Četvrti album američke alternativne hip hop trojke Clipping pokazuje nevjerojatnu dubinu i njihove zvučne arhitekture i lirike koja kroz trope horor žanra daje djelatnu moć odbačenima.

Clipping je zasigurno jedna od najzanimljivijih pojava na suvremenoj glazbenoj sceni. Svi članovi grupe diplomirali su na različitim umjetničkim studijima i zbližili se kroz uzajamnu ljubav prema hip hopu i horor filmovima, a njihov predvodnik Daveed Diggs čak je dobitnik Tonyja i Emmyja za mjuzikl "Hamilton".

Na tragu akademskog zaleđa njihovih članova, glazba Clippinga od početka fantastično miješa impresivan, slojevit zvuk koji spaja hip hop s neobičnim mjerama, konkretnu glazbu i abrazivni noise s progresivnom antirasističkom, antikolonijalnom, afrofuturističkom političkom agendom. Kao i na prethodnom albumu "There Existed an Addiction to Blood", i na "Visions of Bodies Being Burned" ova je agenda materijalizirana reaproprijacijom niza horor tropa.

Za razliku od "There Existed an Addiction to Blood", mnogo mračnijeg albuma čije nasilje još nije sasvim našlo metu prema kojoj je usmjereno, "Visions of Bodies Being Burned" do kraja artikulira tu brutalnost kao bijes povijesnog Drugog. Za razliku od neposrednih, visceralnih slika brutalnosti na prethodniku, ovdje je ona artikulirana nizom popkulturnih referenci koje je umjesto morbidnom na trenutke čine čak i šarmantnom, šireći pritom i granice samog horor žanra.

Horor često tendira konzervativnoj ideologiji – na početku postoji stabilna zajednica koju napada izvanjska prijetnja. Kolektivnim snagama neprijatelj se odstranjuje kako bi zajednica zadržala svoj status quo. U boljoj varijanti, neprijatelj se neutralizira asimilacijom i prisiljava ga se da se prilagodi našem načinu života.

albumcover

U najboljoj opciji, neprijatelj nas dovodi k onom što Georges Bataille naziva graničnim iskustvom, rubnom doživljaju koji proširuje našu percepciju, što je ujedno način da se izbjegne objektifikacija Drugog i prida mu se djelatna moć. U glazbi, pak, Clippinga izvanjsko ne samo da posjeduje djelatnu moć već ga se poziva da svojom pravedničkom osvetom razori šovinistički režim.

Već u jezivom "Intro" Diggs poručuje: "Here come the hammers to rearrange body chemistry", a proročanstvo se ostvaruje u fantastičnoj sljedećoj pjesmi "Say the Name" inspiriranoj filmom "The Candyman". The Candyman je nekadašnji rob koji se uzdigao kao proizvođač cipela i zaljubio u bjelkinju s kojom je dobio dijete, zbog čega ga njezin otac linčuje. Sad se Candyman pojavljuje kao osvetnik kad mu se ime izreče pet puta pred ogledalom.

Uz nevjerojatno bogat, slojevit zvuk i pamtljiv refren "Candlesticks in the dark/Visions of bodies being burned", Clipping daju podršku ovom povijesnom otpadniku i navijaju za njegovu osvetu za rasizam, izjednačujući ironično dijete koje je začeo s đavoljim djetetom.

I u izvrsnoj breakcoreom inspiriranoj "Pain Everyday" Clipping se pitaju kad će pravda za rasističke zločine doći i tko će ju donijeti: "The body hurts, see the body gone/So who body make up for all the wrongs done to bodies?"

Odgovor je da vjerojatno neće stići nikad ako je abjektno samo ne uzme u ruke. Stoga u ritmičnoj "Body for the Pile" koja savršeno kombinira Diggsov vrtoglavo brzi rep i melodiozni refren okreću uobičajenu asimetriju moći prikazujući brutalna ubojstva triju policajaca: "Three little pigs and they can't do nothing, for the last time".

U "Eaten Alive" dotiču se problema gentrifikacije koji je i tema Diggsova filma "Blindspotting" iz 2018., a koliko malo pravednički gnjev mari za društveni status pokazuju u fantastičnoj "Check the Lock" s brutalnim funk basom, pjesmi koja prikazuje narko bosa koji se paranoično boji da ga netko promatra i želi ubiti.

Ipak, koliko je u konačnici ljudska vrsta i svi njezini napori nevažna u široj slici stvari pokazuju u fantastičnoj "Enlancing" u kojoj lovecraftovski kozmički pesimizam susreće magloviti trap hook.

Ono što je osobito uzbudljivo u glazbi Clippinga jest što koriste okvir pravedničke osvete kako bi udahnuli djelatnu moć ženama. Primjerice, "96 Neve Campbell" reaproprira trop "final girl", zadnje žene koja preživi u horor filmu i ubije nasilnika, a nazvana je prema glumici Neve Cambell koja igra "posljednju ženu" Sidney u filmu "Vrisak".

Iznad groovy, suhog basa, Diggs poručuje: "She came in the game, no flex/Finna leave the game with yo rep/This bitch boss", dajući "posljednjoj ženi" stvarnu autonomiju kakvu nema u horor filmovima, a ni u hip hopu.

Koliko se Clippingova percepcija ženstva razlikuje od uvriježene objektifikacije prisutne u hip hopu najbolje pokazuje komad "She Bad". Za razliku od istoimene pjesme Cardi B na kojoj gost YG hipnotički ponavlja: "Dat ass/She bad", žene su u pjesmama Clippinga mnogo više od seksipilnog tijela, što im daje djelatnu moć rijetko viđenu u pop kulturi. Inspirirana filmovima "The Blair Witch Project", pjesma prati skupinu djece koja odlazi pronaći vješticu koja će se s lakoćom riješiti znatiželjnih uljeza koji je pokušavaju fetišizirati.

Snagu Clippingova koncepta i njihovu glazbenu odvažnost pokazuju i interludiji koji nastavljaju horor poetiku. Pjesma "Invocation" sastoji se od jedne minute tona E5 na frekvenciji od 666 Herza i tobože priziva vraga, dok na "Drove" čujemo blejanje ovaca i brujanje motora, što može asocirati na ostavljanje trupla i udaljavanje s mjesta zločina.

Sve u svemu, "Visions of Bodies Being Burned" možemo prozvati remek-djelom i glazbenim ekvivalentom prošlogodišnjeg oskarovskog filma Joon-hoa Bonga. I "Parazit" i "Visions of Bodies Being Burned" u hororu nalaze savršenu poetiku da izraze nakupljene klasne, rasne i seksualne asimetrije koje transformiraju u pažljivo i inteligentno strukturirane komade koji simpatije publike bezuvjetno usmjeruju na stranu potlačenih.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.