www.stream-xnxx-porn.com

"I Wanna Dance with Somebody", igrani film o Whitney Houston, poslije "Elvisa" zasigurno je najiščekivaniji biopic godine. I mnogi se pitaju hoće li i kako će u njemu biti prikazan njezin odnos s Robyn Crawford.

Neposredno nakon iznenadne smrti "najboljega glasa generacije", kako ju je, posve opravdano, prozvao njezin mentor i producent Clive Oven, glasnije no ikad prije javnost je počela razglabati o njezinoj seksualnosti, točnije, o ljubavnoj vezi s prijateljicom iz rane mladosti, Robyn Crawford, a neki su otišli korak dalje tvrdeći kako je njezinu tragičnu kraju kumovala i homofobija. U autobiografskoj knjizi "Every Little Step: My Story"  2016. godine i Bobby Brown s kojim je 14 godina bila u turbulentnom braku potvrdio je da su njih dvije bile u vezi.

U knjizi "Bobby Brown: The Truth, the Whole Truth, and Nothing But..." iz 2007. tvrdio je kako se za njega udala kako bi zaustavila glasine o svom lezbijstvu.

Tri godine poslije i sama Robyn Crawford olakšala je dušu u memoarima "A Song For You: My Life With Whitney Houston", u kojima je opisala njihovu dirljivu i potresnu ljubavnu priču, ali i skandalozne metode kojima se poslužila obitelj Whitney Houston kako bi ih razdvojila i zbog kojih su obje trpjele.

Posthumni izlasci iz ormara

I zato je danas ime Whitney Houston na neki način postalo i simbolom patnje zbog homofobije koja ju je gušila od malih nogu, dok je odrastala u konzervativnoj i bogobojaznoj crnačkoj zajednici u Newarku, uz majku Cissy Houston o kojoj je u tom kontekstu dovoljno reći da je na pitanje bi li joj smetalo da je Whitney bila lezbijka odgovorila, "Apsolutno".

U veljači ove godine, na desetogodišnjicu njezine smrti, o tome je govorio i njezin saksofonist i bliski suradnik Kirk Whalum. U intervjuu za The Sun kazao je kako vjeruje da bi Whitney i danas bila živa da je Robyn ostala uz nju.

Astronautkinja i fizičarka Sally Ride koja je 1983. postala prva Amerikanka u svemiru, gotovo je trideset godina živjela skrivajući svoju vezu s Tam O'Shaughnessy i tek se nakon njezine smrti 2012. godine otkrilo da je lezbijka. Kao astronautkinja i sveučilišna profesorica fizike bila je uvjerena da bi joj izlazak iz ormara uništio karijeru.

Za autohomofobiju se plodno tlo stvara već u najranijem djetinjstvu. Na primjer, potpuno je uobičajeno i općeprihvaćeno da se već dvogodišnjake ispituje imaju li curu ili dečka. I što će dijete misliti osim da je to nešto što se od njega očekuje, pa će na kraju i pronaći ili izmisliti neku vrtićku "ljubav" ne bi li zadovoljilo očekivanja okoline? A mnogi će tako provesti i čitave živote, uvjereni da im je mjesto u ormaru

I dok je jasno da je autanje u osamdesetima i devedesetima ‒ prethodna desetljeća suvišno je i spominjati ‒ doista moglo uništiti karijere i Houston i Ride o čemu najbolje svjedoči slučaj Ellen DeGeneres, koja je po autanju 1997. godine čak tri godine bila "na ledu", moramo se zapitati je li danas išta drukčije?

Whitney, Sally i dečko iz našega grada

U Hrvatskoj, čini se, nije. Premda će svi rado klikati na tekstove s naslovima poput "10 poznatih osoba za koje sigurno niste znali da su gej", u njima neće pronaći niti jednu poznatu osobu iz Hrvatske. Za njih, poznate osobe iz Hrvatske, uglavnom se samo "priča", odnosno "zna".

Nemamo problem s lezbijstvom Whitney Houston i Sally Ride čiji su životi ovdje navedeni kao primjeri u oceanu drugih, (gotovo) prešućenih. Dapače, mnogi su bili i bijesni i tužni kad su doznali s čim su se borile, ali one su daleko, one nisu naše poznanice, nismo ih sretali u gradu ili se kretali u istim krugovima.

Cijeli je sustav ustrojen tako da se heteroseksualnost podrazumijeva, dok se homoseksualnost smatra gotovo ekscesnom, nešto što nije uputno previše javno spominjati. U redu je napisati kako je neki pokojnik, primjerice, "obožavao žene" ili "bio veliki zavodnik", ali zgrozit će nas pročitamo li da je volio muškarce ili, avaj, zalazio u gej klubove

Niti nas je brinulo što će reći familije i prijatelji koji o tome nisu imali pojma i koji su to doznali tek nakon što su umrle. Ali imamo problem kad je riječ o dečku iz našega grada, televizijskom licu koje se svakodnevno gledalo u milijunima domova.

I to ne samo jedan problem. Kad je Viktor Zahtila tvitnuo da je Mislav Bago patio zbog života u ormaru i tako ga de facto posthumno autao, većina ga je upravo zbog toga dočekala "na nož", a tekst na istu temu izazvao je valjda stotine, ako ne i tisuće reakcija. Uglavnom negativnih, čini se.

Homoseksualnost kao prljava tajna

I tako su se, po tko zna koji put, u fokusu našla pitanja o tome je li moralno autati nekoga koga više nema, je li uopće moralno autati nekoga ako to nije spreman sâm učiniti? Ima li javnost pravo na informaciju o privatnom životu javne osobe i ako da, u kojim slučajevima?

