Stigavši u kino sa zakašnjenjem od osam mjeseci zbog štrajka glumaca u Hollywoodu, sportska romantična drama "Izazivači" više perpetuira nego što preispituje odnose moći među spolovima.

Radnja Izazivača prati teniski sraz starih prijatelja Arta Donaldsona (Mike Faist) i Patricka Zweiga (Josh O'Connor) koji su u međuvremenu postali ljuti rivali, a sve zbog jedne žene. Tashi Duncan (Zendaya) bila je perspektivna tenisačica za kojom na početku filma obojica sline, a ona se, ambiciozna kakva jest, odlučuje za boljeg tenisača među njima. Ipak, kroz obrate sudbine koji se otkrivaju u nelinearnoj naraciji, teška ozljeda zauvijek ugasi Tashinu karijeru, a umiljati Art pokazuje se pouzdanijim partnerom od narcisoidnog Patricka.

Ipak, prisjetimo li se da je "Izazivače" režirao Luca Guadagnino, redatelj "Skrivene ljubavi", jasno je da pred sobom nemamo običnu ljubavnu dramu o ženi rastrganoj između dvojice muškaraca. Naprotiv, nizom se scena sugerira da muške protagoniste veže nešto više od prijateljstva – bilo da su to scene slavlja juniorske pobjede u paru, slučajnog ljubljenja, muškarca koji iskače na Patrickovu Tinderu ili golotinje u sauni, Guadagnino nam snažno sugerira da Art i Patrick nisu samo bliski prijatelji iz internata.

Muško-muške veze moraju biti prisilno heteroseksualne da bi udovoljile normi

Time odlučuje odgovoriti na pitanje koje Eve Kosofsky Sedgwick u svojoj knjizi "Between Men" ostavlja otvorenim. Sedgwick se koristi pojmom homosocijalnost koji denotira "ljubavni trokut u kojem se dvojica muškaraca naizgled natječu za ljubav žene", ali takav trokut "vjerojatnije u rivalstvo prerušava privlačnost među muškarcima".

Na primjeru devetnaestostoljetne književnosti, Sedgwick pojašnjava da je društvo strukturirano oko muško-muških veza koje da bi udovoljile normi, moraju biti prisilno heteroseksualne, ali u svakom trenutku za cilj imaju unaprjeđenje društvenog statusa muškaraca, pri čemu žene služe tek kao sredstvo ostvarenja muških težnja.

Čini se da je upravo takva dinamika na djelu među likovima "Izazivača". Odsutna je bilo kakva dublja karakterizacija likova pa sve o njima saznajemo iz njihovih postupaka, koji nam empatiju usmjeravaju bilo prema možebitnoj romansi muških protagonista, bilo prema samom Artu, kojem, čini se, nikad ništa ne polazi od ruke.

Ni u jednom trenutku nismo pozvani da empatiziramo sa ženskim likom, koji u filmu služi upravo onom što je Sedgwick opisala – kao medij kroz koji se prebija pretpostavljena seksualna napetost dvaju muškaraca i sredstvo za njihov profesionalni uspon.

Film ne nudi novo zamišljanje muške žudnje

To ne znači da lik Tashi nije sasvim plauzibilno toksičan, no nije ništa manje takav negoli lik Patricka koji se treba samo senzualno, a zapravo ljigavo nasmiješiti da mu sve bude oprošteno, što završna scena filma bolno podcrtava.
Najbolja stvar proizašla iz filma zasigurno je njegov soundtrack. Premda se na trenutke u emociju scene uklapa kao redakcija Crola u Hod za život (lik introspektivno gleda u daljinu dok u pozadini udara techno), još jedna suradnja frontmena Nine Inch Nails Trenta Reznora i Atticusa Rossa savršeno funkcionira kao zaseban album i uspješno podiže napetost na mjestima najvećeg uzbuđenja.

Sve u svemu, "Izazivači" su zanimljivo ispripovijedan i dovoljno napet film s dobro odigranim glavnim ulogama, no s papirnatim ženskim likom koji misli da kroji tuđe karijere, ali zapravo je krajnje lišen djelatne uloge u široj slici. Kao takav, ne iskorištava do kraja svoj queer potencijal da razbije viktorijanske obrasce i ponudi novo zamišljanje muške žudnje.

Podrži Crol donacijom :)

qrcode 9c3b0d27 127a 4867 a764 f80c95d6f267

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.