- Autor/ica Andrea Jović
-
Objavljeno: 12. srpnja 2020.
Četiri godine nakon posljednjeg albuma "Joanne" Majka Čudovište vraća se s albumom bliskijim staroj estetici koji ipak nije polučio željeni uspjeh.
O Lady Gagi ne mora se govoriti previše – što god tko mislio o njoj, neporecivo je da je riječ o pop ikoni i izuzetno nadarenoj pjevačici. Ipak, nakon zagrijavanja s "The Fame" i eksplozije s odličnim albumom "Born This Way", stvari su počele polako ići nizbrdo na albumu "Artpop" iz 2013.
Kako sâm naslov, ali i programatski stihovi vrlo dobrog singla "Applause" otkrivaju, Lady Gaga u album je ušla s jasnom idejom: "Pop culture was in art, now art's in pop culture, in me." Drugim riječima, poželjela je postati glazbeni Andy Warhol, umjetnica popa, što, ruku na srce, nikad nije bilo potkrijepljeno njezinom glazbom.
Lady Gaga nikad nije bila pop kameleon kalibra Davida Bowieja niti eskcentrična diva poput Kate Bush, naprosto je bila nadarena pjevačica s dobro produciranim pop pjesmama i upečatljivom ekstravagantnom estetikom. Tu je činjenicu podcrtala slabost "Artpopa" koji tek podižu singlovi "G. U. Y." i uklonjeni duet s r'n'b pjevačem R. Kellyjem optuženim za pedofiliju "Do What U Want".
Da pretendira na status dive, dokazala je duetom s jazz veteranom Tonyjem Bennettom, a ozbiljnost je nastojala pokazati i na katastrofalno lošem soft rock albumu "Joanne". Mnoga je srca slomila i filmom "Zvijezda je rođena", trećom preradom istoimenog filma iz 1937., kojim se željela svrstati uz bok legendi poput Judy Garland i Barbare Streisand. Sad se vraća šestim albumom "Chromatica" koji je, ako ništa, barem bliži njezinim ishodištima.
Nakon izleta u jazz i rock, "Chromatica" donosi povratak plesnoj glazbi i ekscentričnoj estetici po kojoj se proslavila. Ipak, ne predstavlja vraćanje na energični, moćni zvuk "Born This Way", već se u potpunosti oslanja na suvremenu EDM produkciju, odnosno klupsku elektroničku glazbu. Premda je regrutirala najveća producentska imena poput Axwella ili Johannesa Klahra, "Chromatica" zvuči nevjerojatno plošno. Gledano s drugog stanovišta, možda je plošna upravo zato što EDM i pop naprosto imaju različitu logiku strukturiranja pjesama pa nastaje pop ploča koja praktički nema hookova.
O tome koliko je album prosječan govori činjenica da su neke pjesme čak bolje kao instrumentali negoli s glasom Lady Gage koji ih ni u čemu ne podiže.
No, još je i gore što se nastavlja potkradanje Madonne, odnosno autoplagiranje, osobito vidljivo u singlu "Stupid Love" koji podsjeća na "Born This Way", koja je, pak, to i vrapci na grani znaju, kopija hita "Express Yourself", za što bi bilo pošteno da Madonna dobije zalogaj tantijema.
Uporno kopiranje Kraljice popa nastavilo se i s "Babylon", nevjerojatno sličnom Madonninu "Vogue".
Svijetle su točke albuma zasigurno "Rain On Me" koju podiže anđeoska Ariana Grande i "Sour Candy" s još jednim osvježavajužim gostovanjem, ovaj put korejske pop skupine Blackpink.
Najbolja je pjesma albuma "911", najbliskija pomalo industrial komadima s "Born This Way" poput "Judas" ili "Scheiße", s mračnijim tekstom o depresiji i suicidalnosti.
No, većina je albuma ipak sastavljena od potpuno zaboravljivih mediokritetnih EDM pjesama, primjerice nimalo zabavne "Fun Tonight" i površno feminističke "Free Woman" koja zvuči kao racionalizacija više negoli emancipatorna izjava:
"I'm not nothing without a steady hand
I'm not nothing unless I know I can
I'm still something if I don't got a man
I'm a free woman, oh-oh (Be free)".
Album je nasumce razdijeljen na "poglavlja" orkestriranim skladbama, pri čemu je najlošija završna trećina. U njoj se ističe kolaboracija s Eltonom Johnom na "Sine From Above" u kojoj John zvuči kao kakva parodija, a nasumični breakbeat nikako se ne uklapa u uzvišeni ton.
Želeći se prispojiti na moderni zvuk, Lady Gaga je, nažalost, umjesto pop klasika snimila prosječni album klupske glazbe kojoj je njezin vokal malo donio. Unatoč tome što je njezin kultni status neupitan, čini se kako su sve suvremene pop pjevačice daleko zanimljivije figure.
Od hladnokrvnosti Billie Eilish, preko trap mumblea Ariane Grande do nove retro kraljice Dua Lipe, Lady Gaga čini se kao zaslužna junakinja čije uzvišene poruke ne prolaze dobro u milenijalskom cinizmu pop kulture. Ipak, "Chromatica" je znatno zabavnija i od "Artpopa" i od "Joanne" pa ako se Lady Gaga samo malo opusti, možda i ona postane idol generacije Z.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.