Na predsjedničkim izborima koji će se održati 28.prosinca ove godine birači/ce će moći odlučiti hoće li svoj glas i još jedan mandat dati Ivi Josipoviću ili će na Pantovčaku idućih pet godina predsjednikovati Kolinda Grabar Kitarović , Milan Kujundžić ili pak Ivan Velibor Sinčić.

Donosimo vam njihove stavove o LGBT pravima, MPO-u za lezbijke i žene bez partnera, surogat-majčinstvu i sličnim temama, a prvi se o njima izjasnio aktualni predsjednik Ivo Josipović.

Što mislite o razini LGBT prava u Hrvatskoj ? Hoćete li se zalagati da se ista ne smanjuju/smanjuju i hoćete li se zalagati da postanu još i veća/manja?
– Ako govorimo o zakonodavnom okviru, u posljednjih nekoliko godina razina LGBT prava u Hrvatskoj znatno se popravila. S druge strane, to ne znači da se društvena klima dovoljno promijenila, odnosno da je stupanj tolerancije prema drugačijem na zadovoljavajućoj razini. Kad govorimo o zakonodavnom okviru mislim pri tome na Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, koji je usvojeni prvi puta primijenjen ove godine. Osobno sam od početka svoga mandata, na razne načine jasno iskazivao svoju podršku pripadnicima LGBT zajednice u borbi za njihova , prije svega ljudska prava – pismima potpore, primanjem predstavnika LGBT zajednice u svom Uredu, posjetom Udruzi Domina, koja je bila organizator prve Povorke ponosa u Splitu, pa i pokroviteljstvom nad 17. godišnjom europskom konferencijom ILGA 2013 u Zagrebu.

Sad kad je Zakon o životnom partnerstvu donesen, želio bih se uvjeriti u implementaciju i njegovu doslovnu primjenu praksi i uvažavanje takvih istospolnih životnih zajednica u društvu. Nakon toga možemo razmišljati o sljedećem koraku. To zahtijeva i određene promjene društvene svijesti, koje počinju prije svega obrazovanjem

Zakon o životnom partnerstvu zasad je dobro rješenje

Znate kako sam se javno izjasnio da ću glasati PROTIV Referenduma o definiciji braka kao zajednici muškarca iz žene, između ostalog i zbog činjenice da takva definicija ne treba biti u Ustavu. U svom sljedećem mandatu nastavit ću se snažno zalagati da prava koja su deklarativno zagarantirana Ustavom i ostalim pozitivnim zakonskim aktima zažive i u stvarnosti. Ovdje bih neskromno želio istaknuti i mali doprinos mog Ureda sklapanju prvog životnog partnerstva između dvojice partnera od kojih je jedan iz Zagreba, a drugi iz Beograda. Obratili su nam se, a mi smo im pomogli u komunikaciji s nadležnim institucijama. I za to dobili zahvalu…

Podržavate li istospolni brak?
– Mislim da je Zakon o životnom partnerstvu zasad dobro rješenje. U njemu su sadržani svi elementi kojima je takva zajednica dobila legitimitet, a partneri sva prava kao i bračni partneri na području nasljeđivanja, poreznog sustava, mirovinskog osiguranja, sustava socijalne skrbi, obveznog zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite, prava i obveza iz radnih odnosa, uzdržavanja, pristupa javnim i tržišnim uslugama, te javnopravnog položaja. Baš kao i brak, životno partnerstvo zasniva se na načelima ravnopravnosti, međusobnom poštovanju dostojanstva, međusobnom pomaganju i uvažavanju životnih partnera.

Njime se ujedno zabranjuje i svaka vrsta nasilja, kao i svaki oblik diskriminacije temeljem sklopljenog životnog partnerstva, seksualne orijentacije i rodnog identiteta. U zakonodavnom smislu, to je velik iskorak za jedno tradicionalno društvo.

Osobno, ne mislim da su heteroseksualni parovi predodređeni da budu bolji roditelji ili da pruže sretniji dom od istospolne obitelji. Zato jesam za posvajanje djece u zajednicama istospolnog partnerstva

Biste li mijenjali ili ukidali Zakon o životnom partnerstvu? Ako biste mijenjali postojeći, što biste promijenili?
– Prema mojim saznanjima Zakon ovakav kakav jest je dobar i realan, donesen u okviru mogućega. Znam da nikad jedna strana neće biti nije njime sasvim zadovoljna. No, sad kad je donesen, želio bih se uvjeriti u implementaciju i doslovnu primjenu ovog zakona u praksi i uvažavanje takvih istospolnih životnih zajednica u društvu. Nakon toga možemo razmišljati o sljedećem koraku. To zahtijeva i određene promjene društvene svijesti, koje počinju prije svega obrazovanjem. No, kao i sve ostalo u demokratizaciji jednog društva, riječ je o procesu, jer se neke stvari ne mogu mijenjati preko noći. I zato ga u ovom trenutku ne bih mijenjao. Uvjerili ste se i da je Crkva, predvođena Papom Franjom, počela mijenjati svoje stavove u odnosu na vjernike homoseksualne orijentacije. Papa se također odlučio suočiti s realnošću i poručiti da nitko nema pravo imati predrasude prema ljudima koji su drugačiji, rekavši: tko sam ja da im sudim?

