- Autor/ica Andrea Jović
-
Objavljeno: 26 lipnja 2018
Ljeto je počelo, odmori se bliže, a na mobitelima se i dalje vrte LGBT hitovi iz 2017.? Ne zadugo – tu smo da osvježimo vaš ljetni glazbeni izbor kratkim pregledom izdanja LGBT glazbenika i prijatelja iz prve polovice godine. Bacite pogled jer izbor je poprilično šarolik – nudimo pop, rock, hip hop...
Hayley Kiyoko: "Expectations"
Lezbijski Isus, kako je obožavatelji zovu, Hayley Kiyoko u posljednje se vrijeme prometnula u novu ikonu onog dijela LGBT zajednice zaljubljenog u pop kulturu. Albumom prvijencem "Expectations" taj status neočekivano dobro opravdava. Kvalitetni moderni pop s primjesama retro i latino zvuka više je od puke kolekcije pamtljivo-zaboravljivih pjesmica; strukturno mu čvrstoću daju suptilni lajtmotivi poput misteriozne (strejt) prijateljice za kojom Hayley čezne u singlu "Sleepover". Tematski, album na zreo način predstavlja probleme koji bi mogli zazvučati infantilno – zaljubljivanje u strejt cure, počesto bliske prijateljice, skrivanje osjećaja, nesigurnosti, usamljenost. Ipak, najzanimljiviji dio opusa Hayley Kiyoko jesu senzualni, sugestivni glazbeni spotovi s veoma izravnim prikazima lezbijske žudnje. U spotu za "Feelings", vjerojatno najbolju pjesmu na albumu, Kiyoko, tako, pet minuta po pustoj ulici uhodi simpatičnu Alexandru Rodriguez, u "Sleepover" u mašti ostvaruje fantaziju o intimnosti sa spomenutom prijateljicom, u "Curious" se u toaletu ljubi s bivšom djevojkom koja ju je ostavila zbog muškarca, ali i dalje je želi.
Prava je poslastica "What I Need", duet s Kehlani zajedno s kojom je nedavno osudila pjesmu "Girls" Rite Ore zbog štetnog prikaza biseksualnosti. Poručivši jedna drugoj da im treba djevojka koja će biti sigurna u svoju ljubav i željeti je iskazati javno, Hayley i Kehlani završavaju u klinču pored ceste usred pustinje.
Kiyoko u ovim spotovima s toliko besramnom slašću promatra žensko (najčešće i ženstveno!) tijelo da postaje lezbijska inačica zloglasnog male gazea o kojem je još 70-ih pisala filmska teoretičarka Laura Mulvey. Dovoljno je samo prisjetiti se naslovnice albuma na kojoj Kiyoko sladostrasno pilji u golo žensko tijelo koje joj se nudi na pladnju. Ipak, iako je točno da na svoj način Kiyoko pomalo objektificira žene, u eri referenduma i sistemskih pokušaja zatiranja LGBT prava dobro je znati da postoje besramno lezbijski spotovi pa makar taj nesretni rod ne prikazivali najspretnije.
The Breeders: "All Nerve"
Jedan od omiljenih indie bendova 90-ih The Breeders vratili su se s novim albumom 10 godina nakon "Mountain Battles", prvi put nakon 1993. u kultnoj postavi koja je stvorila njihov najbolji album "Last Splash". Podsjetimo, Breederse su 1989. osnovale Tanya Donelly iz benda Throwing Muses i Kim Deal, basistica kultnog indie benda Pixies. Nakon mnogobrojnih promjena, ustalila se postava s Kim Deal, njezinom sestrom Kelley, basisticom Josephine Wiggs i bubnjarom Jimom MacPhersonom. Samo ime benda humoristični je žargonski izraz kojim LGBT osobe nazivaju strejt ljude, što je tim zabavnija provokacija kad se uzme u obzir da je Josephine Wiggs lezbijka. Na "All Nerve" pak humora je manje no ikad, a lepršave, slatkasto-distorzirane melodije 90-ih zamijenili su teški, spori riffovi. Mada su nekad asocijativni i teško shvatljivi stihovi Kim Deal odlično pristajali nonšalantnoj, vrckavoj atmosferi, sad ne uspijevaju tako dobro uhvatiti neobično kontemplativno i ozbiljno ozračje. Ipak, i ponad zbunjenosti i monotonije, The Breeders uspijevaju reproducirati onu nostalgiju nepogrešivo karakterističnu za indie 90-ih, istu staru indiferentnu melankoličnost nepočešljanih ironika poput Stephena Malkmusa ili Becka. Najbolje se ta nostalgija iskazala u "MetaGoth", gdje je kontrastirana bizranom, robotskom vokalu. "All Nerve" na trenutke uspijeva podsjetiti na slavne dane samog benda, ali i rock glazbe, no u cjelini ipak stvara pomalo mučan osjećaj jer očito ukazuje na činjenicu da i najopuštenije ikone polako postaju zgađene stvarnošću.
