Pokretačica portala i udruge "Nismo same" za podršku ženama koje su pobijedile malignu bolest ili se od nje liječe, Ivana Kalogjera, u samo godinu dana snažno je svojim projektom utjecala na osvještavanje problema s kojima se susreću žene kad obole od raka. Mnogi od tih problema su istinski društveni tabui – od straha od smrti, preko činjenice da većina oboljelih žena ostaje bez posla kad se razbole i ostavljaju ih partneri, do psihičkih, fizičkih, emocionalnih i seksualnih promjena koje su svakodnevica oboljelih i izliječenih žena.

Ivana neumorno radi, ovaj tjedan "Nismo same" organiziraju "Lila tjedan – Tjedan ženskog zdravlja", a sve njezine akcije usmjerene su na podizanje samosvijesti i osnaživanja oboljelih žena. Dva desetljeća Ivana Kalogjera bila je vodeća novinarka u sektoru obrazovanja, danas se tim poslom više ne bavi. Uređuje portal "Nismo same" na kojem objavljuje nerijetko potresna svjedočanstva žena o strahotama koje prolaze u zdravstvenom sustavu i životu kad se razbole, ali i kad se liječe i izliječe.

"U svibnju 2015. godine dijagnosticiran mi je rak dojke, tada sam već imala naznaka da ću ostati bez posla jer sam bila zaposlena u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta po modelu "revolving door" (op.a. zaposleni na dužnosničkim pozicijama u instituciji odlaze s ministrom kad njegova vlada odlazi s vlasti). Prva pomisao mi je bila: 'Što ću sad, ostat ću bez posla, a razboljela sam se?!". Tijekom cijelog liječenja trudila sam se raditi i normalno živjeti. U četvrtak sam bila na kemoterapiji, u ponedjeljak već na poslu. No, usred kemoterapije ostala sam bez posla i kad sam završila kemoterapiju i liječenje pala sam u tešku depresiju. Pitala sam se zašto sam preživjela, čemu život i slično. Zatim sam počela razmišljati što i kako sad mogu pomoći i sebi i drugima, a kroz to razmišljanje došla sam na ideju da pokrenem portal koji bi bio podrška ženama oboljelima od malignih bolesti. Pitala sam svoju prijateljicu Maju Dodić, mladu, zdravu ženu što ona misli o toj ideji, a ona se oduševila i rekla mi je da malo razmislim o imenu i rubrikama na portalu te da će mi ona pomoći da to nekako i grafički podignemo, da će me naučiti što i kako da samostalno radim s tim. Prvo sam željela da se portal zove 'Nisam sama', a Maja me upozorila da kad kažem 'nisam sama' govorim da zapravo jesam sama. Onda sam o tome razgovarala sa svojim psihoterapeutom i on je bio istog mišljenja. Tako su nastale 'Nismo same'. Portal je zaživio, a sintagma 'nisi sama' postala je sinonim za podršku oboljelima, ne samo u Hrvatskoj već u čitavoj regiji."

Puno žena skriva svoju bolest, čak i od obitelji

Bila si zaposlena po sistemu "revolving door", ali strašno je čuti da u ministarstvu nisu pronašli za tebe neko radno mjesto u trenutku kad je bilo jasno da ćeš usred kemoterapije ostati bez posla.
– Iz Kabineta ministra Vedrana Mornara svi koji su, kao i ja, bili zaposleni po tom sistemu pronašli su posao. Osim mene. Ja sam usred kemoterapije, nakon gotovo 30 godina staža, završila na cesti. Moja kćer se uhvati za glavu kad o tome pričam, ali moram reći kako je bilo jer je naprosto bilo tako. Nikoga ne krivim za to. Moja je samostalna odluka bila da ostavim dobro plaćeni posao novinarke u "Jutarnjem listu" i dobar status koji sam tamo imala te da se prihvatim savjetničke pozicije u Ministarstvu. Na poziv tadašnjeg ministra Željka Jovanovića otišla sam raditi taj posao vođena svojim idealima. Smatrala sam da to silno znanje i iskustvo, koje sam stekla godinama prateći sektor obrazovanja i znanosti, može pomoći da se neke stvari u sustavu poboljšaju. Otišla sam za srcem i nije mi padalo na pamet da ću se razboljeti u trenutku kad budem ostajala bez posla.

