Zagrebačka Povorka ponosa odnosno Prajd, kako se kolokvijalno naziva u LGBT zajednici, najvažniji je nacionalni LGBT događaj u Hrvatskoj. Dapače, zagrebački Prajd svojim trajanjem, relevantnošću i posjećenošću itekako nadilazi granice RH, te se od 2002. godine etablirao kao najveća i politički najutjecajnija Povorka ponosa na prostoru između Beča i Atene, kakvom će se mnoge metropole u okruženju moći u najboljem slučaju pohvaliti tek za par desetljeća.

Zagreb Prajd je, htjeli to mi ili ne, mjerilo uspjeha za sve regionalne i hrvatske Povorke ponosa, na čije se dobre poteze vrijedi ugledati i iz čijih pogrešaka treba znati učiti.

I baš zbog ogromne važnosti zagrebačkog Prajda za RH i šire, potrebno je što prije početi razmišljati i razgovarati u LGBT zajednici o tome kako ga reformirati i nadograditi za nove situacije i izazove, jer inače možemo očekivati polagano propadanje Povorke ponosa. Kao jedan od osnivača udruge Zagreb Pride te niz godina među organizatorima Prajda, ponajviše u programskom i PR-timu, znam kako sve to funkcionira iznutra, pa mi i nije teško predvidjeti kako će skončati zagrebački Prajd ako se ne bude mijenjao. Isprva će se propadanje manifestirati kao stagnacija, koja bi se mogla promašeno koristiti kao argument da je sve u redu jer je sve isto, ali bi ta vrsta samozavaravanja i zbijanja redova u konačnici mogla kulminirati ozbiljnom krizom, poput one iz 2005. kad je Prajd u jednom trenutku čak bio otkazan.

Baš oni koji Prajd čine društveno važnim svojim dolaskom (jer snaga je i u brojevima) trebaju imati najviše interesa da on postane bolji, a ne da ga pregazi vrijeme

Za pretpostaviti je da se mnogi iz LGBT zajednice, napose mlađe generacije, uopće ne sjećaju velike krize Povorke ponosa u periodu od 2004. do 2007., kada se broj sudionika smanjio na 100-200 ljudi, dok su tada aktualni aktivisti Iskoraka i Kontre uspjeli svojim destruktivnim ponašanjem skoro svima ogaditi Prajd. Ruku na srce, Kontra nikad nije, za razliku od Iskoraka, htjela ukinuti Prajd, ali ga jednostavno nije znala organizirati, a kamoli ideološki profilirati i unaprijediti u ključni aktivistički alat u borbi za LGBT ravnopravnost u Hrvatskoj, što je učinila generacija aktivista koja se od 2007. okuplja u Organizacijskom odboru Povorke Ponosa (OOPP) iz kojega je već sljedeće godine osnovana udruga Zagreb Pride.

Zagrebački Prajd ušao je u fazu stagnacije

Sustavan, vjerodostojan i kreativan aktivistički rad se najbolje vidi u brojkama posjetitelja Povorke ponosa, koji su se u nekoliko godina s par stotina ljudi popeli i na više od deset tisuća. Istovremeno, značajno se smanjio broj policajaca; nekad ih je bilo više od prajdizana a danas ih se jedva može primijetiti od rijeke ljudi u povorci. Neprijeporno je da zagrebački Prajd od 2007. godine raste i napreduje, pa je opravdano zapitati čemu onda promjena, nije li sve dobro baš ovako kako jest?

Naoko ne toliko važan dio Prajda – kraj povorke na Zrinjevcu – trebalo bi uzeti kao novi kriterij procjenjivanja uspješnosti organizatora, baš zato jer su svi prethodni, uključujući naravno i mene, u tom poslu zakazali

Čini mi se da je zagrebački Prajd ušao u fazu stagnacije, koja se najbolje vidi po tome što je mnogo toga oko Povorke ponosa proteklih godina – ostalo isto. Promijenio se status Prajda u LGBT zajednici od najomraženijeg događaja do prosvjeda koji podržavaju i mnogi koji su još u ormaru, promijenio se broj sudionika, promijenila se i medijska percepcija Prajda, promijenila se i njegova politička relevantnost i još mnogo toga, ali se već godinama način organizacije Prajda, nažalost, nije promijenio. Niti se u svojem izvedbenom dijelu promijenila Povorka ponosa, koja je za dugogodišnje podržavatelje postala u mnogim slučajevima dosadan i predvidljiv događaj – hodanje po vrelom asfaltu centra, (ispod)prosječan koncert na Zrinjevcu, kraj. Tome pak prethodi Pride Week u Mediki, uz koji se već veže zloglasni epitet "tradicionalni", kao i uz druge aspekte Prajda.

