U kratkom pregledu osvrćemo se na tri nedavna ženska filma: jednu ekranizaciju, jedan biografski film s literarnom pozadinom i jedan politički.

"Vita i Virginia" – katastrofa epskih razmjera

Jasno je da, s obzirom na težak zadatak prikaza nestalnosti njihova odnosa, a osobito tjelesnog aspekta njihove veze, film o Virginiji Woolf i Viti Sackville-West može biti ili nevjerojatan uspjeh ili potpuna katastrofa. Film mlade oxfordske studentice Chanye Button uspješno izbjegava najgori scenarij u kojem pokušava profitirati na vjerojatno nikad konzumiranom odnosu dviju umjetnica, no zato podbacuje u svim drugim zamislivim aspektima.

Temeljni je problem filma neprilagođenost mediju – on, primjerice, vrvi scenama u kojima glavne glumice, neiskorištene Gemma Arterton i Elizabeth Debicki, suznih očiju čitaju pisma u kameru. Button je film utemeljila na kazališnom predlošku, gdje okretanje publici i čitanje pisma može imati smisla, jer se njegov sadržaj nikako drugačije ne može suptilno posredovati, no u filmu ovakav postupak izgleda samo nezgrapno i neuvjerljivo.

Gorljivost pisama koje su dvije žene razmjenjivale još više uništava druga neobjašnjiva odluka – čitav tekst koji glumci izgovaraju sastoji se od citata iz pisama. S obzirom na takav postupak koji čini svaku interakciju hipersenzibilnom, ne uspijeva se postići nikakva psihološka profiliranost likova, koji se doimaju kao kakva eterična bića što se, poput loptice u igri flipera, odbijaju od jedne do druge scene koju su autorice arbitrarno izabrale kao relevantnu.

Ako i postoji pokušaj karakterizacije, ili pridavanja kakve djelatne moći ijednoj od junakinja, najčešće se radi o pomalo promašenom prikazivanju Virginije Woolf kao naprasite tiranoidne osobe, što je ipak bolje od scena kad je se prikazuje kao pripadnicu ludih dvadesetih s plesnom haljinom i vrpcom oko glave. U konačnici, s obzirom na plošnost svih likova i radnje sam završetak ne donosi nikakvo razrješenje, već samo osjećaj da je film podbacio gdje ne bismo zamislili da je moguće.

Napet, ali nespretan "One su bombe"

"One su bombe", ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolju šminku i frizuru, temelji se na seksualnom skandalu na Fox Newsu iz 2016. dodine, kad je nekolicina žena optužila predsjednika te konzervativne medijske kuće Rogera Ailesa za seksualno uznemiravanje. Usprkos klimavom početku u kojem se nespretno miješaju dokumentarni i igrani žanr, film hvata jako dobar tempo, uspijevajući prikazati unutarnju dinamiku moći na Fox Newsu i premišljanje žrtava koje, čak i kad nisu pristale na zlostavljanje, ne žele istupiti jer se boje da će ih to zauvijek obilježiti.

Uvjerljivosti doprinose fantastični glumački nastupi – izvanredna pronicljiva Charlize Theron kao Megyn, uplašena, ali odlučna Margot Robbie kao Kayla, lukava Nicole Kidman kao Gretchen koja prva istupa protiv bivšeg šefa, ali i John Lithgow kao naizgled očinska figura, a zapravo tiranin Ailes.

Ipak, kao i sa samim početkom, dobiva se dojam kao da film sve što je vrlo lako iščitati iz radnje želi eksplicitno islovkati – tako, primjerice, kad novinari zovu zaposlenice Foxa pitajući tjera li ih Ailes da nose kratke haljine, vidimo te iste zaposlenice u garderobi kako se utežu u steznike, navlače haljine i mole dopuštenje da obuku hlače, premda smo to jasno mogli zaključiti po Ailesovu inzistiranju da mu zaposlenice na razgovoru za posao pokažu noge i naprave zloglasni twirl.