Zahtilin tekst težak je i kompleksan, na mjestima čak i neugodan jer neuvijeno progovara o tabuima same LGBTIQ zajednice, (auto)homofobiji, konformizmu i (samo)nametnutim, često nesvjesnim obrascima ponašanja, o temama kojima se čak i emancipirani pripadnici LGBTIQ zajednice nerado bave i stoga nije nikakvo čudo da je mnogima stao na žulj. Ali ovdje se ne bavimo njegovim stilom pisanja.

Također se dotiče progresivnih heteroseksualaca koji, smatra, "o nama ne znaju mnogo više od toga da smo mi muškarci koje seksualno privlači isti spol. Smatraju se našim saveznicima i prijateljima, a nisu uložili ni pet minuta da se educiraju o našoj povijesti, politici i životnom iskustvu. Mi smo za njih samo prava i prajdovi, a ne ljudi od krvi i mesa".

U redu je napisati kako je neki pokojnik, primjerice, "obožavao žene" ili "bio veliki zavodnik", ali zgrozit će nas pročitamo li da je volio muškarce ili, avaj, zalazio u gej klubove

I dok se tvrdnja da je Mislava Bagu ubijala hrvatska homofobija ne može dokazati već se o tome može samo nagađati, a istinu zna samo on i možda njemu najbliži krug ljudi, Zahtila poentira kad kaže da je "takozvano javno sjećanje kolektivna iluzija iza koje se krije moć kontroliranja javnog govora, za koji su se emancipirane LGBT osobe uvijek morale krvavo boriti" i da "kao emancipirani peder neće dopustiti da još jedna gej osoba ostane zatajena u smrti. Čovjeka se treba sjećati točno kakav je bio, a ne čuvati njegovu homoseksualnost kao prljavu tajnu koja baca ljagu na njegov javni imidž".

Autohomofobija se "trenira" od najranije dobi

"U životu nisam upoznao LGBT osobu koja nije patila od nekog oblika autohomofobije", piše dalje autor. Doista, ama baš svaka autana LGBTIQ osoba provela je veći ili manji dio života u ormaru. Ama baš svaka autana LGBTIQ osoba susrela se s nekim oblikom homofobije i autohomofobije. Za potonju se plodno tlo stvara već u najranijem djetinjstvu. Na primjer, potpuno je uobičajeno i općeprihvaćeno da se već dvogodišnjake ispituje imaju li curu ili dečka.

I što će dijete misliti osim da je to nešto što se od njega očekuje, pa će na kraju i pronaći ili izmisliti neku vrtićku "ljubav" ne bi li zadovoljilo očekivanja okoline? A mnogi će tako provesti i čitave živote, uvjereni da im je mjesto u ormaru koji će dodatno zakucati daskama ulaskom u bračnu luku, tako da sve bude po pe esu, a eventualne, realizirane ili nerealizirane istospolne žudnje, zauvijek će ostati "samo faza".

Svi će rado klikati na tekstove s naslovima poput "10 poznatih osoba za koje sigurno niste znali da su gej", no u njima neće pronaći niti jednu poznatu osobu iz Hrvatske. Za njih, poznate osobe iz Hrvatske, uglavnom se samo "priča", odnosno "zna"

Zahtilin tekst nije tekst o Mislavu Bagi, niti ga pokušava svesti na samo jednu identitetsku odrednicu, a kamoli poniziti i ocrniti ili se njime "samopromovirati" kako mu predbacuju brojni kritičari na društvenim mrežama. To je tekst o zlu ormara na koji nitko ne bi trebao biti osuđen jer ne donosi ništa dobro. Energija i vrijeme koje pojedinke i pojedinci ulažu u skrivanje vlastitih identiteta nepovratno su i uzalud potrošeni, da i ne govorimo o razornom utjecaju na mentalno zdravlje.

Manjinski stres – tema o kojoj se gotovo uopće ne priča

Mnogi ipak biraju ormare zato što se u njima osjećaju sigurno. Jer vani im prijeti štošta: odbacivanje roditelja i prijatelja, otkazi na poslu, maltretiranje, nasilje,... i zato ih ne treba osuđivati. Ipak, ne treba im ni povlađivati ili ih ohrabrivati da u tim ormarima i ostanu. Treba im pomoći da smognu snage živjeti slobodno i ostvare svoj puni potencijal, što nije moguće kad toliki trud ulažu u negiranje samih sebe.

Činjenica je da su sve LGBTIQ osobe žrtve manjinskog stresa koji nikad ne prestaje. Kao što je napisala psihologinja Matea Popov u tekstu o toj temi, "Uvijek postoji još netko kome se moraš autati, još netko tko će te zasuti homofobijom kad to najmanje očekuješ, još netko tko će iznijeti svoje cijenjeno mišljenje o tvojoj obitelji dok bezbrižno kupuješ kruh u pekarnici, još netko tko je večer prije pretučen nakon izlaska, baš u susjednoj ulici".

Činjenica jest i da je to tema o kojoj će se rijetko govoriti u javnom prostoru. Cijeli je sustav ustrojen tako da favorizira ostajanje u ormaru, stid i "netalasanje". Cijeli je sustav ustrojen tako da se heteroseksualnost podrazumijeva, dok se homoseksualnost smatra gotovo ekscesnom, nešto što nije uputno previše javno spominjati. U redu je napisati kako je neki pokojnik, primjerice, "obožavao žene" ili "bio veliki zavodnik", ali zgrozit će nas pročitamo li da je volio muškarce ili, avaj, zalazio u gej klubove.

I to je daleko veći problem o kojem progovara Zahtilin tekst, samo ako ga pročitate s razumijevanjem i razmislite o tome što vam je u njemu doista zasmetalo.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.