Prajd je prevažan da bi se i dalje organizirao na takav kampanjski način, kao i da u njegovoj organizaciji sudjeluju ljudi koji prije nikad nisu ni bili na Povorci ponosa; to ima smisla kao propovijedi don Damira Stojića o seksu

Paradoksalno, prije samo nekoliko godina smatram izrazom najradikalnijega što LGBT aktivizam u Hrvatskoj ima za ponuditi (iako je uvijek bio ono što se na Zapadu smatra mainstreamom), zagrebački Prajd je postao konzervativan u odnosu na samoga sebe i vlastite tekovine, koje bi uz pretjerano fetišiziranje mogle postati dogme. Time se suštinski dovodi u pitanje emancipatorski i politički potencijal Prajda, koji od živog organizma LGBT zajednice postaje dostojanstvena mumija, vođena principom da je dobro ono što je bilo prije. Tragikomičnost takvog rezona je pak u tome što se sve mijenja, pa održavanje dojučerašnjeg načina rada ne izgleda kao štovanja vrijedna dosljednost, nego tvrdoglavost proizašla iz nedostatka aktivističke imaginacije i hrabrosti za promjenu.

U LGBT zajednici i dalje je prisutan refleks jeftinog, autohomofobijom prožetog pljuvanja po Prajdu

Odnosno, kako je to rekao Stephen Colbert u svojem legendarnom nastupu na White House Correspondent's Dinner, dok je satirizirao navodnu postojanost američkog predsjednika Georgea W. Busha: "On vjeruje u istu stvar u srijedu u koju je vjerovao u ponedjeljak, bez obzira što se dogodilo u utorak. Događaji se mogu promijeniti, ali stavovi ovog čovjeka nikad neće." E pa, referendum o braku, pojava odlično organiziranog klerikalnog aktivizma i tzv. konzervativna revolucija su taj utorak, koji bi trebao potaknuti da se počne drugačije organizirati zagrebački Prajd.

Prije no što iznesem pet konkretnih prijedloga za promjene koje bi poboljšale zagrebački Prajd, naglasit ću da je promašeno ovaj tekst koristiti kao svoj izgovor za nedolazak na Povorku ponosa. Iako mnogo manje nego prije, i dalje je u LGBT zajednici prisutan refleks jeftinog, autohomofobijom prožetog pljuvanja po Prajdu, najčešće od onih koji na istom nisu nikad bili i smatraju ga "kontraefektom", pa zato ističem da se ovdje poručuje kako na Prajd kao prosvjedni marš za LGBT ravnopravnost uvijek treba ići. Dapače, baš oni koji Prajd čine društveno važnim svojim dolaskom (jer snaga je i u brojevima) trebaju imati najviše interesa da on postane bolji, a ne da ga pregazi vrijeme.

S obzirom na to da je nedavno objavljen javni poziv udruge Zagreb Pride za priključivanje Organizacijskom odboru Povorke Ponosa (OOPP), te da se ovih dana okuplja ekipa koja bi trebala stajati iza Prajda koji će se najvjerojatnije održati sredinom lipnja, evo pet ideja za Prajd Version 3.0, koje su svakome ponuđene na slobodno korištenje.