Na stranicama portala "Nismo same" objavljuješ potresne priče oboljelih žena, koje se osim bolesti moraju nositi i s cijelim nizom apsurda zdravstvenog sustava. Zbog čega su te životne priče važne?
– Kad sam dobila dijagnozu, ja te nalaze nisam htjela ni čitati, nisam "guglala" svoju dijagnozu, tražila statističke podatke o tome koliko žena preživi rak dojke koji se proširio i na limfne čvorove u području pazuha, što većina oboljelih čini. Pomislila sam kako bih rado pročitala neku priču ljudi koji prolaze što i ja, ali toga baš i nije bilo. Bilo je priča poznatih osoba, ali nije bilo priča tzv. običnih ljudi. Na mom portalu svoje životne priče pišu kuharice, nezaposlene mlade majke, profesorice, časne sestre... žene koje nikad nisu imale javnu pozornost, a te priče ljudi vole i neke od njih imaju i više od 100 tisuća čitatelja. Čitaju nas u cijeloj regiji. Kad sam krenula, uopće nisam očekivala takav odjek i sve sam radila prvenstveno zbog sebe. Otada je prošla godina i dva mjeseca, a mi smo objavile i s ljudima podijelile 107 priča žena oboljelih od raka. Među njima je i nekoliko priča žena iz zemalja regije i vidim da kad netko oboli nije više važno tko je koje nacionalnosti ili vjeroispovijesti.

Mnoge žene bivaju ostavljene od svojih partnera u trenutku kad se razbole. Liječnici kažu da je to pokazatelj straha od smrti i logičan bijeg, ali ja to ne mogu prihvatiti. Žene se uglavnom srame pričati o tome, dijele to u uskim krugovima prijatelja i imaju još uvijek snažan osjećaj krivnje zbog toga što su se razboljele i što su zato ostavljene

Što danas znači u Hrvatskoj biti žena oboljela od raka?
– Kad sam krenula s "Nismo same" bilo je dosta negativnih komentara zašto radim portal koji je namijenjen samo oboljelim ženama. Namjerno sam to učinila da ukažem na probleme žena oboljelih od raka u Hrvatskoj. Kad sam oboljela shvatila sam da postoji jako veliki broj žena koje su tijekom liječenja, ili neposredno nakon liječenja, ostale bez posla, baš kao i ja. Shvatila sam da je to tema o kojoj treba javno govoriti jer o tome svi šute. Puno žena skriva svoju bolest, čak i od obitelji. Ja sam o svojoj bolesti otvoreno govorila, a neki su mi prijatelji kasnije rekli da možda nisam uspjela pronaći stalni posao jer sam svima otvoreno pričala da imam rak. Bolest je i dalje veliki tabu u hrvatskom društvu. Još uvijek je jako izražen strah od smrti, a oboljeli od raka su stigmatizirani. Osim toga, kad neka žena oboli, mnogi očekuju da će kad ozdravi funkcionirati kao i prije bolesti, a to je nemoguće. Nakon bolesti naprosto više nemaš tu životnu snagu i energiju i mnoge žene su "pukle" kad su se s tim morale suočiti. Kad se izliječiš ništa više nije isto – drukčija si emocionalno, psihički i fizički, a mnoge žene u toj situaciji nemaju podršku partnera i obitelji. Neke zbog toga odluče uzeti svoj život u svoje ruke, ali znam, nažalost, mnoge žene koje i dalje žive u zlostavljačkom okruženju. Događa im se da kad ne mogu ugoditi svome mužu od njega čuju "Crkni već jednom!" ili "Što nisi već crkla?!". Većina je ljudi nesvjesna koliko se sve promijeni nakon liječenja i koliko su naše potrebe drukčije i u seksualnom smislu, koliko drukčije doživljavamo sebe ili svoje tijelo.

Ivana_Kalogjera_02

Oboljele žene osjećaju se krivima, a uzrok je naš patrijarhalni odgoj

Na koji način kemoterapija i zračenje utječu na taj doživljaj same sebe, svog tijela, emocija i seksualnosti?
– Istraživanja pokazuju da većina žena nakon liječenja ima problema u viđenju same sebe što se reflektira na njihov ukupni emocionalni i seksualni život. Ali nije samo to problem, lijekovi koji se koriste snažno djeluju na tijelo, izazivaju gubitak želje, a žene stvarno svašta doživljavaju od svojih partnera. Mnoge žene bivaju ostavljene od svojih partnera u trenutku kad se razbole. Liječnici kažu da je to pokazatelj straha od smrti i logičan bijeg, ali ja to ne mogu prihvatiti. Žene se uglavnom srame pričati o tome, dijele to u uskim krugovima prijatelja i imaju još uvijek snažan osjećaj krivnje zbog toga što su se razboljele i što su zato ostavljene. Osjećaju se krive što ne mogu zadovoljiti muža kad su bolesne, što ne mogu skuhati ručak, pospremiti...

