Nacisti su vjerovali kako su žene inferiorne u odnosu na muškarce i da i prirodno ovise o njima. Zato su lezbijke smatrali manje opasnima od gejeva.

Držali su da su pasivne, naročito u seksualnom smislu, te da su im za život i seksualne odnose muškarci apsolutno nužni. Brojni nacisti smatrali su da je eksplicitno iskazivanje nježnosti između žena zapravo brisalo granice između prijateljstva i lezbijske privlačnosti, pa je stoga bilo teže prepoznati "prave" lezbijke. S vremenom su uklonili lezbijstvo s liste "državnih i društvenih problema" jer su vjerovali kako i lezbijke mogu ispuniti primarnu zadaću svake Njemice, a to je rađanje što je više moguće "arijske" djece.

Premda je homoseksualni čin između muškaraca bio kažnjiv u većem dijelu nacističke Njemačke, lezbijstvo se nije kažnjavalo. Razlog tome je zapravo većim dijelom bilo podređeni položaj žena u njemačkome društvu. Za razliku od homoseksualca, lezbijke nisu doživljavali kao društvenu ili političku prijetnju. čak i nakon jačanja nacističke vlasti 1933. godine, lezbijke su u Njemačkoj mogle živjeti relativno mirno i bez policijskog uznemiravanja. Unatoč tom podčinjenoj ulozi žena u imperijalističkoj Njemačkoj, lezbijke su još od 1890-ih bile dijelom pokreta za ravnopravnost homoseksualnih osoba.

Njemački je zakon do 1908. godine ženama zabranjivao pridruživanje političkim organizacijama, no čak i nakon toga ih se obeshrabrivalo u tome, tako da su se lezbijke okrenule neformalnim okupljanjima u barovima i klubovima. Taj se trend poklopio s općim slabljenjem "seksualnog morala" u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata. Weimarska republika donijela je nove društvene i političke slobode, tako da je za većinu lezbijki i homoseksualaca u Njemačkoj to bilo vrijeme relativne otvorenosti.

Berlin i drugi veliki gradovi postali su središta homoseksualne scene. U Berlinu su klubovi poput Doriana Graya i The Magic Flute Dance Palacea pomogli u kreiranju lezbijske društvene mreže, tako da su urbane lezbijke mogle živjeti otvorenije od onih u ruralnim područjima Njemačke. Popuštanje cenzure dovelo je do procvata lezbijske literature, pa su se čak izdavale i novine Frauenliebe i Die Freundin.

diefreundin

Politički i društveni konzervativci oštro su kritizirali tu novu otvorenost prema homoseksualnosti u Njemačkoj. Jačanje političkog konzervativizma u kasnijim godinama Weimarske republike rezultiralo je novim represivnim mjerama protiv homoseksualaca. Tako je 1928. godine temeljem "Zakona o zaštiti mladeži od nepoćudnih sadržaja" policija zabranila Die Freundin i drugu lezbijsku literaturu. Brojni konzervativci zahtijevali su donošenje zakona kojim bi se lezbijstvo proglasilo kriminalnim činom. Pamfletari poput Erharda Eberharda pisali su rasprave protiv gejeva, feministica, republikanaca i Židova – skupina koje su često optuživali za urote protiv Njemačke. Najviše su napadali pokret za ženska prava tvrdeći da on zapravo Njemice želi navesti na lezbijstvo.

Dolaskom nacističke vlasti 1933. godine, taj je neokonzervativizam zamijenjen državnom represijom. Nacisti su vjerovali ne samo da su žene inferiorne u odnosu na muškarce, već da i prirodno ovise o njima. Zato su lezbijke smatrali manje opasnima od gejeva. Držali su da su žene pasivne, naročito u seksualnom smislu, te da su im za život i seksualne odnose muškarci apsolutno nužni. Brojni nacisti bili su zabrinuti i da je eksplicitno iskazivanje nježnosti između žena zapravo brisalo granice između prijateljstva i lezbijske privlačnosti, pa je stoga bilo teže prepoznati "prave" lezbijke. Naposljetku su nacisti uklonili lezbijstvo s liste "državnih i društvenih problema" jer su vjerovali kako i lezbijke mogu ispuniti primarnu zadaću svake Njemice, a to je rađanje što je više moguće "arijske" djece. Svaka je žena stoga, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, mogla poslužiti nacističkoj državi kao supruga i majka.

Nacisti su svejedno progonili lezbijke, premda ne tako oštro kao gejeve. Ubrzo nakon Hitlerova dolaska na vlast, policija je sistematski upadala u gej barove i klubove te ih zatvarala, pa su lezbijke bile prisiljene susretati se u tajnosti. Nacisti su stvorili ozračje straha potičući policijske racije i prokazivanje lezbijki. Tako su mnoge od njih prekinule kontakte s krugom prijateljica, a neke su preselile u gradove u kojima ih nitko nije poznavao. Druge su čak nalazile utočišta u brakovima s homoseksualnim prijateljima.

HennySchermann

Policijske fotografije Henny Schermann, trgovačke pomoćnice iz Frankfurta, koja je bila Židovka i lezbijka. Deportirana je u koncentracijski logor za žene Ravensbrueck i ubijena 1942.

Dok je policija etiketirala lezbijke kao "asocijalne", odnosno osobe koje se nisu uklapale u nacističke norme i stoga se mogu hapsiti i slati u koncentracijske logore, samo je manji broj njih zatvaran isključivo zbog seksualne orijentacije. Nacisti nisu klasificirali lezbijke kao homoseksualne zatvorenike i samo su muškarci morali nositi ružičaste trokute. Unatoč tome što su lezbijke hapsili relativno rijetko, zbog straha od odvođenja one ipak nisu mogle živjeti ni slobodno ni otvoreno.

Trpjele su diskriminaciju i zbog općenitog stava nacističke policije prema svim ženama, pa su mnoge od njih zbog "predodređenih" uloga majki i supruga morale napustiti prestižne karijere. Paradoksalno je bilo to da se broj zaposlenih žena zapravo povećao zbog rata i naoružavanja, iako su radile najslabije plaćene poslove. To je najviše pogodilo lezbijke jer su one uglavnom bile neudane i nisu se mogle financijski osloniti na muževe. Bez obzira što lezbijstvo nije bilo zakonski kažnjivo, ekonomske poteškoće u kombinaciji s rastućim društvenim pritiscima i strahom od hapšenja uvelike su otežali život lezbijki u nacističkoj Njemačkoj. One koje su uspjele ostati "diskretne" i neprimjetne uglavnom su ostavljali na miru tako da su uspjele preživjeti nacistički pakao.

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.