Nema tome dugo kako je proslavljen Dan državnosti, dan kojim se obilježava donošenje Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Time se Jugoslaviju proglasilo državom koja je nepotrebna Hrvatskoj i Hrvatima. S druge strane, Hrvatska je Hrvatima bila potrebna. Bila je potrebna kako bi bili u stanju otključati svoj potencijal. Kako bi pokazali da razna kulturna, znanstvena, gospodarska i ina dostignuća nisu ostvarena zbog bivanja dijelom Jugoslavije, nego unatoč tome. Bila je želja dokazati i sebi i drugima da možemo više i da možemo bolje.

Od tog 25. lipnja 1991. godine nije se ništa promijenilo. Nacionalni zanos i vjera u sebe ostali su isti. Hrvati i dalje vjeruju da mogu mogu više i bolje od trenutačne situacije. Vjeruju da trenutačna razina kulture, znanosti, gospodarstva i individualnog razvoja ne pokazuju stvarni potencijal ljudi koji ovdje žive. I dalje je jednako jaka vjera da je sve što je ostvareno, ostvareno unatoč Hrvatskoj, ne zbog nje. Jedini je problem što ne možemo proglasiti samostalnost i neovisnost od sebe samih. Kad bi se barem Republika Hrvatska mogla odcijepiti od Republike Hrvatske i proglasiti samostalnost Republike Hrvatske, a Republiku Hrvatsku poslati u ropotarnicu povijesti!

Kako to, čini se, ipak nije moguće, Hrvati su, umjesto kolektivne samostalnosti, odlučili proglašavati inidividualnu samostalnost. Preciznije, njih 784 266 je od tog legendarnog lipanjskog dana odlučilo svoju fizičku osobu pripojiti nekoj drugoj, u pravilu zapadnijoj, državi te proglasiti neovisnost od Republike Hrvatske. I tim činom jasno dati do znanja da i Hrvatsku, jednako kao i Jugoslaviju, smatraju nepotrebnom državom.

Nepotrebna masa ljudi napustila je nepotrebnu državu

Osjećaj je uzajaman, jednakom snagom i država njih smatra nepotrebnima, tu nema nikakve nedoumice. Dapače, jedna od najpragmatičnijih poluga hrvatske politike sažima se u misao, "Kome ne odgovara ova i ovakva Hrvatska, neka slobodno iseli". Pokazalo se da je to jedina situacija u kojoj političari doista govore ono što misle i jedino političko rješenje u čiju efikasnost i dosljednost provođenja narod istinski vjeruje.

Čvrsto uvjereni u dalekovidnost političkog vodstva, rijeke liječnika, medicinskih sestara, konobara, kuhara, ekonomista, strojara, programera, vozača autobusa, građevinskih radnika, grafičkih dizajnera, agronoma, tokara, varioca i nekvalificiranih radnika slile su se u daleke, ali prijateljske zemlje. Hrvatska je produciranjem te radne snage i istovremenom nemogućnošću zapošljavanja te mase ljudi jasno rekla da im svi ti ljudi nisu nepotrebni. Jednako kao što je i Jugoslavija producirala radnu snagu koja im je bila nepotrebna. Nepotrebna masa ljudi napustila je nepotrebnu državu i, jednako kao i danas, slila se u daleke, ali prijateljske države.

I jugoslavenski funkcioneri nadali su se da će se gastarbajteri jednom vratiti

Pobjegli su od onih koji ne žele da se nekoga tuče, šikanira i maltretira samo zato što su pederi ili neki drugi pripadnici LGBTIQ* populacije. Od onih koji za sebe i svoju djecu ne žele suvremeno školovanje koje će ih učiti najnovijim znanstvenim i tehnološkim dostignućima, koje neće poticati intelektualnu lijenost i biti svrha samom sebi. Onih koji ne žele školovanje koje će poticati individualni razvoj, onih profesionalnih Hrvata koji žele školovanje, ironično, nepromijenjeno još od jugoslavenskih dana. Jednako bježe i od onih koji ženama namjenjuju jedino ulogu inkubatora nacije.

Bježe i od onih koji braniteljski status izjednačavaju s ideologijom, umišljajući da time imaju monopol nad ispravnošću mišljenja i idejom kakvo društvo želimo. Bježe od pravnog sustava koji funkcionira ovisno o partijskoj i klasnoj pripadnosti. U konačnici, otišli su s tržišta rada koje se ne temelji na školovanosti, stručnosti, radnom iskustvu i profesionalnim kvalifikacijama, nego gotovo isključivo na partijskim i rodbinskim kvalifikacijama.

Težnje koje je lakše ostvariti – izvan Hrvatske

Potpuno isto kao što se nekad odlazilo iz sela u gradove u želji za edukacijom i znanjem o znanstvenim i tehnološkim dostignućima. Potpuno isto kao što su, ne tako davno, žene odlazile od kuće zbog ideje da i one zaslužuju obrazovanje kakvo je, u siromašnim seoskim domaćinstvima, bilo namijenjena prvenstveno muškoj djeci, ako i njima.

Bježale su od ideje da su svedene na inkubator seoske radne snage i pomoćno sredstvo u održavanju obiteljske harmonije. Nema nikakve razlike, bježalo se od onih kojima je jedino prihvatljivo umlje bilo jednoumlje, od onih koji su polagali pravo na ispravnost mišljenja i ideju u kakvom društvu želimo živjeti. I oni su svojim sudjelovanjem u stvaranju države budućim generacijama odricali pravo da kreiraju društvo kakvo žele. Premda su se, nominalno, baš radi tih budućih generacija borili.

Hrvatska danas podsjeća na zapušteno i napušteno imanje, na kojem i dalje ponosno stoji pastelno roza trokatnica koja više nikome ne treba. Kuća koju je za buduće generacije gradio otac gastarbajter, a obitelj na okupu držala požrtvovna majka domaćica

Baš kao i danas, ljudi su se pakirali jer nisu htjeli ovisiti o pravnom sustavu čija je rigoroznost ili humanost ovisila o partijskoj pripadnosti. Konačno, nisu htjeli da im partijska nepripadnost bude prijetnja za egzistenciju. Ili da im profesionalni razvoj ovisi o neškolovanim i nestručnim budaletinama, kojima je isključivo partijska pripadnost omogućavala moć i utjecaj na pojedinačne ljudske sudbine.

Jedina razlika u odnosu na prošlost je ta što su nekad ekonomski razlozi bili prvenstveni razlog za odlazak. Ankete danas pokazuju da uz te razloge, sve više utjecaja na iseljavanje imaju upravo politički razlozi. Nakon što su iselili nezaposleni i drastično smanjili stopu nezaposlenosti, slijede oni koji imaju poslove, ali shvaćaju da bazična egzistencija nije ono što ih zadovoljava. Odlaze na bolje plaćene i intelektualno izazovnije poslove. Odlaze u društveno okruženje u kojem će se osjećati ugodnije, unatoč tome što su stranci. I oni shvaćaju da, nakon što su zadovoljene osnovne egzistencijalne potrebe, od života imaju i neka druga, viša očekivanja. I vjeruju da te težnje mogu lakše ostvariti negdje drugdje.

Hrvatska danas podsjeća na napušteno imanje na kojem i dalje stoji trokatnica koja više nikome ne treba

Jedinstvena je to situacija, kažem, u kojoj su političari uspjeli uskladiti djela s riječima. Da konačno misle što i rade, pokazuju i izjavama u kojima se slažu sa samim sobom. Tako poručuju da je mogućnost slobode kretanja glavni zajeb u svemu. Poručuju da oni koji su otišli pokazuju kako se Hrvatska ne voli. U prijevodu, dobro da su otišli, jer Hrvatskoj i ne trebaju nedomoljubni Hrvati. Naglašava se nezahvalnost Hrvata tvrdeći da još uvijek postoje dvije-tri afričke države koje još uvijek, barem zasad, imaju lošiji životni standard od Hrvatske. Kao rješenje nude jedino "nadu da će se oni koji su otišli jednom i vratiti".

Jednako kao što su se i jugoslavenski funkcioneri nadali da će se gastarbajteri jednom vratiti. Prava istina je da neće. Što bi uopće odlazili, kad bi se htjeli vratiti? Vratit će se jednako kao što bi se i "vratili" u Tajland, Vijetnam ili Šri Lanku. Da na konto zapadnjačke ušteđevine i mirovine žive ugodnije tamo gdje su životni troškovi niži. Jedini razlog zašto će prije odabrati Hrvatsku nego Tajland je puka činjenica da zbog krvnog srodstva s nekim pretcima imaju riješeno trajno stambeno pitanje u vidu grobnog mjesta.