Zagrebački Prajd postao je konzervativan u odnosu na samoga sebe i vlastite tekovine, koje bi uz pretjerano fetišiziranje mogle postati dogme. Time se suštinski dovodi u pitanje emancipatorski i politički potencijal Prajda, koji od živog organizma LGBT zajednice postaje dostojanstvena mumija

1. UKINUTI OOPP

Nekoć prijeko potreban i produktivan način rada, OOPP je s vremenom postao najveći uteg u organiziranju boljeg Prajda. OOPP treba što prije ukinuti, a organizaciju Prajda povjeriti kompetentnom timu ljudi koji znaju što rade. Problema s ovakvim konceptom OOPP-a je pregršt, a svi zajedno rezultiraju Prajdom koji je lošiji nego što bi mogao biti. Poziv se raspisuje početkom veljače, OOPP svoj prvi sastanak ima krajem tog mjeseca ili početkom ožujka, što znači da za organizaciju najvažnijeg nacionalne LGBT manifestacije ostaju tek tri mjeseca, ako i toliko s obzirom da se prvi mjesec i pol izgubi na međusobno upoznavanje i razumijevanje osnova političke platforme.

Prajd je prevažan da bi se i dalje organizirao na takav kampanjski način, kao i da u njegovoj organizaciji sudjeluju ljudi koji prije nikad nisu ni bili na Povorci ponosa; to ima smisla kao propovijedi don Damira Stojića o seksu. Naravno, pozitivna strana ovako koncipiranog OOPP-a jest u tome da sudjelovanje u njemu znači emancipacijski proces za ljude koji nisu još prihvatili svoju (homo)seksualnu orijentaciju, ali to što OOPP funkcionira i kao kružok psihološke podrške dodatno komplicira i usporava rad na Prajdu. OOPP jednostavno ne bi smio biti mjesto na kojemu se nekome objašnjava zašto Prajd nije "kontraefekt", naročito kad postoje razne druge, pa i mnogo efikasnije, mogućnosti emancipacije. Svatko tko je u stanju razlikovati bitno, manje bitno i nebitno razumjet će zašto je problematično korištenje OOPP-a kao sredstva emancipacije pripadnika LGBT zajednice – jednostavno, Prajd je važniji.

Masovno rasipanje ljudi sa Zrinjevca - koji su prethodno bez problema marširali 45 minuta po vrućini – podsjeća da je riječ o slaboj točki koja se konačno treba srediti

Dodatna mana OOPP-a jest da veliki protok ljudi kroz njega (skoro stotinjak u proteklih pet godina!) često podrazumijeva neznanje LGBT povijesti i politike onih koji se entuzijastično prijavljuju za sudjelovanje, kao i izostanak ikakvih vještina korisnih za organiziranje Prajda. Tako se dodatno gubi vrijeme i učinkovitost u radu, a još gore je što se time komplicira angažman i onih koji znaju što rade.

Ogromni Amsterdam Pride, na kojem se okupi više stotina tisuća sudionika, organizira tim od 4-5 ljudi, dok se OOPP sa svojih standardnih dvadesetak članova i članica svake godine muči oko zagrebačkog Prajda. Stoga OOPP treba konačno ukinuti, a LGBT zajednicu i zainteresirane za aktivizam i Prajd uključiti na drugi način u cijelu priču, primjerice preko društvenih mreža ili nudeći online glasanje za temu Prajda. Prajd trebaju organizirati ljudi koji su sposobni za više od pristojnog recikliranja jučerašnjih koncepata i dobre namjere. OOPP se već nekoliko godina pokazuje kao tijelo koje zaustavlja razvoj i rast Prajda, svodeći cijelu manifestaciju na mjeru vlastite kaotičnosti i (ne)sposobnosti, riječ je o balastu prošlosti koji je izgubio politički i svaki drugi smisao progresom Prajda.

2. PROFESIONALIZIRATI PR

Jedna od zadaća OOPP-a jest "baviti se PR kampanjom: izgledom promo materijala, proglasom, komunikacijom s medijima, vizualom i videom Povorke ponosa 2015.", što se s konceptom protočnog OOPP-a pokazalo vrlo problematičnim. Naime, PR je ozbiljan posao i ako je netko jedne godine marljivo i odgovorno radio na izradi transparenata, to ne znači da sljedeće godine razumije i treba u OOPP-u raditi public relations, nego jedino da zna napraviti transparente. Proteklih nekoliko godina je pokazalo neujednačenost u PR-u koji je dolazio iz OOPP-a, čega je vjerojatno najgori primjer jedan OOPP iz kojega nitko nije htio istupati u medijima, pa čak ni osobe koje su vodile PR-tim (?!), te su onda morali uskakati članovi udruge Zagreb Pride, koji više nisu sudjelovali o organizaciji Prajda. Ili, što ako u OOPP-u nema nikoga tko umije kontaktirati s medijima niti poznaje ikoga u toj branši? Što ako nitko ne zna napisati proglas?

Već godinama se tako zagrebački Prajd diskreditira kroz program na Zrinjevcu – antiklimaktičan, dosadnjikav, repetitivan, neduhovit

Također, zbog čega se unaprijed propisuje da Prajd mora imati, primjerice, videospot? Ukoliko će isti biti kliknut par tisuća puta, kao što je za prošlogodišnji Prajd (4107 klikova), onda ga se komotno može preskočiti jer je PR učinak tog spota zanemariv. S druge strane, Hrvatska još nije vidjela pravu i dugotrajnu medijsku kampanju za LGBT prava, koja bi se zbog sinergijskog učinka itekako trebala nadovezivati na Prajd, ali sadašnji pristup PR-u kao djelatnosti svakoga tko s ulice ušeta u OOPP onemogućava razmišljanje o novim metodama i idejama.U svakom slučaju, okoštali pristup PR-u znači propuštanje prilika, pa bi i zato trebalo profesionalizirati PR Prajda. To ne znači da kontrolu nad političkim porukama Prajda treba prepustiti u ruke marketinškim stručnjacima, nego da je njihov zadatak osmisliti što prijemčiviji i efektniji način za njihovo širenje.

3. OSLOBODITI SE MEDIKE

Pretprogram zagrebačkog Prajda se godinama održavao na različitim lokacijama u gradu, od Matice Hrvatske preko Kina Grič do Gjure, da bi se sve proteklih godina smjestilo u Mediku – tribine, partyje, diskusije, drag show itd. Neovisno o tome uklapa li se pojedini format u prostor poput Medike, kao i bez razmišljanja o tome koliko se potencijalne publike gubi izoliranjem u jednom isključivo alternativnom prostor, program Prajda je uguran u Mediku umjesto da se širi diljem grada. Samoizabranom getoizacijom u Mediki Prajd zapravo iskazuje vlastitu slabost i ukopavanje na sigurnim pozicijama, jednako kao što je nekadašnja ekspanzija po raznolikim prostorima u gradu demonstrirala rastuću moć. Programi Prajda se trebaju održavati i u MSU, Tvornici, Močvari, Dramaticu, Hotpotu itd., a sve te prostore treba odgovarajuće "pederizirati" i osloboditi za emancipirane LGBT građane. Smjestiti skoro pa cijeli pretprogram Prajda u Mediku jest lakše, ali svatko tko to uzima kao relevantan kriterij doista ne bi trebao organizirati Prajd.

Dodatna mana OOPP-a jest da veliki protok ljudi kroz njega (skoro stotinjak u proteklih pet godina!) često podrazumijeva neznanje LGBT povijesti i politike onih koji se entuzijastično prijavljuju za sudjelovanje, kao i izostanak ikakvih vještina korisnih za organiziranje Prajda

Nije li poražavajuća činjenica da u proteklih petnaestak zagrebačkih godina živahnog i uspješnog LGBT aktivizma niti jedan LGBT događaj nije organiziran u, recimo, Novom Zagrebu?

4. NAPRAVITI KONAČNO FANTASTIČAN KONCERT

Najučinkovitiji način za diskreditiranje neke ideje jest ponuditi njezinim zagovornicima da je ostvare i onda gledati sa strane kako to nisu u stanju. Već godinama se tako zagrebački Prajd diskreditira kroz program na Zrinjevcu – antiklimaktičan, dosadnjikav, repetitivan, neduhovit itd. Riječ je o starom problemu, koji se ponavlja već više od deset godina, u kojih je, naravno, koncert na Zrinjevcu imao boljih i lošijih izdanja, ali masovno rasipanje ljudi sa Zrinjevca - koji su prethodno bez problema marširali 45 minuta po vrućini – podsjeća da je riječ o slaboj točki koja se konačno treba srediti. To se, naravno, sigurno neće dogoditi ako se događanjima na Zrinjevcu pristupi na isti način u organizacijskom i kreativnom smislu, te ako se razmišlja u stilu "ali uvijek govor drže novi ljudi iz OOPP-a".

Govor treba napisati netko tko govore zna pisati, a izgovoriti ga treba netko tko zna održati govor. Činjenica da u više od deset godina zrinjevačkih govora nakon Prajda nije održan niti jedan za pamćenje i citiranje svjedoči o još jednoj dosad propuštenoj prilici, koju se ne može opravdati pozivanjem na "tekovine revolucije". Još gore, proteklih godina se pokazalo da OOPP sam po sebi uopće nije u stanju organizirati koncert na Zrinjevcu, nego se te zadatke autsorsalo, da bi se kasnije nezadovoljstvo usmjeravalo na nezadovoljavajući angažman najamnika a ne na vlastitu nesposobnost da se potrebno ostvari.

Proteklih nekoliko godina je pokazalo neujednačenost u PR-u koji je dolazio iz Organizacijskog odbora, čega je vjerojatno najgori primjer jedan Odbor iz kojeg nitko nije htio istupati u medijima, pa čak ni osobe koje su vodile PR-tim

Zato bi baš naoko ne toliko važan dio Prajda – kraj povorke na Zrinjevcu – trebalo uzeti kao novi kriterij procjenjivanja uspješnosti organizatora, baš zato jer su svi prethodni, uključujući naravno i mene, u tom poslu zakazali. Drugačiji, dobar, zabavan i zanimljiv program nakon povorke mogao bi revitalizirati cijelu dinamiku zagrebačkog Prajda, pa se nadam da će ga sadašnji i budući organizatori promatrati kao ključni prioritet.

5. PRAJD NE MORA BITI U CENTRU ZAGREBA

Uostalom, zašto bi koncert nakon Prajda bio na Zrinjevcu? U vremenu dok sam aktivno sudjelovao u organizaciji Povorke ponosa mijenjali smo nekoliko puta i mjesto okupljanja za Povorku ponosa i njezinu rutu i konačnu točku. Znalo se kretati ispred HNK, znalo se na kraju dolaziti na Cvjetni trg. To da se već godinama kreće s Trga žrtava fašizma a završava na Zrinjevcu je još jedna paralizirajuća "tekovina", koju očito ni velika cirkulacija ljudi u OOPP-u nije promijenila; dapače, kada se nema iskustva, najlakše je osloniti se na to kako je inače bilo. Govorimo pobogu o manifestaciji koja se zove Zagreb Prajd, a Zagreba ipak ima malo više od onoga što je između Kvatrića i Britanca.

Sve se mijenja, pa održavanje dojučerašnjeg načina rada ne izgleda kao štovanja vrijedna dosljednost, nego tvrdoglavost proizišla iz nedostatka aktivističke imaginacije i hrabrosti za promjenu

Promjena rute Povorke ponosa otvorila bi konačno mogućnost uvođenja vozila u istu, između ostaloga vječno spominjanog a nikad realiziranog floata za plesanje, a ako bi se Prajd npr. preselio u Novi Zagreb, to bi povorci vratilo potrebnu dozu revolucionarnog. Zašto se to Prajd ne bi smio održati u Novom Zagrebu ili Dubravi, zbog čega bi trebali pristati na novu verziju ormara koja cijeli LGBT život metropole smješta isključivo u centar? I nije li baš zadatak aktivizma zauzimati nove prostore, pa čak i ako u tom procesu postoji prijetnja nasiljem?

Lijepo je vidjeti zastave duginih boja na Trgu bana Jelačića, ali zašto se naše zastave ne vijore i u drugim dijelovima grada na dan Povorke ponosa? Odgovor na to pitanje je bolno jasan – jer ih nismo razvili izvan centra Zagreba. Vrijeme je da počnemo. Ili da nas Prajd udari nogom u dupe i pozove na povorku izvan centra, pa ćemo tako napraviti taj korak naprijed.