
- Autor/ica Andrea Jović
-
Objavljeno: 11. veljače 2018.

Nominacija ne samo neuvjerljivog nego i bolno stupidnog filma o iritantnoj i priglupoj tinejdžerici dokaz je da su dodjele nagrada postale potpuni apsurd.
Christine "Lady Bird" McPherson (Saoirse Ronan) šesnaestogodišnjakinja je iz Sacramenta. Očajnički želi pobjeći iz svog premalenog gradića od pola milijuna stanovnika i od svojeg nevjerojatno nježnog i brižnog oca te krute majke opsjednute štednjom s kojom ima toplo-hladan odnos. Christine se želi upisati na umjetnički koledž na istočnoj obali vjerojatno zato što ima crvenu kosu i umjetnici joj se čine kul. Ima solidne ocjene i uz financijsku pomoć može si priuštiti koledž.
Ali naša Lady Bird svejedno se osjeća neshvaćeno.
Nije teško uočiti frapantnu neuvjerljivost filma Grete Gerwig. Lady Bird predstavljena je kao buntovnica koja se lomi pod pritiskom želje da bude popularna u društvu i upušta u odraslije aktivnosti. Problem je, pak, u tome što ništa od onog čime se bavi nije nešto posebno – ljubi se s dečkom, puši, pije. Svaka njezina buntovna akcija zapravo je s odobrenjem prihvaćena od njezine okoline.
Tobožnji idoli i lažna pobuna
Kad glumata da živi u raskošnoj kući i njezina bogata prijateljica shvaća da laže, ona je ne prezre zato što nema novca, nego zato što mrzi neiskrenost. Kad na stražnje staklo auta časne sestre napiše Just married to Jesus, sestra kaže da joj je natpis bio veoma smiješan. Kad majka zatekne nju i prijatelje napušene u kuhinji, samo im zaželi sretan Dan zahvalnosti i vrati se spavati. Postavlja se pitanje u kakvoj to nepodnošljivoj i opresivnoj sredini Lady Bird živi kad se svaki njezin smioni pothvat zapravo blagonaklono gleda.
Čak je i njezina obitelj koja bi trebala biti izvor terora prikazana kao relativno prosječno (ne)podnošljiv ambijent. Njezin je otac mek, mio i dobar prema njoj, a i s majkom ima veoma topao i blag odnos koji remeti samo njezina konstantna briga za obiteljskim budžetom. Njezina majka za koju bismo trebali povjerovati da je pasivno-agresivna mučiteljica radi kao medicinska sestra u psihijatrijskoj ustanovi kojoj se pacijenti povjeravaju prije nego liječniku
Redateljica je spjevala odu jednoj prosječnoj, stupidnoj mladoj osobi koja je konstruirana neuvjerljivo do bola, koja utjelovljuje današnje šupljoglave buntovnike koji svoje zahtjeve temelje na informacijama koje su čuli preko uha, butik aktivistima koji izvikuju parole, a uopće ne znaju što znače
Dapače, njezina obitelj toliko je nazadna, zatvorena i okrutna da s njima u kući živi njezin posvojeni brat Miguel i njegova djevojka Shelly koju su roditelji izbacili zbog predbračnog seksa. Kao sušti antipod tim zadrtim rasistima stoji buntovna liberalka Christine koja Miguela optužuje da je upisao koledž samo na račun toga što je Latinoamerikanac i da nikad neće pronaći posao s pirsinzima na licu.
Ipak, apsolutno najiritantnija točka cijele lažne Christineine pobune dolazi pred kraj filma, kad se na zidu razabiru naljepnice riot grrrl bendova Bikini Kill i Sleater-Kinney. Iste one žene koje su desetak godina prije vremena radnje filma razbijale patrijarhat i prokazivale opresivan utjecaj kapitalističkog potrošačkog mentaliteta na društvo tobožnji su idoli djevojke koja hoda ulicama maštajući o tome kako živi u golemim kućama, koja pati zato što ne može izgledati kao djevojka iz časopisa, koja kupi savršenu ružičastu svjetlucavu haljinu za maturalni ples.