Jedna od najpragmatičnijih poluga hrvatske politike sažima se u misao, "Kome ne odgovara ova i ovakva Hrvatska, neka slobodno iseli". Pokazalo se da je to jedina situacija u kojoj političari doista govore ono što misle i jedino političko rješenje u čiju efikasnost i dosljednost provođenja narod istinski vjeruje

Zanimljivo, jedino je Ruža Tomašić od viđenijih političara, u intervjuu tportalu, odlučila pogledati istini u oči i reći ono što vidi. Vidi ono što i svi ostali vide. Njezinim riječima: "Mi stariji trebali bismo se povući i prepustiti stvari mladima. Mladi imaju manji ego i njihova je budućnost. Mi smo pokazali ono što možemo. Govorim 'mi' iako nikad nisam bila na vlasti, ali ne mogu reći 'oni' jer sam dio politike… Mi smo mladima uništili budućnost. Ponavljam, nisam bila na vlasti i nisam je mogla zloupotrijebiti, ali sam godinama dio političke grupacije. Mladima ne da nismo osigurali bolju budućnost, već smo je uništili…".

Upravo zbog tih generacija, Hrvatska danas podsjeća na zapušteno i napušteno imanje, na kojem i dalje ponosno stoji pastelno roza trokatnica koja više nikome ne treba. Kuća koju je za buduće generacije gradio otac gastarbajter, a obitelj na okupu držala požrtvovna majka domaćica. U nju su uložili sva sredstva zarađena u Stuttgartu, svoje zdravlje i građevinsko znanje. Bila je namijenjena da bi se djeci osigurala sigurnost, da ne moraju prolaziti isto što i njihovi roditelji.

"Majku mu, Dragice, jesmo se za to borili!?"

Prvi kat je bio namijenjen najstarijem sinu i njegovoj obitelji. Drugi kat je posebno uređen za kći mezimicu. Potkrovna etaža namijenjena je najmlađem sinu. U međuvremenu je najstariji sin shvatio da ga ne zanimaju niti obitelj niti nekretnine. Jedino ga zanima ostvarivanje slikarske karijere u Parizu i za tim snom je odlučio ići. Kći mezimica je postala ugledna odvjetnica, ima stan u centru Zagreba i muža, također odvjetnika. Život u provinciji i povratak u roditeljski dom je ne zanimaju, pogotovo nakon što roditelji nisu dobro primili odluku da ona i muž ne planiraju imati djece.

Najmlađi sin je u međuvremenu odlučio biti peder, pa je time, prirodno, sebi odrekao pravo na potkrovnu etažu. Sad se negdje u Amsterdamu provodi sa svojim dečkom kojeg je našao preko Grindra. Jedino u prizemlju netko živi. Otac i majka svaki dan žive u skladnoj bračnoj tišini koju, tek povremeno za ručkom, prekine pokoji uzdah poražene glave obitelji i pitanje kojim se više ni ne traži odgovor: "Majku mu, Dragice, jesmo se za to borili!?".

Baš kao i danas, ljudi su se pakirali jer nisu htjeli ovisiti o pravnom sustavu čija je rigoroznost ili humanost ovisila o partijskoj pripadnosti. Konačno, nisu htjeli da im partijska nepripadnost bude prijetnja za egzistenciju. Ili da im profesionalni razvoj ovisi o neškolovanim i nestručnim budaletinama, kojima je isključivo partijska pripadnost omogućavala moć i utjecaj na pojedinačne ljudske sudbine

Upravo na tu mučnu scenu podsjeća Hrvatska danas. Hrvatska koja je stvarana za Hrvate koji su, ispostavilo se, postali nepotrebni. Da me se ne bi pogrešno shvatilo, takvu situaciju u Hrvatskoj ne smatram niti malo tragičnom. Dapače, kad se riješimo svih Hrvata, konačno ćemo slobodno moći naseliti Rumunje, Bosance, Srbe, Bugare, Turke, Kineze i Pakistance. Kad su oni u pitanju, sve optužbe da nisu pravi Hrvati neće pasti na plodno tlo. Jer, doista, nisu pravi Hrvati.

Jedino ostaje nada da će oni, kao punokrvni Nehrvati, za razliku od iseljenih, lažnih Nehrvata, neopterećeni hrvatsvom biti u stanju stvoriti državu po mjeri svih, pa i Hrvata. I da će i oni, konačno, proglasiti samostalnost Republike Hrvatske. Hrvatsku u kojoj će svaki Nehrvat moći ostvariti tisućljetni san i biti svoj na tuđem. Sve samo zato što su Hrvati rušenjem Jugoslavije uspjeli jedino u naumu da stvore Jugoslaviju.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Crolova Petica

Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam