Jedan od najiščekivanijih albuma ove godine, ujedno i prvi album američke kantautorice Fione Apple u posljednjih osam godina, potpuno je opravdao golema očekivanja – ekscentričan, pametan i žestok, "Fetch the Bolt Cutters" pljuca svoje poente ne mareći hoće li se kome svidjeti.

A, pomalo neobično, svidio se baš svima, pa mu je čak i hipsterski glazbeni portal Pitchfork već na jutro kad je izašao, prvi put nakon 2010. i remek-djela "My Beautiful Dark Twisted Fantasy" Kanyea Westa, dodijelio ocjenu 10/10. Ta činjenica neobična je, a ujedno i nedvojbeno svjedoči o snazi Appleine umjetnosti, zato što je "Fetch the Bolt Cutters" nevjerojatno – ljutit.

U eri kad se čitav pop utapa u preporudicranim evokacijama 80-ih, a krajnji su dosezi feminizma ženske superjunakinje i glorifikacija kupovine, glazba Fione Apple odskače kao opus koji se može okarakterizirati kao sve, samo ne podatan.

S jedne strane, dva prethodnika, "Extraordinary Machine" i "The Idler Wheel", predstavili su je kao sve smjeliju glazbenicu, s artistički impresivnim komadima ogoljenih struktura bez Appleina prepoznatljiva klavira, odnosno s pomalo disonantnim klavirom gdje ga ima, i organskim, tribalnim ritmovima timpana.

No, ni na najprjemčivijem od njezinih albuma, fantastičnom debitantskom "Tidal" izdanom kad joj je bilo tek devetnaest, Apple nije zbunjena tinejdžerica – na "Sleep to Dream"poručuje koliko je ne impresioniraju fantazije i kako nitko neće ugušiti njezin glas, dok na baladi "Never Is a Promise" afirmira svoju hrabrost i trezvenost kojom može promatrati svoje odnose s drugima.

Takav joj je stav donio i zapamćeni skandal kad je na dodjelama MTV-jevih nagrada izjavila da je svijet sranje i da nitko ne bi trebao modelirati svoj život prema poznatim osobama, za koji je pobrala nevjerojatan niz negativnih reakcija jer bijes, očito, pripada samo drugovalnim feministicama, a sve bi žene danas trebale biti blagoslovljene dobrima koje na njih izlijeva neoliberalizam.

Ta ljutnja kulminira albumom fantastičnog imena, najraznovrsnijim i najbeskompromisnijim ostvarenjem njezine karijere bez ijedne slabe sekunde. Baš kao što naslovna pjesma sugerira, "Fetch the Bolt Cutters" daje poticaj razbijanju kaveza, bilo da smo si ga sami izgradili ili su nas u njega zatočili drugi.

Baš kako je nakon istupa na dodjeli poručila kritičarima, i na "Under the Table" ponavlja: Kick me under the table all you want/I won't shut up, dok na ritmičnoj "Relay" odbija kooptaciju, I resent you presenting your life like a fucking propaganda brochure, ali i nužnu kompeticiju koja nas okreće jedne protiv drugih znajući da: Evil is a relay sport/When the one who's burnt /Turns to pass the torch.

Dotiče se i dugogodišnjih trauma – na izvrsnoj "Heavy Balloon" depresiju zaodijeva u fenomenalnu metaforu teškog balona koji osobe koje je imaju nastoje konstantno održati u zraku, ali on neminovno završava na tlu, a u "For Her" provaljuje bijes koje su u njoj, kao žrtvi silovanja, izazvale sumnje u iskaze žrtava koje je zlostavljao američki sudac Vrhovnog suda Brett Kavanaugh.

Nakon pomalo surf zborskog dijela u kojem se obračunava s ulickanim javnim pojavama siledžija, pred kraj pjesme njezin gnjev obrušava se nevjerojatnom silinom u stihovima koji zločin nazivaju zločinom za sve one koji smišljaju isprike: Good morning/You raped me in the same bed your daughter was born in.

No, na albumu su još zanimljivije njezine refleksije o odnosu s drugim ženama. Izvanredna "Shameika", nošena klavirskim akrobacijama, pripovijeda o Fioninoj isključenosti iz društva popularnih djevojaka koja se razrješava refrenom u kojem je Shameika, žilava školska kolegica koju uopće nije dobro poznavala, pita zašto bi uopće htjela sjediti pored popularnih cura kad ima potencijala.

Na hirovitoj "Rack of His" Apple se solidarizira s objektificiranim ženama, personificiranim u redu gitara izloženim kao niz trofeja koji samo čekaju kad će ih njihov vlasnik iskoristiti.

Centralna je, ipak, u tom svjetlu topla "Ladies" u kojoj Apple uspostavlja dijalog s bivšim i budućim partnericama svojih dečkiju. Ona im ne zamjera niti se s njima želi uspoređivati, dapače, sigurna je da su sve izvrsne žene s kojima bi se mogla družiti da nema muškaraca koji su se zatekli između njih te ih potiče na interesantnu solidarnost povrh muško-ženskih odnosa pozivima da koriste sve što joj je ostalo u njihovim kuhinjama i kupaonicama, a osobito haljinu koju je naslijedila od bivše supruge bivšeg dečka.

Apple je, tako, podosta rijetka pojava pravednički gnjevne feministice daleko odmaknute od pristojnih djevojaka koje žele dokazati svoju lojalnost liberalnom sistemu koji im, tobože, nudi prilike, a za koje su se, u stvarnosti, izborile upravo slične ljute žene. Apple se nagledala dovoljno svega da za priznanje ne mari, a o snazi njezine umjetnosti govori upravo to što je u sediranoj, kooptiranoj pop kulturnoj industriji dočekana s univerzalnim panegiricima. I s potpunim pravom, jer "Fetch the Bolt Cutters" donosi najzreliju, najkreativniju i najglasniju Fionu Apple dosad.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.