Redateljski prvijenac američkog hip hopera Bootsa Rileyja brutalan je i izuzetno uspjeli prikaz kapitalističkog sustava bez trunke prenesenog značenja koji ipak ne ostavlja okus trijumfa.

Radnja hvaljene crne komedije "Sorry to Bother You" inspirirana je Rileyjevim vlastitim radnim iskustvom i prati mladog crnca Cassiusa "Casha" Greena (Lakeith Stanfield; ime kao prvi ne tako suptilni signal) koji se zapošljava u agenciji za telemarketing. Posao mu užasno ide dok mu iskusniji kolega ne objasni da mora upotrijebiti svoj "bjelački glas", ne nikakav nazalni, karikaturalan glasić, već opušteni, samozadovoljni glas koji zvuči kao da mu uopće nije stalo hoće li išta prodati jer je već potkovan.

Cassiusu tad nevjerojatno krene i ubrzo biva promaknut u "power callera", djelatnika s golemom plaćom koji pozive upućuje onom jednom postotku najbogatijih, velikim, amoralnim igračima, što na kušnju stavlja njegovu vezu s Detroit (Tessa Thompson) i prijateljstvo sa Salvadorom (Jermaine Fowler) koji su bliski ljevičarskoj organizaciji Left Eye i pod vodstvom karizmatičnog Squeezea (Steven Yeun) žele osnovati sindikat telemarketara.

Prava razornost filma dolazi od naše vlastite submisije

Rileyjev debi izuzetno je dinamičan film, bez sekunde praznog hoda, ali i minimalne pretenzije za psihološkim oslikavanjem likova ili sofisticiranom metaforikom. "Sorry to Bother You" kao da uzima sve anomalije kapitalističkog sustava i plastičnim ih, apsurdističkim prikazom gura niz grlo gledatelja. Izruguje se, tako, lažnom kooperativnom duhu kapitalističkih radnih mjesta koji je zapravo potpuna kontrola zaodjenuta u prijateljsko lice likom Diane DeBauchery (ne tako suptilna igra na riječ debauchery, razvrat), nesposobne, pretjerano entuzijastične menadžerice koja kao papiga ponavlja kolektivu da za nju nisu zaposlenici, nego obitelj.

Izruguje se i licemjerju poduzetnika koji "nisu šefovi, već prijatelji" iako je, u konkretnom slučaju, taj prijatelj Steve Lift, vlasnik korporacije WorryFree koja radnike drži u modernom ropstvu nudeći im smještaj u masovnim spavaonicama i bezukusnu hranu u zamjenu za njihov doživotni rad.

Prava razornost filma, međutim, ne potječe od grafičkih prikaza licemjerja i nesposobnosti moćnih, već od naše vlastite submisije koja omogućuje kapitalističkom sustavu da apsolutno sve kooptira. Koliko se god prosvjed uvijek činio učinkovitim rješenjem, Riley pokazuje da ni izravni neposluh prema sustavu nije prepreka za asimilaciju u njega – iako se Cash na početku pridružuje štrajku kolega i psuje nadređene, kad ga pozovu na razgovor, svejedno je promaknut i on to promaknuće prihvaća.

Uspjeh filma bio bi da njegovi gledatelji ne dopuste da film performira antikapitalizam za njih kako bi mogli mirno nastaviti sudjelovati u tom sustavu, već da se pridruže sve glasnijem nezadovoljstvu neodrživim poretkom koji, u konačnici, ipak sami stvaramo

Kooptira se i identitet – na zabavi u Liftovoj vili prokazuje se konzumeristička konstrukcija crnačkog identiteta kao skupa kul stereotipa koji su svima dostupni za zabavljanje – Cassius, tako, unatoč potpunoj netalentiranosti za rap, mase raspamećuje jednostavno ritmički kličući "Nigga shit, nigga shit".

Poredak koji ipak sami stvaramo

No, najmučnija kooptacija u filmu upravo je ona koja gledatelju jasno daje do znanja da nema bijega. Kad Cassius u podrumu Liftove vile otkriva equisapiense, hibride ljudi i konja koji bi trebali funkcionirati kao još jeftinija radna snaga, i šokiran podijeli sa svijetom svoje otkriće, umjesto očekivanog moralnog zgražanja i detronizacije korporacije WorryFree, svijet se pokloni Steveu Liftu kao geniju, iako, jasno, njegov izum ne donosi nikakve beneficije široj zajednici.

Jednako kako se uzdižu lažni vizionari poput Elona Muska koji svoja carstva grade na izrabljivanju radnika, tako i u ovom filmu apoteozu doživljava amoralni profiter koji se smatra utjelovljenjem napretka.

Postavlja se pitanje kakav učinak "Sorry to Bother You" ostavlja na gledatelje s obzirom na to da sam film poništava svaki osjećaj trijumfa – iako Cassius i ostali organiziraju uspješan prosvjed, Cassius se pretvara u equisapiensa, i film završava njegovim provaljivanjem u Liftovu vilu. Izvjesno je, dakle, da njegova borba ne nadilazi okvire osobnog revanšizma, a otpor ljudi prema promjenama i nemar za očuvanjem javnih dobara i demokratskih institucija dokazan je njihovim radosnim prijavljivanjem u WorryFree i idolatrijom njegova direktora.

"Sorry to Bother You" kao da uzima sve anomalije kapitalističkog sustava i plastičnim ih, apsurdističkim prikazom gura niz grlo gledatelja. Izruguje se, tako, lažnom kooperativnom duhu kapitalističkih radnih mjesta koji je zapravo potpuna kontrola

Najbolje što bi "Sorry to Bother You" mogao postići jest da grubim prikazom našeg vlastitog suučesništva u postojećem sustavu gledatelje izbaci iz onog što Mark Fisher naziva interpasivnošću – svijesti o odurnosti kapitalizma, ali odsustvu bilo kakvog djelovanja.

Drugim riječima, uspjeh filma bio bi da njegovi gledatelji ne dopuste da film performira antikapitalizam za njih kako bi mogli mirno nastaviti sudjelovati u tom sustavu, već da se pridruže sve glasnijem nezadovoljstvu neodrživim poretkom koji, u konačnici, ipak sami stvaramo.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam