske godine proglasim izgubljenima? Jest, itekako je dovoljno! I te godine su izgubljene za svakog pedera ako ne živi u skladu s onim što jest

Da pređem taj korak i od zabavnog prijatelja postanem zabavan dečko nekoj curi. O prilaženju nekoj curi u nekom klubu tek ne treba govoriti! Neki plesač nisam, a to što sam ponekad ipak u stanju razbacati se na neki mrdoguz Jamesa Browna nije funkcioniralo u eklektičnom klupskom miksu, koji je uključivao hitove poput "Hot in Herre", "The Real Slim Shady", "Firestarter", "Nosi mi se bijela boja", "Macarena" i "Ditelina s čet'ri lista".

U takvom kontekstu moje mrdanje dupetom teško da bi ostvarilo puni potencijal. O šarmiranju nekoga elokventnošću dok pored uha trešti bas koji ubija omanje sisavce mislim da je izlišno govoriti.

Prođoše tako tinejdžerske godine u vječnim pokušajima i nadi da će jednom sve to doći na svoje. Svi kažu da je pravu ljubav teško naći, a teško da bi to moglo biti lako.

Izgubljene godine za svakog pedera koji ne živi u skladu s onim što jest

Zanimljivo da je u međuvremenu došla i prošla trogodišnja veza s curom. Svejedno se time nisu riješile stvari za koje sam mislio da će se riješiti. Nakon prekida je sve izgledalo kao povratak na početak. Rano za početak, prekasno za kraj.

Zanimljivo da se kasnije ispostavilo kako nisam uopće sramežljiv i bez ikakvih problema od zabavnog prijatelja ili zabavnog stranca postajem zabavan dečko. Mala razlika je što to postajem drugim dečkima. Dakle, nije problem bio u meni. nego u curama. Dokaz da nas heteropatrijarhat pravilno uči da je žena uvijek kriva za sve.

Izgleda da sam kao sivonja godinama upirao u potpuno pogrešno mjesto. Ima narod par lijepih izreka koje to opisuju: pišanje na krivo drvo, nalaženje crkve u kojoj ću se moliti, pišanje u vjetar.

Smatrao sam sebe potpuno normalnim strejt tinejdžerom. Koji, iz nekog razloga, nema baš uspjeha s curama. Premda elokventan, duhovit, šarmantan, omiljen u društvu, nekako je uvijek nešto falilo

I je li takvo što dovoljno da svoje tinejdžerske godine proglasim izgubljenima? Jest, itekako je dovoljno! I te godine su izgubljene za svakog pedera ako ne živi u skladu s onim što jest. Te godine su pišanje u vjetar na minimalno dvije razine, barem u smislu koji upravo opisujem. Prva je razina na kojoj pokušavaš, kao i svaki tinejdžer, naći svoje mjesto pod suncem i svoju pripadnost.

Želiš biti kao drugi i nije ti žao što i drugi isto to očekuju od tebe. Vjerojatno zato što osjećaš da u suštini ne pripadaš tome čemu stremiš, da si drugačiji, ali ne želiš biti drugačiji. Želiš biti potpuno isti i u tome naći zadovoljstvo! Ali, jednostavno ne ide. I onda shvatiš da pišaš u vjetar, prestaneš to raditi i pozamašan dio vremena i energije uložiš u to da prihvatiš ono što jesi.

Ono po čemu si konstantno pokušavao pišati, a sam si se našao zapišan. Ako ta razina bude uspješno riješena, opet će proći neko vrijeme dok ne shvatiš da i dalje pišaš u vjetar. Mislio si da si presušio, a vjetar da je okrenuo u suprotnom smjeru. Nije. I dalje je sve isto. Zato što sad više ne osjećaš ugodu da te se gura u smjeru bivanja istim kao i svi drugi.

Normalnost definiramo sami

U smjeru koji ti je heteropatrijarhalni svijet zacrtao. Ugoda je nestala zato što shvaćaš da je to potpuno u suprotnosti s onim što jesi. I shvatiš da i dalje pišaš u vjetar, jer nisi dovoljno hrabar da živiš ono što si samom sebi već priznao. Da ideš protiv društevnih konvencija, očekivanja i vlastitih strahova. I umjesto čekanja da vjetar počne puhati u suprotnom smjeru, odjednom shvatiš da je puno jednostavnije početi pišati u suprotnom smjeru. I upravo zato, vjerojatno svatko tko ih je proveo na ovaj način, tinejdžerske godine može opisati kroz ovu narodnu misao.

Međutim, što bi bilo da sam u to vrijeme bio dovoljno hrabar i brz u shvaćanju sebe, pa da sam u tom periodu otvoreno bio peder? Zagreb, druga polovica '90-ih i početak dvijetisućitih. Malo vjerojatno da bih mogao punim plućima uživati u svemu u čemu uživaju moji prijatelji. Samo na svoj, pederski način. Teško da bih bez ikakvih problema mogao ulijetati svakom tipu koji bi se lijepo odjenuo, fino namirisao, složio najbolju frizuru.

I zbog kojeg bi mi kroz glavu prostrujala neka romantična misao, kao i mojim prijateljima, poput: "Potrošio bih te kao seljak poticaje!". Morao bih se snaći s nekim gej klubom. Ako bi ga uopće bilo, bio bih osuđen na jedan klub u nizu od jednog kluba koji su tada postojali. Global, čini mi se. Dok bi moji prijatelji bili osuđeni na svađanje oko mjesta izlaska zbog prevelikog izbora, ja bih vjerojatno bio u svađi sa samim sobom. Zbog nedostatka izbora. Koliko je jedan? Je li jedan puno? Je li jedan malo?

Želiš biti kao drugi i nije ti žao što i drugi isto to očekuju od tebe. Vjerojatno zato što osjećaš da u suštini ne pripadaš tome čemu stremiš, da si drugačiji, ali ne želiš biti drugačiji. Želiš biti potpuno isti i u tome naći zadovoljstvo, ali jednostavno ne ide

Ništa bolje nije niti danas. Odnosno, nešto je bolje. Ali čak i to bolje ne može spriječiti to da su, u društvu u kojem živimo, pederi, kao i ostatak LGBTIQ* populacije, inherentno nejednaki svima ostalima. Čisto iz razloga što se i dalje tinejdžeri moraju, više ili manje, nositi s istim stvarima koje sam opisao. Možda je to mnogima danas lakše ostvariti. Svejedno moraju napraviti ta dva koraka, koliko god oni možda nekima danas bili lagani. Većina ostalih tinejdžera te korake ne mora napraviti.

I upravo zato ne čudi što mnogi pripadnici LGBTIQ* populacije tinejdžerske godine mogu smatrati izgubljenima. Barem izgubljenima za ono čime bi se bavili da su "normalni". Često ispada da je potrebno baš te godine izgubiti da bi se uopće dobio život koji slijedi nakon. Pa ako su već tinejdžerske godine izgubljene zato što nismo "normalni", ne znači da i ostatak života mora biti izgubljen.

Ako ništa, zato što smo naučili da normalnost definiramo sami.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.