Ate and left no crumbs, da se poslužimo TikTok žargonom. Senzacionalni film Barbie Grete Gerwig vrijedan je svake nahajpane promocije, svakog centimetra kubičnog ružičaste boje i svakog centa.

Bilo ga je nemoguće izbjeći – društvene mreže preplavljene reminiscencijama na ikonske Barbiejine modne kombinacije, intervjuima s glumačkom postavom, vijestima o nestašici ružičaste boje diljem svijeta. Morao je biti ili potpuni top ili potpuni flop. Već u prvim minutama bilo je jasno da će biti top.

Film se otvara prizorima djevojčica koje se igraju igračkama beba na plaži kada dolazi Barbie (Margot Robbie u ikonskom crno-bijelom kupaćem kostimu) – prva lutka koja djevojkama nije isključivo služila kao vježba za majčinstvo.

No, da se netko ne bi zbunio i pomislio da će film biti hvalospjev ideji uspješne žene i girlboss kulture, Gerwig nas istog trenutka uranja u dva različita svijeta – Barbieland u kojem barbike radosno žive u uvjerenju da su unaprijedile položaj žena u društvu i Stvarni svijet u kojem je stanje daleko drugačije. Sve se komplicira kad Barbie počne misliti o smrti te se mora zaputiti u Stvarni svijet kako bi zatvorila pukotinu između njega i Barbielanda koja više ništa neće ostaviti istim.

Perfektan film koji nijednu narativnu liniju ne ostavlja nezaključenom

Fascinantna je lakoća kojom se film odigrava, dok je s druge strane prepun pažljivo promišljenih detalja i gegova. Počevši od toga da se Barbiejin svijet počinje slamati u trenutku kad shvati da može spustiti stopala na zemlju, preko lika oca koji se muči s Duolingom, do neočekivanog pojavljivanja sirene Due Lipe, Barbie nosi svjež, karikaturalan, ali nikad pretjerano, humor i izvanredni nastupi.

Tu ne mislimo samo na perfektnu Margot Robbie u ulozi Barbie, čijem se "nesavršenom" Barbie izgledu naratorica (Helen Mirren) naruguje probijajući četvrti zid, već i simpatičnog Ryana Gosslinga u ulozi dvaput preobraćenog Kena, Americu Ferraru (poznatu po ulozi u Ružnoj Betty) u ulozi Glorije, djevojčice, a sada žene koja u Stvarnom svijetu posjeduje Robbiejinu Barbie, te njezinu kćeri alternativku Sashu (Ariana Greenblatt).

S idejne, feminističke strane, Barbie je perfektan film koji nijednu narativnu liniju ne ostavlja nezaključenom. Savršeno portretira objektifikaciju i nelagodu koju svaka žena osjeća u muškom društvu, te neumorno mansplainanje u urnebesnim scenama gdje kenovi barbikama objašnjavaju utjecaj Kuma i Stephena Malkmusa iz sastava Pavement, dok je Ken fantastičan portret povodljivog incela, no s mogućnošću emocionalnog razvoja.

Film prokazuje licemjerje korporacija koje na van održavaju privid uključivosti, no potpomažu patrijarhat i kapitalizam, a ultimativni glas daje običnim, mudrim ženama koje su naprosto bivanjem spoznale kako sustav funkcionira, kako hraniti sjeme samouništenja koje je ugrađeno u njega i kako u tim teškoćama voditi svrhovit život.

Trijumf redateljice Grete Gerwig

Izglađuje i međugeneracijske feminističke konflikte te pokazuje da uz razgovor i samospoznaju buntovne mlade žene mogu komunicirati sa svojim prethodnicama te je glavna tema istinsko samoostvarenje i prihvaćanje sebe kao takvog, bez iluzija izbora kakve kapitalizam stavlja pred mlade žene za koje ipak ima isplaniran put. Film savršeno artikulira sve aspekte ženskog iskustva u kapitalizmu, nadmašujući prethodnike Lady Bird i Male žene.

Očekivano, poglavito u Americi konzervativni krugovi zgražali su se nad queernessom čitave scenografije, afektiranim pokretima glumaca, činjenicom da je jedna od barbika i trans glumica Hari Nef. To samo potvrđuje koliko je film pogodio sve bolne točke, naročito u završnoj sceni s kenovima koju će konzervativni gledatelji zasigurno pročitati kao gej propagandu, dok joj je mnogo vjerojatnija interpretacija muško savezništvo.

Osim što savršeno zaokružuje sve političke poruke, Barbie ne ostavlja ništa za poželjeti ni na emocionalnom planu. Premda duhovit i poletan, film ima i niz reflektivnih i dirljivih trenutaka koji kulminiraju u završnoj sceni savršeno podcrtanoj klavirskom melodijom "What Was I Made For?", još jednom filmskom uspješnicom dvojca Billie Eilish i Finneasa, nakon koje je teško ne izaći iz kinodvorane u suzama.

Sve u svemu, trijumf Grete Gerwig, film s političkom porukom koja nije suptilna, ali ni nacrtana za gledatelja, duhovito i emotivno putovanje na kraju kojeg se osjećamo ponosno što smo žene i ljudska bića za koja postoji nada da pronađu svoj smisao.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Podrži Crol donacijom :)

qrcode 9c3b0d27 127a 4867 a764 f80c95d6f267

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.