Zbog čega se, prema tvom mišljenju, javlja taj apsurdni osjećaj krivnje što su se razboljele?
– Mislim da je uzrok naš patrijarhalni odgoj i tradicionalna kultura. Problem je i što se kod izlječenja mnogim ženama dogodi pitanje "Zbog čega sam preživjela?". Događa im se gubitak identiteta – s jedne strane si nova osoba, zdrava si, ali zapravo ne znaš gdje bi sa sobom, kamo pripadaš i kome da se obratiš. Nema sustavnih rješenja koja bi ženama omogućila lakšu tranziciju natrag u život i društvo nakon izlječenja. Žene u Zagrebu, ili većim gradovima, još i mogu – pod uvjetom da same to traže – dobiti psihološku pomoć, ali ženama u malim sredinama takva je pomoć nedostižna. One mogu poslati e-mail ili pismo nama na "Nismo same" i dobiti savjet naše suradnice, psihijatrice Maje Vukoje, ali to je privremeno rješenje. Smatram da bi sastavni dio liječenja morala biti i rehabilitacija.

Kad se izliječiš ništa više nije isto – drukčija si emocionalno, psihički i fizički, a mnoge žene u toj situaciji nemaju podršku partnera i obitelji. Neke zbog toga odluče uzeti svoj život u svoje ruke, ali znam, nažalost, mnoge žene koje i dalje žive u zlostavljačkom okruženju. Događa im se da kad ne mogu ugoditi svome mužu od njega čuju "Crkni već jednom!" ili "Što nisi već crkla?!"

Što je tebe izvuklo? Jesu li to bila djeca ili si sama sebi bila glavni motiv da se boriš?
– Mislim da je presudan bio moj karakter – ja sam uporna jarčica. Doživjela sam nekoliko užasnih udaraca i padova, ali me iz toga izvukao samo moj inat. Djeca jesu snažan motiv, ali imate situacija u kojima samo vi samu sebe možete izvući i spasiti. Dok mi se sve to nije dogodilo nisam ni znala koliku unutarnju snagu imam. Sad mi se čini da mogu pomicati planine.

Kakav je tvoj odnos s djecom? Je li bolest utjecala na vaše međusobne odnose?
– Sa svojom djecom imam prijateljski odnos i tijekom liječenja pomogli su mi najviše time što su posve trezveno shvatili moju bolest. Stalno su ponavljali, operirat ćeš se, proći kemoterapiju i zračenja i bit ćeš zdrava. Naravno da sam imala i imam trenutaka samosažaljenja i jada kojim sam pokušavala i pokušavam njihovu pažnju skrenuti na sebe, žicala sam da me žale, optuživala ih da ne vode brigu o tome što sam bolesna, ali oni se nisu dali. Kad god bih nešto takvo pokušala, rekli bi mi da nisam bolesna i da nemam na to pravo. Mrtvo-hladno bi me odrezali.

Usred kemoterapije ostala sam bez posla i kad sam završila kemoterapiju i liječenje pala sam u tešku depresiju. Pitala sam se zašto sam preživjela, čemu život i slično. Zatim sam počela razmišljati što i kako sad mogu pomoći i sebi i drugima, a kroz to razmišljanje došla sam na ideju da pokrenem portal koji bi bio podrška ženama oboljelima od malignih bolest

Jeste li razgovarali o njihovim strahovima i tome što su proživljavali?
– Moja je Anamarija bila u najžešćem pubertetu kad sam se ja razboljela. Nedavno mi je rekla da nije shvaćala što se događa sve dok jednoj njezinoj prijateljici nije umrla mama koja je bila oboljela od raka dojke kao i ja. Bježala je od stvarnosti, bježala je od razmišljanja o tome što se može dogoditi i sigurno je da joj nije bilo lako. Puno se velikih trauma dogodilo u kratkom periodu: suprug i ja smo se rastali, obitelj se raspala, nekoliko godina kasnije ja sam se teško razboljela i ostala bez posla...