S druge strane, određeni su narativni elementi interesantno otvoreni, ali uopće nisu razrađeni, kao, na primjer, odnos između Kayle, zaklete konzervativke oduševljene svojim poslom, i Jess (Kate McKinnon), klozetirane lezbijke koja na Foxu radi jer su je jedini htjeli zaposliti. Povezano je s tim i pitanje reprezentacije Fox Newsa kao kuće prepune pritajenih liberala koji žene potiču da prokažu Murdocha.

Konačno, s obzirom na to da holivudski film ne može dati radikalniji feministički prikaz od slavljenja snažnih žena, na kraju se glorificira uspjeh žena koje su zbacile nasilnika s pozicije moći s neoliberalnim uvjerenjem da je uklanjanjem dvije figure nasilnika problem riješen. Tomu nije tako jer problem je sistemski, odnosno, čak i kad se ukloni jedan zlikovac, opstaje ona ista heteronormativna kapitalistička struktura koja proizvodi patrijarhalni spektakl koji i same te žene pomažu propagirati. Uostalom, koliko se sistemska pozicija žena popravlja čak i kad pobjeđuju govore završni inserti filma koji pokazuju da su sve žene koje je Ailes zlostavljao zajedno dobile 50 milijuna dolara odštete, dok su samo Ailes i drugi optuženi Bill O'Riley dobili 65 milijuna otpremnine.

"Male žene" ili Plave oči Timothéeja Chalameta

Nakon spektakularno precijenjene "Lady Bird", američka redateljica Greta Gerwig vraća se s novom verzijom spomenutog filma, samo smještenim 150 godina ranije. Riječ je o filmu "Male žene", temeljenom na romanu Louise May Alcott, nagrađenom Oscarom za najbolju kostimografiju, koji ujedno predstavlja čak sedmu ekranizaciju tog djela. Na tragu rečenog, glavno pitanje koje se postavlja jest čemu još jedna, a glavnim se odgovorom ispostavlja – kako bi Timothée Chalamet i Saoirse Ronan proveli više vremena pred kamerom nego što su stigli kao poznanici u "Lady Bird".

Ta je tendencija osobito vidljiva na mjestima gdje film odstupa od romana, pa tako zanemaruje sve druge likove i većinu narativa posvećuje odnosu između Lauriea i Jo, odnosno scenama u kojima kamera sladostrasno prikazuje njegovo romantičarski zaigrano, a patničko lice, uspostavljajući svojevrstan teenage gaze i naturajući bolno netalentiranog Chalameta kao srcedrapeljnog idola za poetične dame.

Nastavljajući temu intervencija u roman, za razliku od filma "Vita i Virginia" koji se nedovoljno prilagođava filmskom mediju, "Male žene" u tome pretjeruju postajući žrtvama žanrifikacije, postupka u kojem se književnu adaptaciju nasilno gura u određeni filmski žanr kako bi zadobila mainstream publiku. Izvrstan je primjer dramatična prosidba Jo koja uzima najjeftiniji romantični stereotip, mada u izvorniku iz 19. stoljeća takva scena ne postoji.

Jeftinoj patetici ne izbjegavaju ni drugi dijelovi poput povratka bolesnog oca kući ili dijeljenja hrane sa siromasima, nakon čega dobro biva vraćeno još obilnijom gozbom.

Zapravo se čitav film zasniva na naivnoj kršćanskoj perspektivi u kojoj su svi ljudi dobri, kao i na selektivno primijenjenoj protestantskoj etici koja nalaže izbjegavanje užitaka, što likovi slijede samo kad su siromašni, ali kad se pruži prilika, odjednom je svaka forma luksuza prihvatljiva. Na kraju svega, završetak koji pokušava ironično podrivati ideju obveze udaje za žene potpuno promašuje jer intonacija filma i dalje afirmira domesticitet, što teško da je vrijednost koja u današnje vrijeme treba dodatnu potporu.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.