Zašto situirana žena ne bi mogla odgajati dijete sama, ili uz pomoć životne partnerice?

Treba li dozvoliti istospolnim parovima posvajanje djece? Ukratko pojasnite odgovor.
– U slučaju životnog partnerstva u kojem jedan od partnera ima dijete, ovim su zakonom osigurana prava na roditeljsku skrb partneru koji nije roditelj djeteta. Osigurano mu je i pravo na partnersku skrb nad maloljetnim djetetom, u slučaju smrti životnog partnera koji mu je roditelj, pa čak i za života životnog partnera , ukoliko drugi roditelj nije poznat ili mu je oduzeta roditeljska skrb zbog zlostavljanja djeteta.

Što se tiče posvajanja djece, iz pisama koje sam primao i razgovora koje sam vodio kroz ovih pet godina, uvjerio sam se da, nažalost, da taj sustav još uvijek ne funkcionira niti u sadašnjim uvjetima. Osobno, ne mislim da su heteroseksualni parovi predodređeni da budu bolji roditelji ili da pruže sretniji dom od istospolne obitelji. Zato jesam za posvajanje djece u zajednicama istospolnog partnerstva.

Treba li dozvoliti umjetnu oplodnju lezbijkama i ženama bez partnera?
Tolike samohrane majke, koje su to postale ne svojim izborom i voljom, već zbog smrti supruga, propalih brakova ili nasilja u obitelji, odgojile su sretnu i zadovoljnu djecu. Zašto to ne bi mogla žena koja je situirana, može roditi i odgajati dijete sama, ili uz pomoć životne partnerice? Ali, u toj situaciji jedna od njih je i biološka roditeljica djeteta, čini mi se da je to važno.

Pretvaranje majčinstva u biznis nemoralan je čin

Vaš stav o surogat majčinstvu – treba li ga dozvoliti?
– Pretvaranje majčinstva u biznis posve je nemoralan čin, osobito u slučaju kad se radi o ženama koje na taj način zarađuju za život jer su izložene bijedi. Iznajmljivanje nečijeg tijela, da bi se zatim plaćalo za porod djeteta koji svaka majka koja ga je donijela na svijet ipak osjeća kao svoje, čini mi se krajnje nehumano. Bilo je slučajeva u nekim zemljama, kad su se djeca rađala s određenim malformacijama ili se pak nisu svidjela ''naručiteljima'', da su tu djecu vraćali ženama koje su ih rodile. Isto kao što sam se u svojim apelima i jednoj i drugoj Vladi zalagao za promjenu Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, u želji da parovima koji pate od neplodnosti pružimo mogućnost roditeljstva u skladu s najvišim dosezima moderne medicine, tako se ovom konceptu protivim.

Tolike samohrane majke, koje su to postale ne svojim izborom i voljom, već zbog smrti supruga, propalih brakova ili nasilja u obitelji, odgojile su sretnu i zadovoljnu djecu. Zašto to ne bi mogla žena koja je situirana, može roditi i odgajati dijete sama, ili uz pomoć životne partnerice?

Jeste li sudjelovali u kojoj domaćoj ili inozemnoj Povorci ponosa? Ako jeste – kad i u kojoj i Vaši motivi sudjelovanja, ako niste – zašto niste i namjeravate li sudjelovati u nekoj budućoj?
– Kao što sam prethodno naglasio, pridruživao sam se Povorkama ponosa u Zagrebu i Splitu pismima, videoporukama ili posjetima udrugama koje su ih organizirale. Moram reći da mi je izuzetno drago da svake godine ipak ima sve manje nasilja prilikom takvih događaja, tako da je posljednji Pride u Zagrebu protekao gotovo bez incidenata. I situacija u Splitu se smirila i tamo je uočljiv značajan napredak u odnosu na prvu godinu. Smatram kako je u tom pogledu, Hrvatska u odnosu na zemlje regije lider u borbi za LGBT prava. Obzirom da smatram da predsjednik u pravilu, zbog svoje ustavne pozicije, ne treba sudjelovati u javnom manifestiranju aktivističke naravi, svoje ću sudjelovanje ostaviti za vrijeme kad više ne budem predsjednik.