JPEGMAFIA: "Veteran"
Pravim imenom Barrington DeVaughn Hendricks, ovaj američki reper, magistar novinarstva i ratni veteran koji je nakon služenja u Iraku, Njemačkoj i Japanu dobio časni otpust četvrtim je albumom "Veteran" iznova unio nepatvoreni bijes na hip hop scenu zagađenu besmislenim mumljačima i dobronamjernim liberalima koji posrću o vlastiti ego. Iako ga se zbog njegova sirova pristupa koji uključuje nazivanje bijelaca pogrdnim izrazom "cracker" često pokušava diskreditirati kao rasista, JPEGMAFIA samo preokreće narativ bjelačke supremacije i mnogo uvjerljivije nego ijedan hip hoper na vrhovima top ljestvica pruža otpor sistemskom rasizmu. U doba kad čitavi skupovi padaju u trans kad Robert De Niro izjavi fuck Trump, ironično je što je ta ista javnost gluha za identičnu izjavu kad dolazi iz usta crnca. "Fuck a Trump", izjavljuje JPEGMAFIA u pjesmi "1488" koja iskorištava dva popularna brojčana simbola bjelačke supremacije – skraćeno ime slogana "14 Words" ("We must secure the existence of our people and a future for white children") i reference na nacistički pozdrav Heil, Hitler u kojem je osmo slovo abecede H predstavljeno brojkom 8. Upravo su politička uvjerenja ono što JPEGMAFIJU, od milja Peggyja, radikalno izdvaja od ostatka hip hop scene prepune mizoginije – Peggy je marksist i lenjinist te feminist. Na cijelom "Veteranu" proziva poznate osobe koje zlostavljaju žene – Tylera Malku, vlasnika foruma NeoGAF, repere Dexa i nedavno ubijenog XXXTentaciona. Uključuje i mnogobrojne reference na LGBT zajednicu poput semplova nastupa trans umjetnika Sweet Pussy Pauline i drag queena Kevina Aviancea ili dvoznačne reference na seriju "Orange Is the New Black". No, Peggy ne štedi ni druge repere – Drakea, Kanyea Westa, Kendricka Lamara, ali ni ikone punka poput Johnnyja Rottena iz Sex Pistolsa, kojeg proziva zbog davanja podrške Trumpovu režimu. Peggyjevo viđenje repera opsjednutih materijalnim bogatstvom opisuje fantastična igra riječima iz najbolje pjesme na albumu "Baby I'm Bleeding": "Chains on my body, looking like a rapper/Acting like a slave when I'm gunning for my masters", aluzija na lance kojima su robovi bili prikovani u brodovima tijekom srednjeg prolaza.
I zvukom JPEGMAFIA pokazuje neustrašivost – pjesme su izuzetno kvalitetno strukturirane, u njima se Peggy poigrava glasnoćom zvuka, synthevima nalik na paljbu, autocenzuriranjem. Sve u svemu, JPEGMAFIA jedan je od rijetkih prijatelja žena i LGBT osoba u hip hopu, a njegova inačica eksperimentalnog hip hopa uz iznimno agresivnu izvedbu jedna su od najuzbudljivijih pojava na modernoj sceni.