Shvatila sam da moram sama sebi izmisliti posao

Kako si otkrila da si oboljela?
– Redovno sam se kontrolirala, ali ključno je bilo kad sam u ožujku 2015. godine zbog tromboze završila u bolnici. Nisu mogli ustanoviti što je uzrok, a nisu u preglede uključili dojke, pa nisu mogli ni otkriti. Dva mjeseca kasnije otišla sam na pregled dojki – zbog cista u grudima sam se redovno kontrolirala – i liječnik mi je rekao da mu se ne sviđa kako sve to izgleda, da će me punktirati jer imam kvrgu na lijevoj dojci, a ako punkcija i ne pokaže da je nešto loše, da će me poslati na biopsiju. Odmah mi je bilo sve jasno. Ta dva dana dok sam čekala nalaz bila su mi užasna, liječnik me nazvao dok sam bila na poslu, pred kraj radnog vremena, i rekao "Ivana, žao mi je, nalaz je pokazao da imate rak. Ali, vi ste jaka žena, to je bolest koja se liječi..." Ja sam ostala bez daha, ispala mi je slušalica skoro sam se srušila. Došla je kolegica iz susjedne sobe, pa ostale kolegice i odmah su složile mali tim za brigu i utjehu. Liječnik je uskoro ponovno nazvao da čuje kako sam i rekao mojoj kolegici da je imao nalaz još ujutro, ali da uopće nije znao kako da mi priopći da imam rak i čekao je cijeli dan da to učini. Nakon toga sam počela razmišljati kako da dođem do kirurga koji će me operirati i istu sam večer završila kod prof. dr. Zdenka Staneca koji me nasmijao i naručio me da dođem za dva tjedna za operaciju. Iste sekunde donijela sam odluku da ću odstraniti obje dojke.

Zašto si htjela da ti se odstrane obje dojke iako je "samo" lijevu bio zahvatio rak? Je li to bila teška odluka?
– Kad sam donijela odluku, pao mi je kamen sa srca jer sam bila uvjerena da će moje ozdravljenje ići lakše kad se sve to makne. Obje sam odstranila jer mi je desna stalno bila problematična, stalno me boljela i često sam u njoj imala upale i bila sam uvjerena kako se obje moram riješiti. Osjetila sam golemo olakšanje kad su mi odrezali dojke.

Ivana_Kalogjera_03

Grudi su jedan od vidljivih simbola ženstvenosti i seksipila, baš kao i kosa, trepavice i obrve koje si izgubila tijekom liječenja. Kako ti je bilo nositi s time? Tim više što si bila poznata kao žena veoma bujne kose.
– Teže mi je bilo izgubiti kosu nego odrezati dojke jer sam se identificirala sa svojom kosom. Uvijek sam imala jako gustu kosu i tata me od malena vodio kod svog brice koji me je šišao na kratko, pa mi je, kad sam se osamostalila, jedna od najvažnijih stvari bila pustiti kosu, tako da je kosa bila moj simbol neovisnosti. Mislila sam da sam ja prava ja tek kad imam dugu kosu i da ću izgubiti identitet kad izgubim kosu. Kad su mi otpale kosa, trepavice i obrve činilo mi se kao da je kraj svijeta. Grudi sam dala odrezati, pa su mi napravili implantate, ali baš razmišljam da i njih maknem jer ih uopće ne doživljavam. One su mi sad kao neko strano tijelo na meni, taj dio tijela mi je mrtav. Ne znače mi više ništa ni u estetskom smislu i vjerojatno ću ih maknuti.

Ta dva dana dok sam čekala nalaz bila su mi užasna, liječnik me nazvao dok sam bila na poslu, pred kraj radnog vremena, i rekao "Ivana, žao mi je, nalaz je pokazao da imate rak. Ali, vi ste jaka žena, to je bolest koja se liječi..."

Možeš li živjeti od portala "Nismo same"?
– Ne. Kako bih živjela i preživjela radim više poslova. Članica sam saborskog Antikorupcijskog vijeća, na prijedlog Hrvatskog novinarskog društva, i za svoj rad u Vijeću primam naknadu. Honorarno pišem za "Express 24 sata", za njihov portal prevodim vijesti iz znanosti, povremeno surađujem i s "Večernjim listom". Ne znam što bih da mi kolege u Styriji nisu dali tu priliku. No, s takvim poslovima je problem to što nisam u redakciji, a kad niste u redakciji, ljudi vas zaborave i stalno morate zvati, nuditi se, a ja nisam taj tip. Prije nego što sam pokrenula "Nismo same" tražila sam posao, zvala, javljala se bezuspješno na tisuće natječaja za posao na kojima ti nitko ništa ni ne odgovori na prijavu. Tada sam shvatila da moram sama sebi izmisliti posao. Projekt "Nismo same" nije mi važan samo zbog samoostvarenja, zbog kruga ljudi koji mi je donio, izazova. Puno mi znači što su se javile mnoge volonterke koje žele pomoći i pomažu jer tako vidim da to što radim ima smisla, ima odjek i potičeš druge ljude da se angažiraju. Naše volonterke u Zagrebu dočekuju žene koje stižu iz drugih gradova na kemoterapiju, ali ne samo da ih dočekuju, one svojevoljno posvete svoje vrijeme tim ženama, idu čak i kod onkologa s njima kao podrška. To saznanje da ima ljudi koji žele pomoći i dati svoje vrijeme i meni pomaže i ispunjava me zadovoljstvom.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam