S jedne strane se nalazi ugrožena, napadana, zlostavljana i na svaki drugi način obespravljena manjina, a nasuprot nje zla, primitivna država i s njom povezani establishment koji je radi prevladane, zaostale i danas potpuno nenormalne ideologije i vlastitih atavističkih frustracija spreman odbaciti najsvijetlije tekovine suvremene europske civilizacije i tako riskirati hrvatsku budućnost.

Takav scenarij je tako jednostavan da ne bi predstavljao problem čak ni za kadrove koji su "programirani" na institucijama poput zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. Točnije, komad temeljen na takvom dramskom tekstu omogućava čak i osobama s minimumom talenta i intelektualnih sposobnosti da briljantno odigraju svoje uloge.

Jedna takva predstava je odigrana sinoć u studiju HRT-a kada se emisija "Otvoreno" pozabavila problemima prava homoseksualaca u Hrvatskoj.

Povod za emisiju bila je incijativa saborskih zastupnika Šime Lučina i Ive Banca da se novim zakonom u potpunosti izjednače istospolne zajednice s brakom, uključujući pravo na podizanje djece. Kao što se i moglo očekivati, taj zakonski prijedlog je u Saboru doživio spektakularni sunovrat, a gledatelji su dobili sjajnu porciju zabave u obliku predavanja iz prirodnih znanosti kojima su predstavnici HDZ-ove većine opravdavali svoje protivljenje.

Sinoć u studiju možda nije bilo toliko prilike za uveseljavanje publike, ali su svejedno neki od sudionika pokazali nevjerojatnu sposobnost da odigraju unaprijed pripremljene uloge. To se prvenstveno odnosi na dvojicu saborskih kolega koje možda pripadaju različitim strankama, ali im je za to zajednička bivša ministarska funkcija te status političkog gubitnika.

Lučin se tako kao predstavnik SDP-a zalaže za prava homoseksualaca te igra ulogu koju mu je u toj predstavi Račan bio namijenio još za vrijeme trećesiječanjske vlasti. U tadašnjoj predstavi je ministar unutarnjih poslova Lučin, kao najveća zvijezda prve hrvatske gay parade, imao zadatak glumiti radikala koji bi svoju kolegicu Ingrid Antičević-Marinović i ostale pripadnike Račanove "srednje struje" učinio prihvatljivijim hrvatskim biračima prije sve izglednijih izbora.

Marijan Mlinarić, zagorski liječnik i bivši ministar unutarnjih poslova je, pak, sinoć u studiju imao potrebu glumiti umjerenjaka kako bi se vladajuća stranka što bolje distancirala od nekih "bisera" izrečenih u sabornici te tako očuvala svoj "europski", "reformirani" i "moderni" imidž na kome se inzistira posljednjih nekoliko godina. Mlinarić je pored toga imao nezahvalan zadatak provući HDZ kroz Scilu i Haribdu koju predstavlja zalaganje za "moderne europske vrijednosti" s jedne, te konzervativni stavovi hrvatskog društva s druge strane.

Na pitanju homoseksualaca i njihovih prava se u hrvatskim medijima i javnom životu inzistira upravo zato što je to jedna od rijetkih oblasti u kojima zapravo postoji nekakva opipljiva ideološka razlika između dvije vodeće hrvatske stranke. U svemu ostalome - uključujući i način vladanja Hrvatskom - su razlike između HDZ-a i SDP-a skoro u potpunosti nestale tako da nitko osim njihovih najfanatičnijih članova i pristaša ne shvaća eventualnu izmjenu vlasti kao nekakvu posebnu dramu.

Drama je, pak, upravo ono čime i Sanader i Račan nastoje mobilizirati svoje pristaše, odnosno skrenuti pažnju javnosti s mnogih, daleko važnijih pitanja s kojima se danas suočava Hrvatska te odgovora koji bi po tu dvojicu mogla imati kobne posljedice. činjenica da su homoseksualci tradicionalno dobro zastupljeni u mnogim granama industrije zabave, a preko toga u medijima, čini ih idealnim protagonistima hrvatskog političkog teatra.

Bilo bi, doduše, nepošteno reći kako se sinoćnja emisija svodila isključivo na bezvrijedno ideološko prepucavanje i nastojanje da se pred izbore pokupi što više bodova od liberalnih i konzervativnih birača. Dorino Manzin je u svojoj raspravi pokazao kvalitete političara u najboljem smislu riječi - osobe koja zastupa interese svoje skupine daleko efikasnije i uvjerljivije od većine profesionalaca u sabornicima i vijećnicima, te homoseksualce čine daleko važnijim faktorom hrvatskog političkog života nego što bi to opravdavao njihov udio u općem stanovništvu.

Sinoć je isto tako bilo zanimljivo čuti još jednog "autsajdera" - IDS-ovog zastupnika Damira Kajina. Taj zastupnik, kojeg mnogi drže najliberalnijim glasom u hrvatskom Saboru, se nedavno distancirao od pokreta za prava homoseksualaca i tako iznenadio mnoge koji su ga prije toga držali njegovim prirodnim saveznikom. Kajin je svoje protivljene Lučinovom i Bančevom prijedlogu protumačio time da je taj tekst najobičnija "provokacija", iz čega bi se moglo zaključiti kako i on drži da je riječ o teatru s ciljem zabavljanja javnosti i skretanja pažnje od pravih problema.

Kajina u tom teatru možda najviše smeta "crno-bijela" podjela uloga, odnosno sklonost nekih elemenata u pokretu za prava homoseksualaca da pod sve iritantnijom parolom "političke korektnosti" pokazuju istu onu netrpeljivost i dogmatizam na koji su dugo vremena bili žalili. Time rasprava ne samo što postaje sve irelevantnija, nego suprotstavljeni ekstremi počinju hraniti jedan drugi i na duži rok trovati medijsku i političku scenu.

A to bi bilo prilično loše, jer je Aleksandar Šulhofer s Filozofskog fakulteta u Zagrebu sinoć upozorio sugovornike i javnost da jednom pokrenuta rasprava o pravima homoseksualaca, bez obzira bila riječ o liberalnoj, bogatoj, konzervativnoj ili siromašnoj zemlji, uvijek izaziva nevjerojatno oštre društvene podjele. Da bi te podjele prebrodile, potrebnog je daleko više mudrosti i tolerancije od onoga što su nam sinoć demonstrirali autori hrvatskog političkog teatra.