Cardi B: "Invasion of Privacy"
Belcalis Almanazar, poznatija pod pseudonimom Cardi B američka je reperica koja je prošle godine hitom "Bodak Yellow" pokorila top liste. Postavši planetarno poznata na društvenim mrežama gdje je diskutirala svoju uspješnu karijeru striptizete u njujorškim noćnim klubovima, Cardi je za samo dvije godine uzletjela od početnice do ikone hip hopa s milijunskom tiražom. "Invasion of Privacy" je mahom na tragu trap zvuka kakav fura vjerojatno najprecjenjeniji hip hop sastav današnjice Migos, čiji je član Offset ujedno i Cardin zaručnik. Kao i cjelokupna trap scena, album funkcionira na početku, kad se tek prvi put čuju simplistički beatovi i flowovi. No, kad se identične strukture i rješenja počinju ponavljati, sve kao i uvijek kod trapa otkliže u dosadu. Da Cardin talent još itekako treba klesati potvrđuju napose tekstovi pjesama. Osim što su sheme rime vrlo bazične, bez ikakvih kompleksnih mreža ili poigravanja ambivalentnim značenjima, sam je sadržaj krajnje porazan za ženu u glazbi. Doista je žalosno da iz pozicije uspješne mlade crne žene Cardi B djevojkama može samo poručiti kako bi trebale spavati samo s muškarcima koji im nešto mogu kupiti, dovodeći suradnike koji se ni na albumu žene ne mogu suzdržati od stihova o tome kako kuje treba pojebati pa odjebati i skinuti kondom i proliti ih spermom. Iako Cardi tvrdi da je feministkinja, teško se složiti da je cilj feminizma učiniti da se žene osjećaju dobro tako što će izrabljivati muškarce – opresija je opresija, tko god ju provodio. No, tim je Cardin dosljedno ljevičarski politički stav još zanimljiviji – velika je zagovornica javnog zdravstva i socijalne skrbi te kao osobu koja je uistinu učinila Ameriku velikom navodi Franklina Delana Roosevelta, čiji je New Deal posljednja socijalistička politika u toj državi. Zbog ovakvih pronicljivih izjava kakvima se ne mogu podičiti ni reperi koji, tobože, fantastično seciraju društvo i progovaraju o politici, uistinu se vrijedi nadati da će se Cardi B odmaknuti od trap zvuka i skučenog trap imaginarija kurvi, novca, auta i oružja te više istražiti teme poput zaposlenosti i dostupnosti zdravstva za crnačku zajednicu jer je uvida u dno čaše i previše, a u dno društva nikad dosta.
Lily Allen: "No Shame"
Nakon što se početkom godine razvela od Sama Coopera i nakon što su je mediji provukli kroz blato zbog zloporabe droge koju su okrivili za njezine višestruke pobačaje, Lily Allen napokon je shvatila da sve napade na sebe može okrenuti u svoju korist. Ako se ne srami onoga što radi, onda je kritika ne može dodirnuti – na toj premisi počiva njezin četvrti album znakovita naslova "No Shame". "No Shame" neobičan je album o rastavi, neobičan jer je i sama Lily Allen nekonvencionalna osoba pa ni tugovanje za propalom vezom i krize identiteta nisu jednoznačni. Allen priznaje svoju krivnju – varala je bivšeg supruga i izjeda je savjest, no s druge mu strane poručuje da je znao kakva je i da je nijedan muškarac ne može posjedovati. Oscilira između plačnog, ovisničkog ponašanja i emancipacije, besramnog činjenja onog što želi, pa tako i uživanja opijata. Preispituje i sebe kao majku, bojeći se kako će njezina djeca odrastati bez očinske figure, jer je i samu Lily otac, glumac Keith Allen, napustio kad je imala 4 godine, i kako na njih utječe razdvojenost kad je na turnejama. Preispitivanje apsolutni vrhunac dostiže u baladi "Family Man", zvukom dosta sličnoj Eltonu Johnu. Ipak, pred kraj albuma Lily daje na znanje da se iz depresije izvukla i da je pred njom, nadajmo se, optimističniji period – sretna je s novim partnerom Danielom Londonom poznatijim kao Meridian Dan, s kojim već zamišlja život. Album napokon zatvara zajedljiva feministička pjesma po kakvima je Allen i poznata – u "Cake" poručuje djevojkama da ne posustaju i ne pokoravaju se tuđim standardima. Dobrodošao je to finale s obzirom na paljbu pod kojom se izvana sarkastična, ali iznutra ranjiva, Allen našla – signal da i iscrpljena nakon intimnih lomova i razapinjanja u medijima i dalje nije izgubila svoj žalac.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.