Lady Bird u dobrom filmu ne bi bila ni sporedan lik
Ironija je time veća što Lady Bird na početku filma otkriva da ne zna tko je Jim Morrison. Velika buntovnica, rokerica i umjetnica ne zna tko je Kralj guštera, ultimativni performer i sablažnjivač javnosti. Ali zato jako voli pjesmu "Crash Into You" Dave Matthews Banda, patetičnu, ljigavu baladu koja je sasvim u skladu s njezinom navodnom ljubavi prema sirovom punk rocku.
Tragedija je, dakle, filma u tome što cijelo njegovo trajanje pratimo lik koji u dobrom filmu ne bi bio ni sporedan. Sa strane su potisnute sve zanimljivije priče. Christineina je najbolja prijateljica Julianne, simpatična odlikašica koja unatoč talentu ne odlazi nigdje na školovanje. Prigodno je da se redateljica nije pozabavila američkim obrazovnim sustavom u kojem talenti nemaju pristup vrhunskim ustanovama zbog neimaštine.
Samo u današnjem izvitoperenom svijetu kapitalizma koji kooptira svaki izraz nezadovoljstva i pretvara ga u vlastitu vrlinu Christine može biti prava "anarhistica". Tim je imenom prigodno zove karikirani lik anesteziranog buntovnika Kylea čiji je vrhunac anarhizma čitanje djela Noama Chomskog i ručno motanje duhana
To je premračno. Christinein je prvi dečko Danny, član dramske grupe koji je gej i teško to prihvaća. Prigodno je što se redateljica nije pozabavila spoznavanjem vlastite seksualnosti, osobito u kontekstu pripadanja Katoličkoj crkvi. To je prekompleksno. Važno je da je spjevala odu jednoj prosječnoj, stupidnoj mladoj osobi koja je konstruirana neuvjerljivo do bola, koja utjelovljuje današnje šupljoglave buntovnike koji svoje zahtjeve temelje na informacijama koje su čuli preko uha, butik aktivistima koji izvikuju parole, a uopće ne znaju što znače.
Prazno platno s nabacanim motivima
Samo u današnjem izvitoperenom svijetu kapitalizma koji kooptira svaki izraz nezadovoljstva i pretvara ga u vlastitu vrlinu Christine može biti prava "anarhistica". Tim je imenom prigodno zove karikirani lik anesteziranog buntovnika Kylea čiji je vrhunac anarhizma čitanje djela Noama Chomskog i ručno motanje duhana.
Potpuno je nejasno što ovaj film kvalificira za Oscara. Od detalja o Christineinu životu koji su dani samo kao nagovještaji, do priglupih jukstapozicija njezina tobožnjeg buntovništva koje se sastoji u pijenju i seksu s dečkima koje je tek upoznala i njezinih stalno prisutnih kršćanskih osjećaja, u filmu se kontradikcije u karakteru Lady Bird samo nabacuju i nižu, no nikad se ne pokušava riješiti tenzija među njima.
Apsolutno najiritantnija točka cijele lažne Christineine pobune dolazi pred kraj filma, kad se na zidu razabiru naljepnice riot grrrl bendova Bikini Kill i Sleater-Kinney
Ovaj film nije priča o sazrijevanju. Junakinja ne formira svoj identitet jer njezin identitet počiva na samoobmani. Njegova junakinja ne odraste, ona na kraju ostaje jednako nerazvijena i neidentificirana kao i na početku.
Ona je samo prazno platno na koje redateljica nabacuje motive koji su, da se njima zaista pozabavilo, mogli dati dobar film. Ovako, dani tek kao ideje koje neupotrijebljene lebde u prostoru, "Lady Bird" katastrofalno je neuvjerljiv i iritantan film, apsolutan kandidat za najlošiji film, a ne nikakvu nagradu Akademije.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.