LGBT zajednice razapete su između heteroseksualnih, bi i transrodnih aspekata LGBT kulture. A to je u samoj sredini prelomljenoj fobijom.

Homofobija je iracionalna mržnja ili strah od homoseksualaca ili homoseksualnosti. Internalizirana homofobija, za one koji su lezbijke ili homoseksualci, ista je iracionalna mržnja ili strah od homoseksualnosti kao i ona kod mnogih heteroseksualaca, ali okrenuta "prema unutra". 

Internalizirana homofobija u lezbijki i homoseksualaca je rezultat toga da uzimamo ili dajemo preveliku važnost prevladavajućim stavovima, normama ili idejama koje dominiraju većinom kolektivnog tržišta razmišljanja i neprimjetno ih činimo dijelom našeg načina poimanja svijeta i života.

Do određene se mjere to događa svima nama. Pitanje je kako ćemo se s tim nositi i što biramo učiniti kako bismo to prevladali – ili da li ćemo ili ne na kraju "zapeti" unutar tih parametara predrasuda restriktivnih načina mišljenja koji nam najviše škode.

Živeći kao član manjine – bez obzira je li riječ o lezbijki ili homoseksualcu – pojedinac nema odraz stalnog i uvjerljivog osjećaja sebe. Živeći u prevladavajućoj heteroseksualnoj kulturi može često oslabljivati iskustva i osjećaje onoga tko nije heteroseksualan. Većina, ako ne svi mi, shvatila je da smo imali (ili možda još imamo) neku razinu unutarnje homofobije. Ova unutarnja homofobija često se ispoljava kao stid i može biti izvor nemale boli.

Eksternalizirana ili internalizirana homofobija bolna je i vrlo je često teško nositi se s njom. Kao lezbijka ili homoseksualac, bez sumnje, izloženi ste ili homofobiji od drugih ili prema vašim osjećajima unutarnje homofobije kad identificirate (ili počinjete identificirati) svoju orijentaciju. Mnogi, nakon što shvate da su lezbijke ili homoseksualci, prolaze vrlo bolnu unutarnju borbu dok pokušavaju pomiriti svoja vjerska i/ili duhovna uvjerenja s homofobijom ili retorikom mržnje vjerskih fundamentalista.

Način na koji naš svijet prijeti svemu što je različito kao manje vrijednom ili pogrešnom može učiniti vaše prihvaćanje onoga što jeste kao lezbijka ili homoseksualac vrlo teškim i bolnim. To je proces kroz koji moramo proći prije no što stvarno možemo biti mirni i prihvatiti sebe na način koji nije pod utjecajem unutarnjih ili vanjskih izvora homofobije.

Izloženi smo mnogim stvarima koje se govore i pišu o homofobiji općenitom kao i internaliziranoj homofobiji, no ipak homofobija nije jedina fobija koja zahtijeva pažnju LGBT zajednica. čujemo mnogo više o homofobiji no što čujemo o bi-fobiji ili trans-fobiji. No, obje, čak i danas, uzimaju maha u gay kulturi.

Zašto? Što je ono čega se lezbijke i homoseksualci boje vezano uz biseksualce ili transrodne osobe? Mogu li taj strah i mržnja biti povezani sa strahom i mržnjom koju neki hetero muškarci ili žene osjećaju prema nama lezbijkama i homoseksualcima? Kako se lezbijke i homoseksualci mogu ponašati na način da drugima čine ono što se (ili se još uvijek) činilo njima?

Da, LGBT kultura je raznolika. Ipak, više od toga, ona je podijeljena, i to upravo onim stvarima protiv kojih su se lezbijke i homoseksualci tako dugo borili. To je iracionalni strah od različitosti i nedovoljno razumijevanje tih razlika koje se obično kanaliziraju u stavove "mi protiv njih" temeljeni na stereotipnim očekivanjima koja su rezultat nedostatka osobne edukacije, tolerancije i razvoja.

Bi-fobija – iracionalni strah ili mržnja prema biseksualnim i trans-fobija – iracionalni strah ili mržnja prema transrodnim osobama vrlo su stvarne teme kojima se LGBT kultura mora ozbiljnije baviti. Ipak, kako bi se bavili bi-fobijom i trans-fobijom, lezbijke i homoseksualci moraju prvo biti na čisto sa svojim vlastitim iskustvima homofobije i/ili svojom vlastitom unutarnjom homofobijom. Nemojte odmah reći "to nije moj problem". To je problem, i to problem s kojim se moramo suočiti kako bismo zacijelili podijeljenost koja postoji unutar LGBT kulture.

Starije generacije lezbijki i homoseksualaca mogu mnogo naučiti od mlađih generacija koje, čini se, imaju mnogo veće kapacitete da se na pravilnije načine bave širokom raznolikošću naše kulture. Kao lezbijke i homoseksualci, moramo biti otvoreni kako bismo bolje razumjeli sebe i naše mjesto u svijetu i u svijetu LGBT kulture.

Moramo nastaviti podizati svoju razinu i kapacitete samoprihvaćanja.

Samoprihvaćanje je prvi je korak prema prihvaćanju onih koji su biseksualni, transrodni ili hetero, i da se možemo bez predrasuda povezati sa svima. Upitajte se želite li ovim dvjema skupinama nastaviti nanositi istu bol i svrstavati ih u stereotipe na način na koji je to hetero svijet činio i još čini vama?

Naša snaga, kao kulture, leži u mogućnosti da prebrodimo našu podijeljenost i da u potpunosti prihvatimo i podržimo našu raznolikost. U svijetu u kojem je biti LGBT još uvijek prilično izolirano iskustvo, na svakome od nas je da djeluje prema kohezivnosti i autentičnom prihvaćanju nas samih i jedni drugih, kako bi naša kultura nastavila napredovati.

Svi mi, pojedinci i zajednica, koji smo predstavljeni u ova četiri slova – LGBT – trebamo mjesto koje je sigurno, ugodno i prihvaćajuće kako bismo u areni zajednice ostavili trag naše kulture i identiteta.