Novi film američkog redatelja Jordana Peelea najbolji je dosad zato što je najmanje jasan. Nope uspijeva u svojoj minucioznoj, slojevitoj kritici rasizma i društva spektakla, premda ne pojašnjava sve svoje metafore.

Nakon debitantskoga Get Out koji mu je donio Oscara za scenarij i još bolje kritike kapitalizma s Us, Peele je snimio Nope, film koji zadržava njegov prepoznatljivi stil, ali je daleko ambiciozniji od svojih prethodnika. Nope prati OJ-a Haywooda (izvrsni Daniel Kaluuya) i njegovu sestru Emerald (također izvrsna Keke Palmer) koji se nakon smrti oca muče održati obiteljski ranč za dresuru konja. Vrlo se brzo nad rančem počinju događati čudne pojave, a likovi shvaćaju da su uzrokovane monstruoznom nebeskom životinjom koja proždire sve pred sobom.

Peeleov film zadržava temu rasizma i sistemskog isključivanja crnaca iz američkog života i povijesti, no ovog je puta stavlja u specifičan kontekst – onaj kinematografski.

Otpor društvu spektakla i konzumerizma

Kad Emerald na filmskom setu predstavlja obiteljski zanat, spominje da je na prvom snimljenom filmu, “Konju u galopu” Eadwearda Muybridgea, crnac koji jaše, ali nitko se ne sjeća njegova imena te ga proglašava svojim pretkom. Njihov poslovni neuspjeh i čudovište koje ih proganja lako se mogu tumačiti kao bjelačka supremacija koja afromaeričkom stanovništvu naprosto ne dopušta normalan život.

No, jednako je zanimljiva i interpretacija u kojoj je Nope zapravo film posvećen otporu protiv društva spektakla, konzumerizma i kooptacije.

Na samom početku filma vidimo tragediju sa seta fiktivne serije iz 90-ih imena Gordy's Home u kojoj čimpanza pomahnita i napadne svoju filmsku obitelj. Jedina osoba koja bude pošteđena jest dječak Jupe, danas vlasnik zabavnog objekta Jupiter's Claim, koji otad umišlja da je odabran da komunicira s Drugim.

No, nitko ne ostaje imun na nasrtaje životinje dok OJ ne otkrije da ona ne napada ako se ne gleda u nju. Time se Nope jasnije prikazuje kao kritika eksploatacije manjina u svrhe zabave koja ih uvijek na određeni način egzoticira.

Kriptičnost je najveća vrlina filma

Film vrvi zanimljivim detaljima – od simbolike predmeta na koje čudovište reagira, samog njegova izgleda te maničnih pokušaja Haywooda da to čudovište zabilježe na slici kako bi se obogatili, u čemu im pomaže prodavač elektroničke opreme i amaterski istraživač NLO-a Angel (fantastični Brandon Perea). Svi se oni mogu povezati s glavnim nitima filma, ali koliko se god trudili, konačno značenje filma neminovno izmiče.

Velik je dio kritičara Nopeu zamjerio tu karakteristiku, no u usporedbi s pomalo plakatnim porukama prethodnih Peeleovih filmova, Nopeova kriptičnost ujedno je i njegova najveća vrlina, čak i ako ne uspijeva povezati sve svoje metafore u smislenu cjelinu.

Sve u svemu, kao i u Get Out i Us gdje je uzimao trope horor žanra, Peele uzima SF trope, ali ih stavlja u puno dublji, društveno kritični kontekst koji izostaje u većini žanrovskih fimova. Film nema ni junake ni jasnu moralnu pouku, već slika jedan kompleksan međuodnos rase, klase, reprezentacije i aproprijacije koja nije uvijek u potpunosti koherentna, ali zasigurno potiče na razgovor.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.